Premijer Račan rekao je u subotnjem intervjuu Jutarnjem listu da mu je žao što laninije uspio u svom zahtjevu da se rasformiraju tajne službe. Predsjednik Mesić izjavio je u posljednjem Feralu da ne zna zašto u Uredu za nacionalnu sigurnost još uvijek radi višegodišnji šef SZUP-a za vrijeme bivše vlasti Smiljan Reljić, kompromitiran u kontekstu nezakonitih i nemoralnih uhođenja i prisluškivanja političkih protivnika HDZ-a. Ministar obrane Jozo Radoš potvrdio je nekidan Radiju 101 da su nađeni i dosjei vojne tajne službe SIS o civilima - među njima i službene zabilješke agenata o saborskim zastupnicima Arloviću i Đapiću - no da u njima nema bog zna što jer su ti dosjei rađeni neprofesionalno i traljavo.

Nismo nikad čuli da bi se premijer neke neke ozbiljne države javno žalio kako njemu podređene službe nisu htjele provesti nešto što je zahtijevao on, njihov šef. Nečuveno je da se predsjednik bilo koje uređene države putem medija ljuti na tijelo koje je dužan osobno nadziratj jer u tom tijelu radi osoba koja nije po volji ni tom predsjedniku, ni demokratskoj javnosti čije interese on štiti. A isto je tako nepojmljivo da ministar novinarima govori o neredu u svom resoru kao da je tragična samovolja njegovih službenika nešto fatalno nepromjenjivo.

Jedna od tih stvari u Hrvatskoj su tajne službe. Otkad je koalicija dobila izbore, govori se o reformama hipertrofirane, diletantske i obilato zloupotrebljene špijunske mreže. Drže se simpoziji, zatvoreni sastanci, pišu se eleborati i prijedlozi zakona, razglaba se o tome koliko nam tajnih službi treba, tko će kojoj izdavati naređenja i kako će ih se kontrolirati. Svi o tajnim službama imaju neke jako principjelne stavove, svi pametuju, ali ništa se nije napravilo. Građanima se, pak, na sam spomen obavještajne zajednice diže kosa na glavi, jer im je puna kapa šupljih priča na koje nikako da se stavi točka. Istovremeno svi znaju da je špijunski kadar ostao više-manje isti kao i onda kad su se prisluškivale sve osobe koje su javnim istupima remetile idilu HDZ-ovskog blagostanja i demokracije, a na koje bi uprli prstom Franjo Tuđman i njegovi utjecajniji politički drugari.

Nakon 3. siječnja, Račan, Mesić, Budiša i ostali novi vlastodršci toliko su se bili prepali da ih se ne proglasi revanšistima da su prljavu vodu pustili da teče nizbrdo. Zato danas na stolu vicepremijera Gorana Granića stoji deveta (!) verzija zakona o tajnim službama. Samo se slažu papiri. No, ne zna se koliko je ljudi zaposleno u tajnim službama, koja im je sprema, što oni uopće rade, po čijem nalogu, na što troše budžet i koji su ljudi danas objekt njihovog angažmana. I dalje je na snazi potpuno neustavni Zakon o UNS-u iz Tuđmanova doba. Predsjednik Republike tvrdi da mu se ne dostavljaju obavještajni podaci. Nemamo strategiju nacionalne sigurnosti. Sada, dapače, glavom i bradom Miroslav Tuđman te Markica Rebić, iz svoje ugodne i dokone mirovine, sole pamet o tome da je obavještajni sustav u njihovo doba bio upravo fenomenalno postavljen, a da je danas sve razoreno i nefunkcionalno.

Pa i neka, uostalom! Tko bi premijeru Račanu – da je to doista htio - mogao zabraniti da raspusti sve te službe i njihove agente i doušnike, tim prije što je za to svojedobno bio i predsjednik Mesić? Zar je Mesić trebao nečije dopuštenje da iz UNS-a udalji Smiljana Reljića? Pa on postavlja ravnatelja UNS-a, Tomislav Karamarko je bio njegov izbor a upravo Predsjednik Republike donosi i pravilnik o radu UNS-a, dakle propisuje kriterije tko u UNS-u može raditi i kako. Nije li napokon Jozo Radoš osobno trebao srediti stanje u SIS-u? I odakle im sada ta hrabrost da se žale zbog onoga što sami nisu učinili?