Vjesnik: 12. 12. 2001.

Povrat imovine: Proces bez mogućnosti uzmaka

DARKO MARKUŠIĆ

Vratiti oduzetu imovinu Katoličkoj crkvi ili ne, suvišno je pitanje, jer Vlada jednostavno više nema manevarskog prostora. Nakon što je, makar i djelomično, imovina vraćena (uključujući i Pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj), proces povrata imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ne može se zaustaviti.

Povrat oduzete imovine načelno je pitanje i ne trpi nikakve izuzetke. Ako se vraća jednome, tada se mora vratiti svima. Ako je princip da se imovina vraća gdje god je to moguće, u naturalnom obliku, tada i kod crkvene imovine ne treba raditi izuzetke. Ne zbog crkve, nego zbog principa.

Drugo je pitanje, odakle to platiti u slučajevima kada se ne vraća sama imovina, već se isplaćuje novčana odšteta. Činjenica je da hrvatska država novca nema i da se bivši vlasnici, kojima je u ranijim režimima imovina neosporno oduzeta, mogu obeštetiti jedino državnim obveznicama.

Tako je proces povrata imovine zamislila i bivša vlast pa Račanova vlada na tom području ima gotovo vezane ruke. Moguće je tek, što se upravo i čini, u pravu na povrat oduzete imovine izjednačiti strance s hrvatskim državljanima, kao i proširiti kategorije nasljednika koji imaju pravo podnijeti zahtjev za povratom oduzete imovine.

Isto tako, ako se vraća imovina oduzeta nakon 1945. godine, zašto se ne bi vratila i imovina oduzeta za vrijeme Drugog svjetskog rata?

Sam proces povrata imovine bit će vrlo dugotrajan. Dosad je podneseno više od 46 tisuća zahtjeva za povratom oduzete imovine, a nakon najnovijih zakonskih izmjena stići će i nekoliko tisuća novih. Od svih podnesenih zahtjeva dosad je riješeno tek petnaestak posto.

To dostatno govori kako zbog proteka vremena, ali i činjenice da su pojedini objekti višekratno promijenili vlasnike, nije uvijek moguće brzo riješiti pojedini predmet.

Iako moralno dvojbeno, puno bi jednostavnije bilo da povrat imovine nije ni počeo. No, prekidanjem toga procesa sada, u pitanje bi se doveo kredibilitet države, a to je Hrvatskoj u trenutku kada su joj konačno otvorena vrata euroatlantskih integracija, najmanje potrebno. Uz to, što tada učiniti s, istina malobrojnim, već vraćenim objektima? Ponovo ih oduzeti?