Na djelu je, čini se, politička beatifikacija Franje Tuđmana. Nije sporno da prvi predsjednik samostalne Hrvatske ima svoje poštovatelje, da ga dio javnosti smatra najvećim sinom nacije i ocem hrvatske države. Nije problematično ni to da HDZ smrt svoga utemeljitelja zdušno obilježava, pogotovo kad je pokojnik jedino što tu stranku rogova u vreći uopće ujedinjuje. Problem je što su mise zadušnice i komemoracije pretvorene u političke mitinge. Na kojima se manje častila uspomena na pokojnika, više se demonstriralo kontra onih koji su ga na vlasti zamijenili.

Raspaljena politička nekrofilija izgubila je svaki osjećaj mjere. Čak je i Ivo Sanader, koji se pokušava predstaviti kao evropski uglađeni Tuđmanov nasljednik, komemoraciju iskoristio da bi aktualnu vlast strogo prozvao neka se ispriča “ispriča za sve objede i uvrede” koje je u posljednje dvije godine izgovorila na račun pokojnika. Nije mu palo na pamet da se on u ime Tuđmana ili HDZ-a ispriča Hrvatskoj, primjerice, za pljačku njenih radnika, seljaka i umirovljenika, ili za masovno prisluškivanje i autoritarno maltretiranje građana.

Pomanjkanje mjere pokazao je i župnik dubrovačke prvostolnice, don Stanko Lasić, koji je na misi zadušnici Tuđmana usporedio s kardinalom Stepincem. “Trideset smo godina kitili jedan grob u zagrebačkoj katedrali, palili svijeće i molili za konačni pravorijek nevino osuđenog nadbiskupa, pa smo doživjeli ne samo njegovu rehabilitaciju nego i njegovo blaženstvo”, rekao je don Lasić te poentirao: “Sada smo ponovo pribjegli praksi okićenog groba”, sugerirajući kako će i s Tuđmanom konačni ishod biti isti kao i sa Stepincem. Valjda će i njega jednoga dana proglasiti blaženikom! S HDZ-ove političke govornice i s oltara pokojnog se predsjednika Hrvatske pokušava prikazati kao nevinu žrtvu aktualne vlasti, što je zaista apsurdno. Franjo Tuđman svoje je političke i ostale bitke završio. I bez obzira što mislili o njegovom životu i politici, nije zaslužio orgijanje na grobu. Kao što to nitko ne zaslužuje. Ali oni koji se predstavljaju kao nastavljači njegova djela, i mrtvog ga pokušavaju iskoristiti. Nisu se njegov sin Miroslav, Sanader, Šeks i kompanija na Mirogoju poklonili sjeni Tuđmana, nego su pokojnika nastojali dovesti u svoju funkciju. Da iz onostranosti za njih odradi još neke sasvim ovozemaljske interese. Politička upotreba jednog groba aktere takve prakse raskrinkava kao besprizorne ignorante svakog obzira. Bučne demonstracije na Mirogoju podsjećaju na dezorijentirane povorke koje se uz određene obljetnice roje moskovskim ulicama oko Lenjinova mauzoleja, izgubljene u vremenu i prostoru.