Želim da vam kažem da je ova optužnica vrhunac apsurda, jer meni pripada zasluga za mir, a ne za rat u Bosni i Hercegovini. Tako je Slobodan Milošević jučer pred Haškim sudom komentirao optužnicu koja ga tereti za zločin genocida, počinjen u BiH. Pokušuj da se otac rata predstavi kao mirotvorac djeluje tragikomično. Ali bivši jugoslavenski predsjednik, odavno nazvan “balkanskim krvnikom”, nije jedini, samo je najistaknutiji predstavnik one vrste političara koji nameću radikalnu reinterpretaciju povijesnih činjenica.

Milošević jeste potpisao Daytonski mirovni sporazum i tjerao bosanske Srbe da ga prihvate. Ali ih je prije toga natjerao u ekstremizam i rat. Na isti je način, selektirajući činjenice shodno vlastitim interesima, Mate Granić nedavno objašnjavao da je on zaslužan za zatvaranje ratnih logora za Bošnjake po Hercegovini, sasvim ignorirajući okolnost da je vlast, u kojoj je participirao, odgovorna za njihovo otvaranje. Ili, Andrija Hebrang ovih dana, sa zakašnjenjem od samo nekoliko godina, objavljuje da Franjo Tuđman zbog poremećenog rasuđivanja nije bio u stanju voditi državu, i zaboravlja objasniti zašto hrvatsku javnost nije u vezi s tim na vrijeme alarmirao. Riječ je o pokušaju da se odgovornost za mračne odluke bivše vlasti pripiše zamraćenju Tuđmanove svijesti, koja da je posljedica njegove maligne bolesti. Ako je to tako, onda nekadašnji predsjednik fakat nije kriv za svoje ludosti, ali jesu oni koji su u ime države bili zaduženi brinuti o njegovim radnim sposobnostima.

Suprotno Hebrangovoj, druga linija ignoriranja povijesnih činjenica posljednjih se dana razmahala tvrdeći kako su bivša vlast, i njen prvi čovjek, bili upravo bajni. U tom pokušaju pretvaranja crnog u bijelo, Tuđman Drugi, bez stida, izjavljuje da bi se današnja politika pred njegovim tatom trebala stidjeti, a Sanader, kao evro-Tuđman, bezočno poziva aktualnu vlast da se ispriča zbog navodnih objeda na račun pokojnika. Ali od njih se takvom alkemijanju ne treba čuditi - razumljivo je da nasljednici Močvare od blata žele napraviti zlato. Zapanjujuće, u tom pokušaju da se kralj tame prikaže kao princ svjetla u pomoć im priskočiše i čelnici nove vlasti. Tako je premijer Račan, polažući vijenac na Tuđmanov grob, promrsio nešto o tome da će se pokojnika sjećati po dobrome. A predsjednik Sabora, Tomčić, jučer u sabornici izjavljuje da je Franjo Tuđman, kao “čovjek i političar, imao u sebi dobre osobine i za čovjeka neizbježne slabosti”. Ako je Tuđman imao samo neizbježne ljudske slabosti, a generalno je bio dobar, te će ga se tako i patiti, zašto je onda njegovu vlast uopće trebalo smjenjivati? Takve nojevske izjave hrvatskih čelnika poklapaju se s objavljivanjem, u inozemnim medijima, stenograma seansi Pantovčaka, iz kojih se vidi da je bivši predsjednik zagovarao konačno rješenje srpskog pitanja, što je samo drugo ime za etničko čišćenje, za što pred Haškim sudom odgovara Milošević. Da je živ, Franjo Tuđman vjerojatno bi pravio društvo svome ratnom drugu, možda i u pokušajima dokazivanja svajih mirotvornih zasluga.