ZAGREB, 19. prosinca - Kome prvenstveno odgovaraju ministri u koalicijskoj vladi? Svojoj stranci? Ili vladi i premijeru? Ili se tu radi o podijeljenoj odgovornosti i lojalnosti? S tim se načelnim pitanjima Hrvatska susreće od lanjskoga siječnja, kada su vlast osvojila dva bloka s ukupno šest stranaka i kada smo prvi put dobili koalicijsku vladu.

Granić je ne samo Račanov najbliži suradnik već i čovjek od njegova velikog povjerenja, pa se lako može dogoditi da premijer odbije Budišin zahtjev. Valja podsjetiti na to da je Ivica Račan ljetos (u krizi Vlade izazvanoj haaškim optužnicama protiv dvojice hrvatskih generala) odbio prihvatiti samo Granićevu ostavku. Ako se nešto slično ponovi, koaliciji prijeti nova kriza, pogotovo ako - kao što najavljuje potpredsjednik SDP-a Mato Arlović - »slučaj Granić« dođe na koordinaciju petorke i ako lideri o tome budu glasovali.

Koalicijski ugovor i predviđa glasovanje kao izlaz iz kriznih situacija, a glasovi su podijeljeni prema snazi stranaka u Saboru, što znači da SDP ima 50 posto koalicijskih glasova, HSLS 25 posto, a 25 posto dijele HSS, HNS i LS. Budiša bi, dakle, mogao biti nadglasan. A to bi opet, osim zategnutih odnosa u petorci, značilo i da (bilo koja) stranka ne može raspolagati svojim mjestima u Vladi.

Dr. Nenad Zakošek tvrdi: »Malo sam iznenađen zbrkom o tom pitanju. Koalicijska vlada nastaje na temelju programa što ga partneri dogovaraju prije formiranja vlade. Posao je vlade ostvarivanje tog programa. Apsurdno je i paradoksalno vjerovati da se u njezin rad mogu miješati bilo koji drugi akteri«. Dr. Zakošek spominje odluke o kojima se u vladi mora kolektivno odlučivati, ali upozorava i na razinu djelovanja na kojoj svaki ministar sam odlučuje. A hoće li neki ministar raditi po svome ili će uvažavati savjete iz stranke, to je njegova autonomna odluka.

O bitnim odlukama i spornim pitanjima ipak se mora postići dogovor, jer je pretpostavka opstanka vlade da ima podršku svih članica. Dr. Zakošek tvrdi da to kod nas - s koordinacijom petorke - nije sretno riješeno. Morao bi postojati institucionalni mehanizam koji bi počivao na onome što zahtijeva teorija parlamentarnog predstavništva, a to je odnos kontrole između parlamenta i vlade. Taj bi mehanizam posredstvom Sabora omogućio i strankama da kod spornih pitanja pokrenu raspravu.

»Što se tiče HSLS-a, čini mi se realnim ono što je ovih dana rekao ministar Fižulić. A rekao je da HSLS nije pronašao mehanizme usklađivanja rada svojih ministara i stranačkih tijela ili zastupničkog kluba. Dodatni je problem i u tome, što sam Budiša nije imao nikakvu dužnost u Saboru ili Vladi«, smatra Zakošek.

Što, ako Budiša bude inzistirao na Granićevu opozivu, a Račan to odbije? Može doći do rascjepa u HSLS-u, a Vlada se može pokušati održati i uz mnogo tanju podršku u Saboru, misli dr. Zakošek. Kao drugo rješenje spominje mogućnost da Budiša i Račan postignu novi dogovor, koji bi uključio i personalne promjene u Vladi. »Slutim da će se dogoditi upravo to, jer Budiši nije u interesu izazivanje raskola u HSLS-u«, zaključuje dr. Zakošek.Anđelko Milardović

Dr. Anđelko Milardović, međutim, zastupa stajalište da ministri u koalicijskoj vladi odgovaraju podjednako i premijeru i čelniku svoje stranke. Oni imaju podijeljenu odgovornost. To je i logično, naglašava, jer ih je stranka i delegirala u vladu. Ali, za svoj su rad odgovorni i premijeru. U konkretnom slučaju, Granić se »ne može praviti nezavisan i zaobilaziti HSLS, jer da nije bilo stranke, on u Vladi ne bi bio to što jest«, tvrdi Milardović.

Za svoj rad u vladi ministar mora odgovarati premijeru, ali mora imati veze i sa strankom. Kakve će te veze biti, ovisi o unutarstranačkoj demokraciji. Radi se, dakle, o dva tipa političke komunikacije. Ali, Milardović spominje još jedan tip komunikacije. »To je ta nesretna koordinacija petorke, kao nekakva krovna udruga, možda i kao neko paratijelo, slično bivšem VONS-u. Ta koordinacija trebala bi donositi nekakve smjernice. A što onda radi Vlada, što radi Sabor«, pita.

Po njegovoj ocjeni, »stvar se otela kontroli«, pa Hrvatska nema sustav parlamentarne demokracije. »Mi praktički imamo kancelarski sustav. Pravo je pitanje: tko kome odgovara? Jasno je da bi Vlada trebala odgovarati Saboru, a ispada da Sabor odgovara Vladi«. Dr. Milardović smatra da se Račan neće odreći Granića koji je njegov glavni operativac: »Račan neće tako lako popustiti Budiši, pa i po cijenu izazivanja raspada petorke. To bi dodatno zaoštrilo i konflikte u HSLS-u, a nekima u koaliciji to i odgovara. Takav bi Račanov postupak značio da stranka ne može raspolagati svojim mjestima u vladi, što ruši princip i logiku politike, jer su svi oni pojedinačno izvedeni iz stranaka«.