U stilu nepopravljivog sljedbenika lenjinizma Šuvar se i dan današnji ne odriče ideološke isključivosti i netrpeljivosti prema organizatorima peticije za oslobađanje političkih zatvorenika socijalističke Jugoslavije, jer i sada u svom reagiranju tvrdi “da je bio posve u pravu” kada je u ožujku 1981. godine javno rekao da je “bilo previše ubijenih u ratu, previše prolivene krvi da bismo ostali ravnodušni prema preostalim i novim potpirivačima strasti i nosiocima mržnje, prema onima koji potiču nasilje i sanjaju o novim obračunima”. Šuvar je u to vrijeme bio glavni ideolog CK SKH.

To što je Šuvar bio u Predsjedništvo CK SKJ kooptiran 1986. godine dok je 1980. godine bio “samo” predsjednik komisije CK SKH za idejno djelovanje i kulturu, ne mijenja niti najmanje težinu i posljedice njegovog javnog poziva na progon i represiju potpisnika peticije za demokraciju i ljudska prava.

Šuvar se tada pridružio partijskim ocjenama Jure Bilića, predsjednika ondašnjeg socijalističkog Sabora, koji je govorio o “verbalnom deliktu koji je kod nas kontrarevolucionaran čin” i pogromaškom komentaru “Radio Zagreba” o koincidenciji Paragine peticije sa albanskim demonstracijama na Kosovu. Šuvar i dan danas ne shvaća da verbalni delikt u kaznenom zakonu ne smije postojati jer je javni govor ljudi prirodno ljudsko pravo. Druga je stvar što Šuvar na neke ljude gleda kao Lenjin koji je slavnom ruskom pjesniku Gorkome, simpatizeru Oktobarske revolucije, na njegovu peticiju Lenjinu radi ublažavanja revolucionarne represije prema intelektualcima, u pismu odgovorio “da ruska inteligencija nije inteligencija nego govno, kojeg treba pomesti”. Represija jugo-boljševičkog režima prema organizatorima peticije bio je i obračun s hrvatskom inteligencijom. Razumljivo je da se g. Šuvar ne sjeća studenta Ernesta Brajdera jer je javnim pozivom na linč Partija tražila alibi za svoju tajnu policiju, koja je u zagrebačkom istražnom zatvoru ubila Ernesta Brajdera.

Dr. Šuvara treba podsjetiti da je njegov strelovit uspon u partijskoj nomenklaturi započeo 1972. godine, odmah po slamanju Hrvatskog proljeća i da su ga ortodoksni jugounitaristi prepoznali kao svojega već 1969. godine u vrijeme njegovog “glasovitog” napada na akademika Petra Šegedina i njegovu novelu znakovitog naslova “Izdajnik” te udara na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju je dr. Šuvar označio kao “krupnu političku grešku”.

Već se iz gore navedenog uočava da nije “Paraga paradigma za laž”, kao što je u naslovu Šuvarovog reagiranja stajalo, nego da je g.Šuvar paradigma za političku i ideološku represiju Saveza komunista Jugoslavije nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine. Kada je Partija 1974. imenovala g.Šuvara republičkim sekretarom za prosvjetu i kulturu, “sekretar” nije proveo “demokratizaciju obrazovanja u Hrvatskoj”, kako je u svom demantiju napisao, nego ga je dekapitirao ukinuvši gimnazije i uvodeći marksizam i teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja dokidanjem ili smanjenjem satova povijesti i hrvatske književnosti.

Istovremeno, dok je veličao Vuka Karadžića kao velikog prosvjetitelja, prešućujući njegovu velikosrpsku ideologiju, dr. Šuvar je na sjednici CK SK Srbije u travnju 1988. godine, dao odlučujuću podršku Slobodanu Miloševiću tvrdnjom “da ne stoje tvrdnje da je SK Srbije postao zarobljenik srpskog nacionalizma”, u vrijeme kada je u Sloveniji, Hrvatskoj i na Zapadu postalo očigledno da Milošević kreće u realizaciju gazimestanske Velike Srbije, trujući istodobno hrvatsko društvo neprestanim provociranjem tzv. srpskog pitanja u Hrvatskoj poput njegovog uzora dr. Vladimira Bakarića, koji je u tome vidio trajan alibi za komunističku strahovladu nad Hrvatskom od 1945. do 1972. godine i kasnije.

Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-1861