Umjesto da javnosti, građanima i znanstvenicima da na uvid cjelokupan arhiv tajnih službi koje su te iste građane špijunirale prošlih godina, ova se Vlada putem svojeg ministra unutrašnjih poslova odlučila za selekciju dosjea koje će građani ipak moći vidjeti, da bi ih nakon toga uništili.

Umjesto prekida lanca represije nad ljudima koja traje desetljećima, pogodbena tranzicija baš ničim ne želi poremetiti miran san naših doušnika.

Kako su to pitanje riješile druge zemlje s traumatičnim komunističkim iskustvom?

Joachim Gauck, bio je protestantski župnik u Rostocku, i u doba komunizma držao je propovijedi mnoštvu koje se okupljalo u njegovoj crkvi. Tada još nije mogao ni pretpostaviti koliko je među njima bilo doušnika.

U prosincu 1989. građani su preuzeli zgradu, okupirali STASI, ali i spriječili uništavanje dokumenata. Parlament je uspostavio Saveznog povjerenika koji će nadzirati rad ministarstva u dijelu poslova koji se tiču tajnih službi.

Od odlučne je važnosti bilo da su istočni Nijemci, u različitim strankama koje su bile zastupljene u Parlamentu, pa čak i postkomunisti, bili suglasni ukinuti tajne službe. To je bio zajednički zahtjev novoga demokratskog društva. Njihov je slogan bio »STASI u proizvodnju«, »Stasijevce u tvornice«, dakle, nije se išlo za tim da ih se javno proskribira, uhiti ili sudi nego da ih se ponovno socijalizira radom.

U pitanju suočavanja s prošlošću postignut je velik međustranački konsensus. Posebnost njemačke situacije je u tome što su oni već jednom u povijesti prošli onim što se u Njemačkoj naziva zatvaranjem poglavlja.

Nakon Nürnberških suđenja, i za vrijeme kancelara Adenauera, velika su se pitanja njemačke krivnje i odgovornosti za rat, polagano gurnula pod tepih i o njima se nije više raspravljalo.

Tek je generacija 1968. godine počela srčano postavljati pitanja strarijoj generaciji o njihovoj odgovornosti za nacizam. Od tada je nastala podjela u njemačkom društvu na konzervativce i liberalnu ljevicu, koja se zasnivala na odnosu prema prošlosti, odgovornosti i krivnje za rat.

Tako se u Njemačkoj u uvjetima sloma komunizma zaključuje da politika zatvaranja tog poglavlja povijesti nije dobra, ne daje rezultate i da je najbolje da se ne ponavlja neučinkovito. Trebalo je dakle, otvoriti dokumente, suočiti se s prošlošću, raspravljati o njoj, učiti na vlastitim pogreškama.

Znanstvenicima, povjesničarima i novinarima stavljen je na uvid određen broj tajnih dosjea, ali oni nisu mogli dobiti informacije o žrtvama tajnih službi. One su javnosti mogle dati dokumentaciju o sebi, ako su to željele, ali Uprava je štitila privatnost žrtvi.

No ako ste kao novinarka ili povjesničarka željeli istražiti neko područje poput sveučilišta ili zdravstva, mogli ste od Uprave tražiti i dobiti sve informacije o određenim ljudima, doktorima ili profesorima koji su radili u toj ustanovi, a bili doušnici STASI-ja.

Otvaranje tajnih arhiva STASI-ja poslužilo je zakonskom, političkom i povijesnom suočavanju s prošlošću.

Smatrali su te drugove oportunistima i nisu mislili da je potrebno otpuštati ih iz javnih službi, ili na bilo koji način sankcionirati, ako nije bilo dokaza da su počinili zločin. Tako su došli do ograničene lustracije. Što znači da nisu željeli vidjeti najuglednije suradnike STASI-ja zastupljene u javnim službama, ali ni kao učitelje ili carinike.

Kad je riječ o manje važnim suradnicima STASI-ja, o doušnicima, nisu ih željeli sve isključiti iz javnih službi, i ostavili su mogućnost da njihovi poslodavci procijene svaki pojedini slučaj.

Sve se to zbivalo u zemlji sa 16,5 milijuna ljudi, u relativnom broju gustoća tajnih policajaca bila je veća u DDR nego u Njemačkoj Hitlerova doba. Otvaranjem dosjea tajnih službi može se danas sa sigurnošću reći koliko je ljudi ubijeno u pokušaju bijega preko granice.

U svim područjima života u sportu ili kulturi prisutnost STASI-ja je bila sveobuhvatna, a to se prije otvaranja tih arhiva nije točno znalo.

Važno je reći da se nakon otvaranja arhiva vodilo na tisuće sudskih procesa, no rijetki su oni koji su bili osuđeni ili dobili stroge kazne radi surađivanja s tajnim službama.

Danas u Njemačkoj već polagano nastupa zastara i, prema službenoj dužnosti, će se goniti samo oni koji budu optuženi za ubojstvo. Provjera ljudi za rad u javnim službama prestat će nakon 15 godina, dakle, za četiri godine. Građanima će biti moguće dobiti svoj dosje na uvid, kao i danas, ali neće biti automatske provjere kandidata pri zapošljavanju.

Za žrtve režima koji su izgubili posao ili nisu mogli studirati, ili su bili u zatvoru postoji mala državna naknada, kojom se na određeni način naknađuje šteta nastala doušničkom informacijom.

Otvoreno je 1,700.000 dosjea, a nevjerojatan je broj molbi koje Uprava svakodnevno zaprima, prosječno desetak tisuća molbi svaki mjesec.

Obnova i preuređenje Hrvatske u građansko društvu ići će lakše ako znamo povijesnu istinu i stvarne činjenice. Povijest se, može poznavati ili ne, ali promijeniti se ne može.

Ljudi se nevoljko suočavaju s prošlošću. Često se čuju priče o tome kako i nije bilo tako loše za vrijeme samoupravnog socijalizma. Sigurne plaće, »Buco« sir, traperice i kava u Trstu i nikakva osobna odgovornost.

Ljudi se vole sjećati dobrih stvari iz loših vremena. I slijegati ramenima na činjenicu da je Vlado Gotovac posljednji put robijao 1982. godine.

Tridesetogodišnje pravilo o zatvorenosti arhiva trebalo bi se kao i u Njemačkoj ticati samo dokumenata nastalih u doba demokracije, no to pravilo ne vrijedi za dokumente nastale u doba diktature. U našem je interesu znati kakav je doista bio komunistički režim, a kakav onaj koji ga je naslijedio. Barbarski je i očajnički uništavati dokumente, jer povijest se ne može promijeniti.