Vjesnik: 15. 12. 2001.
Žaljenje nije isprika
ZORAN VODOPIJA
Ministar vanjskih poslova Goran Svilanović boravio je u petak u jednodnevnom službenom posjetu Hrvatskoj i iskoristio priliku da obavi ono što je od njega očekivala hrvatska strana: da se ispriča za ratne zločine koje je počinila srpska strana. Ali ono što je rekao nakon susreta s ministrom Piculom nije imalo blage veze s isprikom. Svilanović je samo »izrazio iskreno žaljenje zbog stradanja državljana Republike Hrvatske i sv
oje zemlje u proteklih nekoliko godina«. Objasnio je potom da je motiv za zločine bio »strah Srba iz Hrvatske i drugih krajeva, za što odgovornost pripada političarima koji su taj strah iskoristili«.Ministar Svilanović je osjetio potrebu da elaborira motiv straha koji se provlačio cijelom isprikom; rekao je da »razumije Srbe iz Hrvatske i drugih dijelova bivše Jugoslavije, jer je strah ono što ljude nagoni na najveće zločine«. Rekao je da su ih sjećanja na Jasenovac i druga stratišta učinila manje ljudima
nego što je trebalo i navela ih da počine zločine.Iz političkog ugla ministra Svilanovića, to žaljenje vjerojatno ima neko značenje. Iz onog ugla iz kojeg na sve to gledaju građani Hrvatske, a možda bi tako mogla i hrvatska diplomacija, to žaljenje nema značenje veće od uobičajenog suosjećanja koje se izražava poznatim ili nepoznatim ljudima u žalosnim prigodama.
Svilanović dobro zna što znači isprika a što žaljenje, kao što je to dobro znao i crnogorski predsjednik Milo Đukanović kad je, 24. lipnja 2000. godine, nakon sastanka s predsjednikom Mesićem, također »izrazio žaljenje hrvatskom narodu za zlo počinjeno tijekom agresije na krajnji jug 1991. godine«. Đukanović je svoje iskreno žaljenje uputio građanima Konavala i Dubrovnika, Svilanović pak hoće podij
eliti s nama »osjećaj iskrenog žaljenja za stradanja kojima su bili izloženi državljani Republike Hrvatske, Hrvati i Srbi, pa i državljani SRJ«. To je konvencionalna izjava koju može izreći netko tko nije imao nikakve veze sa zbivanjima na ovim prostorima.Svilanović i Đukanović znaju da isprika znači priznanje krivnje za nešto što je učinjeno, a žaljenje je samo suosjećanje. A oni nipošto ne žele preuzimati bilo kakvu krivnju, jer tada u svojim sredinama ne bi politički preživjeli. Kada (i ako) Beograd i P
odgorica jednoga dana budu spremni na stvarnu ispriku, tada će i ovakve izjave žaljenja, garnirane novinarima uz ministarske susrete, imati nekakvog smisla. Ovo žaljenje pod ispriku sigurno nitko neće kupiti.