FERAL ISTRAŽUJE: NA KOJE SU SVE NAČINE POSLJEDNJIH DESET GODINA HRVATSKI POLITIČARI I ODLIČNICI DOBIVALI STANOVE PO PRIVILEGIRANIM KRITERIJIMA

Da 1993. godine doista nije bilo lako biti Vladin dužnosnik, uvjerljivije od svega svjedoči potresna priča Vladimira Šeksa. U to doba on je bio potpredsjednik Vlade zadužen za funkcioniranje pravne države. Šeks je 15. ožujka te godine od Vlade dobio golemi stan od 160 četvornih metara u središtu Zagreba, u Marinkovićevoj, sada Petrićevoj ulici, ali jao! - vidjevši ga, skoro je pao u nesvijest.

PRI OVOJ će verziji Vladimir Šeks ostati sljedećih sedam godina. Uz opis te tople Ijudske tragedije vezuje se samo jedan problem: njegova priča, na žalost, nije istinita. Kako je otkrio Feral, Šeks je svoj osječki stan, površine 85 kvadrata, u ratno vrijeme prodao za punih 95 tisuća njemačkih maraka. Novac je – nasuprot javnim izjavama - stavio u svoj džep, a zahvaljujući povoljnu aranžmanu, nije morao platiti čak ni troškove selidbe iz Osijeka u Zagreb. Njegov je zagrebački stan do tada bio u vlasništvu Stambenog fonda Grada Zagreba. Šeks ga je otkupio za 22 tisuće njemačkih maraka, odnosno 136 maraka po četvornome metru.

Ovaj problem nije došao na dnevni red pravne države u vrijeme kada se za njezino "funkcioniranje" po službenoj dužnosti brinuo potpredsjednik Šeks, nego sedam godina kasnije. Kaznenu je prijavu protiv Šeksa 2000. godine podnio građanin Dobroslav Paraga, i to zato što Šeks u vrijeme kada je otkupio svoj stan "nije mogao steći stanarsko pravo nad tim stanom, budući da je dobio rješenje, a ne ugovor o dodjeli stana po propisima koji su vrijedili za sve nositelje stanarskog prava", piše u kaznenoj prijavi. Osim toga, stanarsko je pravo u to doba bilo ukinuto! No, i dok je postojalo "nije se moglo steći na stanovima koji služe za službene potrebe dužnosnika grada i države".

Iste 1993. godine zagrebačka profesorica Slobodanka Poštić doživjela je šok prilikom povratka u svoj, znatno skromniji, stan u Držićevoj ulici u Zagrebu. Slobodanka Poštić bila je profesorica engleskog, ruskog i poljskog jezika u Tehničkom školskom centru JNA. Već 1991. godine potpisala je zahtjev da Centar prijeđe u nadležnost RH, a Vlada joj je pismeno zajamčila zaposlenje i stečena prava. Ostala je, međutim, i bez posla i bez stečenih prava! Te, 1993. godine otišla je u posjet kćeri u Krakow, u Poljskoj. Vrativši se, na vratima svojega stana našla je novu bravu, a u stanu nove stanare. "Da se mene pita, gospođo, vama bi trebalo zakrenuti vratom", rekao joj je novi korisnik stana. MORH je dvije godine kasnije protiv Slobodanke Poštić pokrenuo tužbu jer "više od šest mjeseci nije koristila stan"! U svoj stan Slobodanka Poštić uspjela se useliti tek prošle godine.

CIJELI SVOJ radni vijek Slobodanka Poštić je - poput svih ostalih građana Hrvatske - uplaćivala četiri posto plaće u stambeni fond RH, koji joj je tako uzvratio. Ni jednog dana, međutim, u stambeni fond nije uplaćivao čovjek za kojega se država pobrinula znatno humanije. Njegovo ime je Ivica Mudrinić, a društveni je stan zaslužio marljivim istraživačkim radom u Kanadi, koji je Tuđman htio poštopoto dobro honorirati. Zato je Mudrinić od države dobio na korištenje stan od 167 četvornih metara u elitnom zagrebačkom naselju Zelengaj. Preko Ministarstva prometa i veza taj je stan uspio otkupiti za 40.293 njemačke marke! Prema Tuđmanovoj izjavi "Mudrinić je i stan i kredite dobio zbog svoje sposobnosti, znanja i patenata što ih je tako velikodušno stavio na raspolaganje svojoj jedinoj domovini".

Kolone pojedinaca domovini su godinama stavljale na raspolaganje četiri posto svoje plaće, ali stan nisu mogli dobiti: glumici Miri Furlan ove je godine sudski definitivno oduzeto pravo na stan, iz kojega je izbivala znatno dulje od zakonom predviđenih šest mjeseci, zbog - za sud posve trivijalnog razloga; protiv nje je, naime, 1991. i 1992. godine bila pokrenuta prava javna hajka, koju sud nije priznao kao opravdani razlog izbivanja. "Jedan je Karlovčanin", kaže nam Đuro Milošević iz karlovačkog Odbora za ljudska prava, “otišao ujutro obrađivati svoj vrt; vrativši se, zatekao je stan zauzet. Epilog je identičan kao i u slučaju drugog Karlovčanina, koji je otišao u Hrvatsku vojsku kao korisnik stana, a iz nje se vratio kao beskućnik."

Prema podacima Centra za razvoj demokracije u Splitu, ova u prošlih deset godina otkazano je čak 20.000 stanarskih prava, što znači da je bez stana ostalo oko 80 tisuća ljudi!

I ONIH drugih je nezanemariv broj: mnogi su dužnosnici prošlog, ali i pretprošlog režima bez ikakvih poteškoća riješili svoje stambeno pitanje koristeći se privilegijem otkupa takozvanih funkcionarskih stanova. Današnji premijer Ivica Račan tako je, još za vrijeme socijalizma, stanarsko pravo velikog stana na elitnoj lokaciji, Šetalištu braće Radića, ostavio prvoj supruzi Agati, danas sutkinji Ustavnog suda. Drugi je stan ostavio drugoj supruzi, Jeleni, a danas živi u trećem stanu, na Trešnjevci. Premda su prizori iz tog stana, po njegovu opisu, nalik na tegobne šeksovske scene (u skromnom stanu prokišnjava krov!), upućeni tvrde da je riječ o reprezentativnoj, dvoetažnoj stambenoj površini, koju je marljivo uredila jedna građevinska tvrtka, s posebnim atelijerom u potkrovlju, gdje premijer, u rijetkim trenucima opuštanja, slika ženske aktove. Golem je stan, uz pomoć kredita, otkupio i Mato Arlović, SDP-ovski pandan Vlade Šeksa: površinu veću od 140 kvadrata ovaj će specijalist za saborski poslovnik otplaćivatijoš desetak godina, u mjesečnim obrocima čija visina višestruko prelazi primanja većine hrvatskih građana.

NEŠTO MANJE problema s otplatom imat će oni koji su stan otkupili 1992. i 1993. godine, po povlaštenim cijenama. SDP-ovac Ivan Matija otkupio je stan od 50 četvornih metara u Ulici Anke Butoraic. Američki državljanin Rudi Prpić je bez uplaćivanja stambenog doprinosa - čak i bez hrvatskog državljanstva - dobio stan od 160 kvadrata u Masarykovoj, zato što je trebao postati ministar vanjskih poslova. Ministar uprave i pravosuda Branko Babac otkupio je stan od 150 kvadrata u Krajiškoj ulici. Milan Đukić otkupio je dvosobni stan na Novoj vesi, Bernardo Jurlina, pak, otkupio je stan od 103 kvadrata na Pantovčaku. Stan od 120 kvadrata na istoj je lokaciji otkupio i Milan Ramljak; poslije ga je, navodno, iznajmljivao jednom stranom predstavnišvu za nekoliko tisuća maraka mjesečno. Gojko Šušak otkupio je za bagatelu stan veličine 230 četvornih metara. I Vice Vukojević postao je vlasnikom stana većeg od 140 kvadrata, u Ogrizovićevoj ulici.

PO TOJ je logici 137 dužnosnika iz različitih stranaka - najviše, dakako, iz HDZ-a 1992. i 1993. godine otkupilo stan. Znatno kasnije, 1998. godine, golemi je stan na Srebrnjaku otkupio general Ante Gotovina. Premda je stan veći od sto kvadrata, platio ga je skromnih 18 tisuća maraka, iako je samo adaptacija, koju je obavio MORH, po svemu sudeći vrijedila znatno više. Detalje tog zagonetnog otkupa MORH i danas drži u tajnosti.

Još u vrijeme dok je trajao otkup funkcionarskih stanova, 1993. godine, tadašnji zastupnik HSLS-a Mladen Vilfan ocijenio je dubioznom ideju da se zakonski propisi tumače onako kako kome u pojedinom trenutku odgovara - posebno da se jedan socijalistički institut (stanarsko pravo) kombinira s kapitalističkim (otkup) i to "prema pravilniku iz 1984. godine, na temelju čega dužnosnici zasnivaju stanarsko pravo koje je za druge gradane odavna ukinuto, pretvarajući ga odmah u vlasništvo". Po njemu, "takav način stavlja dužnosnike Hrvatske u krajnje privilegiran položaj, a državna se imovina otuđuje". Na sve te primjere - zakonitog, nezakonitog ili sumnjivog otkupa stana nitko nije reagirao punih sedam godina; tek kada je OESS postavio pitanje stanarskog prava, Račan i Antunovićeva sjetili su se da je riječ o preživjelom institutu socijalizma.

Ta teorija, međutim, pada u vodu na primjeru Bosne i Hercegovine, gdje je visoki predstavnik Petritsch, nakon konzultacija s nizom domaćih i međunarodnih pravnika, odlučio priznati institut stanarskog prava. Lana Jajčević, pravnica u banjolučkoj ženskoj udruzi Žene i pravo, rekla nam je kako se Petritsch, donoseći tu odluku, vodio idejom da su ljudi iz svojih stanova iseljeni prije svega u cilju etničkog čišćenja. "U oba entiteta stanarsko se pravo priznaje kao i pravo vlasništva, i to za razdoblje od 6. travnja 1992., kada je počeo rat, do 14. listopada 1995., kada je potpisan Daytonski sporazum. Do sada je u Republici Srpskoj podneseno 30.550 zahtjeva za povrat stanarskog prava, a pozitivno je riješeno 16.296 slučajeva. Deset tisuća vlasnika uvedeno je u posjed; u većini slučajeva riječje o Bošnjacima i Hrvatima, no ima i Srba, koji su za vrijeme rata ostali bez stana pa su ga sada dobili natrag." Oni koji dobiju stanarsko pravo, stan nakon otkupa mogu prodati tek nakon nekog vremena, pa tako pada i drugi argument Željke Antunović, da Srbi žele stanarsko pravo samo da bi kasnije mogli prodati stan. U Hrvatskoj, ipak, postoji jedna ozbiljna zapreka za to: ovdje su stanovi privatizirani, dok u Republici Srpskoj još nisu. No, materijalna odšteta ili alternativni stan nisu nezamisliva rješenja, samo kada bi postojala volja da se jedna evidentna nepravda ispravi.

dužnosnici koalicijske vlasti slijedili su primjer svojih prethodnika, koristeći se mogućnošću smještaja na državni račun. Među prvim ministrima koji su iskoristili to pravo bio je čelni čovjek MUP-a Šime Lučin, koji se iz dvosobnog podstanarskog stana u Trogiru preselio u stan od 92 četvorna metra u Kukuljevićevoj u Zagrebu. Ministar branitelja Ivica Pančić došao je na tu funkciju živeći kao vukovarski prognanik u hotelu International. Sobičak je tek nakratko zamijenio garsonijerom, da bi se neposredno nakon vjenčanja sa suprugom odselio u dužnosničkih 70 četvornih metara u Ilici, u susjedstvo saborske zastupnice Snježane Biga-Friganović.

Znatno skromniji bio je ministar obrta, malog i srednjeg poduzetništva ŽeIjko Pecek, koji u obiteljskoj kući u Pitomači boravi vikendom, dok dane u Zagrebu provodi u jednosobnom stanu od 40 kvadrata u Palmotićevoj, zajedno s kćeri studenticom. Susjedi su mu ministar prosvjete Vladimir Strugar, pomoćnik ministra obrane Zlatko Gareljić i predsjednik LS-a Zlatko Kramarić, koji je stan dobio na korištenje kao predsjednik jednog od saborskih odbora. U strogo središte Zagreba, u Jurišićevu ulicu, doselila se i bivša tajnica SDP-a, saborska zastupnica Gordana Sobol, zajedno sa suprngom Bojanom, Lučinovim pomoćnikom u MUP-u.

Zanimljiv je slučaj Bože Kovačevića, ministra zaštite okoliša i prostornog uredenja, koji živi u prostranom stanu u Visokoj ulici, ali se, kako je objasnio, zbog potreba preuredenja preselio u dužnosnički stan u Masarykovoj, u središtu grada. Bivši ministar Ivan Jakovčić privremeno je koristio stan u Ilici od 35 četvornih metara, ali ga je s prestankom ministarskog mandata vratio Vladi. Državne stanove koriste i ministri Davorko Vidović i Alojz Tušek, te zamjenici Venko Ćurlin i Josip Vidović.

Hrvatski sabor je zbog potreba smanjivanja troškova prošle godine zastupnicima predložio da umjesto hotelskog smještaja koriste iznajmljene stanove u Zagrebu, što je prihvatio tek jedan dio zastupnika, dok drugi i dalje odsjedaju u skupim hotelima u središtu grada.