ODLOMAK IZ DNEVNIKA VLATKA PAVLETIĆA KAO ODGOVOR NA INTERVJU S DR. ANDRIJOM HEBRANKOM U NAŠEM LISTU

Dana 30. studenoga 2001. objavljen je intervju s dr. Andrijom Hebrangom u kojem prvi puta otkriva da mu je dr. Tuđman rekao da je obaviješten da je on zapravo “američki špijun”. Potvrda mu je bila u medijima plasirana izjava Madeleine Albright: “Podržavamo promjene koje ministar Hebrang provodi u ministarstvu obrane”. Tuđman se pitao kako je Albrightica to znala ako Hebrang nije njezin, tj. američki čovjek, kao što je i meni rekao kad sam ga o tome otvoreno pitao, iznosi u svom dnevniku akademik Vlatko Pavletić, predsjednik Hrvatskog državnog sabora u vrijeme Tuđmanove bolesti.

Dr. Hebrang je pridodao: “Naravno, onda su neki moji stranački kolege koji su jedva dočekali da maknu konkurenta, tu natočili još niz teških gluposti. To je dakle još jedan primjer kako se može zloupotrijebiti čovjeka koji je bolestan, koji više ne može sve primati racionalno, kao dok je bio zdrav”. Kad je nastupio taj trenutak za koji Hebrang, kao liječnik, tvrdi da dr. Tuđman više nije mogao racionalno prosijavati sijaset informacija ili dezinformacija, koje su mu svakodnevno servirali najbliži, ali i dalji suradnici? To je važno utvrditi jer bismo od toga časa pa nadalje mogli analizirati što se sve događalo u stranci i državi samo zato što je Tuđman bio hendikepiran smrtonosnom bolešću.

Ni o tome Hebrang ne dopušta dvojbu: “Posljednjih godinu i pol dana on nije mogao držati pod kontrolom sve što se događalo oko njega, a isto tako mogu reći da nije bio svjestan umanjenja svojih sposobnosti prosuđivanja jer je bolest napala upravo one centre koji su mu onemogućili zdravo prosuđivanje. Da je bio toga svjestan, sigurno bi se povukao ili donio neku drugu odluku, ali ovako to je polako, neprimjetno dolazilo. Kad vas razara tumor, onda to ide neprimjetno, korak po korak i vi zapravo niste svjesni svega što se događa. Mijenjao je odluke, zaboravljao...”

Dr. Hebranga cijenim kao vrlog domoljuba, koji je na položaju ministra zdravstva u najtežim trenucima Hrvatske uzorno i samopožrtvovno odradio svoje zadaće koje nisu bile jednostavne, ni lake, ni kratkotrajne. Da je bio samoprijegoran, to ne kažem tek olako, retorički, nego svjedočim, jer mi je jednom, dok smo obojica sjedili u prvoj hrvatskoj vladi, pokazao pismo, u stvari dokument i dokaz, da mu se nudi izvanredno lukrativna karijera kao liječnika u Americi, a i ratne spoznaje i razgovori s Ijudima koji su me posjećivali s terena, ili sam ja njih posjećivao na terenu, dopunjavali su taj dojam da je ministar dr. Hebrang kao organizator opće ambulante ratne i kirurške službe uvelike zaslužan što su mnogi ranjenici na vrijeme zbrinuti i spašeni od sigurne smrti. To se sve akumuliralo u disketi mojih dojmova u dovoljnoj mjeri, da sam do kraja zadržao vrlo pozitivni sud i najbolje mišljenje o dr. Hebrangu ne samo kao liječniku i ministru, nego i kao čovjeku čije su kvalitete mogle samo doprinositi ugledu HDZ-a. Zbog toga sam mu vjerovao i onda kada mi je tvrdio da je s predsjednikovim zdravljem sve u redu, iako me zbunjivalo svjedočenje jednog njegovog prijatelja da je njemu, u strogom povjerenju, “Andrija govorio neslužbeno posve drukčije”. Sjećam se da nam je jednom na sjednici predsjedništva HDZ-a dr. Tuđman pokazao neki papir rekavši: “Evo, tu je laboratorijski nalaz! Nema više ni traga svemu onome, da vam ne čitam,. to je dosad potvrđivalo nazočnost uzročnika moje bolesti”. Hebrang je pogledao dr. Tuđmana i papir kojim je on slavodobitno mahao ispred sebe pokazujući ga tobože kao nepobitni dokaz zdravlja i odobravao mu kimanjem glave. Vidio sam to i zapamtio jako dobro jer mi je itekako bilo važno radi rastjerivanja sumnjičavosti, s obzirom na to da su mi poznati liječnici u pola glasa, gotovo kriomice govorili suprotno, predviđajući da predsjedniku ne preostaje više negoli, koji mjesec života.

Nakon svega postavljaju se pitanja koja je teško izbjeći ili prešutjeti:

2. Ako je želio izbjeći da se na taj način odviše ne proširi istina o predsjednikovu skorom kraju, zašto nije sam s njim otvoreno razgovarao, nego je dopustio da predsjednik - u stanju narušene sposobnosti racionalnog rasuđivanja, a pod dominantnim utjecajem pojedinaca iz svoga savjetničkog kruga - njemu nanese najtežu moguću uvredu, šaljući ga u Danteov i Solženicinov deveti krug pakla predviđen za najveći grijeh: za izdajstvo?! Je li u tom času prevladao u dr. Hebrangu samoprijegor nad logično očekivanim i racionalno obranjivim ponosom?

3. Je li dr. Hebrang danas svjestan ozbiljnosti propusta i možda dvostruke pogreške, koja je urodila posljedicama za cijelu Hrvatsku?

4. Je li spreman objasniti tko je to mogao predsjedniku, zbog uznapredovale bolesti nenormalno podložnom utjecajima, svakodnevno zamagljivati stvari i iskrivljivati istinu? Jednom je izjavio da su to bili predsjednikovi bliski ljudi i među njima tobože, od svih najviše kriv, dr. Ivić Pašalić, a poslije je od te ocjene stubokom odustao. Tko je, dakle, sustavno obmanjivao dr. Tuđmana i s kojim ciljem? Nakon razjašnjavanja ove enigme moći će se i morat će se do kraja otvoreno raspraviti sve reperkusije proistekle zbog skrivanja istine, kako o razmjerima predsjednikove bolesti, tako i o uznemirenosti mravinjaka na Pantovčaku, gdje su se pojedinci zaista ponašali poput mrava kad im nešto atakira na instinkte i navike te poremeti svakodnevne životne putanje. Tko god intuirao ili slutio da će se ubrzo dogoditi, radeći pritom potajno samo za svoj interes, zaboravio je da se u takvim situacijama interes pojedinca ne može izdvojeno braniti i zastupati jer je u pitanju opstanak mravinjaka u. cjelini. Dr. Hebrang, naravno, nije bio među takvim zaslijepljenim sljeparima, ali je, prema lako dokazivom mišljenju, propustio na vrijeme alarmirati one koje je morao i mogao, kako bi spriječio ili bar zakočio štetu zbog negativnog niza događaja. On osobno nije štitio vlastiti interes, naprotiv, žrtvovao je i vlastitu preosjetljivost samo da ne povrijedi čovjeka kojem je bio do kraja vjeran i odan. Ali, ostaje pitanje kako to da nije na vrijeme shvatio da je upravo on bio pozvan i predodređen da kotač hrvatske povijesti usmjeri primjerenijom putanjom.

5. Budući da sam cijelo to vrijeme, kao predsjednik Hrvatskog državnog sabora, ustavno bio druga ličnost u državnoj hijerarhiji, zašto je preda mnom igrana predstava, ista kao i za premijera Zlatka Matešu, sa scenarijem koji je uvijek iznova dogovaran tako da se neprestano zamumuljeno stručno nešto kazuje radi prikrivanja, a ne otkrivanja zbiljske istine? Ako je već u svijetu uobičajeno da se u takvim slučajevima javnost obavješćuje šturo, neodređeno i nedorečeno, kako je bilo moguće i u čijem interesu da najuži krug najodgovornijih stranačkih i državnih dužnosnika bude zavaravan umjesto da ih se na vrijeme pripremi za donošenje važnih, za Hrvatsku možda sudbonosnih odluka i za nošenje tereta odgovornosti i onda kada u tome više neće ili već ne može participirati karizmatski predsjednik stranke i države?

6. I konačno, još jedno pitanje, iako ne i posljednje, a u svezi s naknadno proklamiranim velikim i prisnim prijateljstvom s dr. Miroslavom Tuđmanom. Je li godinu i pol prije smrti predsjednikov sin, nalazeći se na samom vrhu obaviještenosti, primio ozbiljno i odgovorno na znanje da njegov otac više nije u stanju donositi u svemu i potpuno racionalne odluke? Ako jest, što su onda dr. Hebrang i dr. Tuđman mlađi učinili da se u takvom stanju predsjedniku što više pomogne i da ga se oslobodi od nekih obveza? Ako pak nisu ništa određeno učinili, zašto nisu? Zašto je bilo potrebno i ono posljednje zataškavanje istine, kad je već predsjednik takoreći izdisao na bolničkoj postelji?! Kome je to moglo koristiti? Spreman sam analitički dokazati da je sve to možda bar djelomično pridonijelo i porazu HDZ-a, ali da je svakako omelo, štoviše, paraliziralo najpozvanije, najsposobnije, nekompromitirane i najčišće, najčestitije državne i stranačke kadrove da dogovorno pronađu najbolja rješenja koja nije dospio meritornije i bezbolnije donijeti predsjednik jer nije na vrijeme povukao krajnje konzekvence samospoznaje svoga zdravstvenog stanja.

7. Međutim, najvažnije pitanje glasi: zašto je baš sada, na godišnjicu predsjednikove smrti, javnosti priopćena liječnička tajna koja zadire tako duboko u našu nedavnu prošlost, da nikako ne može proći kao obična jednodnevna senzacija? Tko ne poznaje dr. Hebranga kao časnog čovjeka, odanog predsjedniku dr. Tuđmanu od prvog dana, uz to domoljuba koji se pitao što on može dati Hrvatskoj, a ne što bi Hrvatska trebala dati njemu, mogao bi još protrljati oči u nevjerici: “Ma je li moguće da je sve to istina”!?