Jedan od glavnih razloga zbog kojih prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, nije potpisan socijalni sporazum bio je taj što sindikalne središnjice nisu pristale na klauzulu o apsolutnom socijalnome miru za vrijeme trajanja sporazuma. Godinu dana poslije Vlada je sindikatima i poslodavcima ponudila gotovo u dlaku jednak socijalni sporazum s jednakim nazivom "Partnerstvo za razvoj", ali bez utvrđivanja obvezujućega socijalnog mira za sindikate. Zbog te znakovite i značajne činjenice ovaj projekt postizanja socijalog sporazuma ima mnogo veće šanse od sličnih projekata pokretanih u prošlosti.

Pitanje koje se tada postavlja jest što to Vlada dobiva socijalnim sporazumom u kojem će se utvrditi glavni ciljevi ukupnoga gospodarskog i socijalnog razvoja u iduće tri godine i u kojem će biti utvrđene i metode postizanja tih ciljeva - ako neće dobiti obećanje o nužnom socijalnom miru. Jedini logični i racionalni odgovor na to pitanje bio bi taj da Vlada premijera Ivice Račana želi sa sebe skinuti pečat samozadovoljne i bahate vlasti, socijalno neosjetljive i nedostupne svakoj, kao se to voli reći, "konstruktivnoj kritici". Vlasti s Markova trga valjda je konačno postalo jasno da ne može stalnom proizvodnjom "unutrašnjih neprijatelja" provesti potrebne gospodarske i socijalne reforme, odnosno da ne može bez suradnje sa socijalnim partnerima izaći iz gospodarskih i socijalnih nevolja.

Zbog toga se možemo samo nadati da je istup dr. Gorana Granića, potpredsjednika Vlade, prilikom otvaranja Ureda za socijalno partnerstvo, tek recidiv stare bahate retorike. Naime, Granić je tom prigodom ustvrdio kako bi razni politički i sindikalni lideri i nezavisni stručnjaci žrtvovali hrvatsku sadašnjosti i budućost ako to znači njihovu promidžbu. Takva retorika zbilja nije usklađena s rukom ispruženom za socijalni dijalog, jer unaprijed diskreditira svaku kritiku i zamjerku. Naravno da u Hrvatskoj postoji žestok otpor promjenama na bolje na svim političkim i društvenim razinama iz osobnog ili političkog interesa. Ali bi baš zbog toga potpredsjednik Vlade kada govori o tim snagama trebao navesti konkretna imena ljudi i institucija, jer u suprotnom njegove tvrdnje gube na uvjerljivosti, a dobivaju na paranoidnosti i bahatosti.

Što se tiče sindikata, oni predloženi sporazum mogu mirne duše potpisati, jer ih potpis ne obvezuje na socijalni mir, a isto vrijedi za poslodavce. Eventualno potpisivanje takvog "Partnerstva za razvoj" od strane većine socijalnih partnera ne bi ni u snu jamčilo Hrvatskoj socijalni mir u godinama što slijede, ali bi možda stvorilo toliko potrebnu pozitivnu klimu za ostvarenje bržega gospodarskog rasta, povećanje zaposlenosti i životnoga standarda građana Lijepe naše. Možemo se samo nadati kako je Vlada ovaj put u projekt postizanja nacionalnog konsenzusa glede gospodarsko-socijalnih ciljeva krenula ne samo iz dnevnopolitičkih razloga, već i zbog mrvu pronađene mudrosti neophodne za vađenje zemlje iz blata u koje ju je bacilo deset godina vladavine HDZ-a.