ZAGREB, 19. prosinca - Iako ponekad znaju i zavarati, statistički podaci često na vrlo zoran način otkrivaju neke kriterije djelovanja određenih institucija. Tako se običnom usporedbom podataka Haaškog suda o osobama kojima je dopuštena obrana sa slobode dolazi do vrlo začuđujućih zaključaka. Tribunal je, naime, dosad obranu sa slobode dopustio i Srbima i Bošnjacima, ali nijednom Hrvatu. Je li to slučajno ili su ipak takvi podaci posljedica nekog nepisanoga (jer bila bi riječ o etničkoj diskriminaciji), ali očito tako definiranog sustava? Da ne bismo nagađali, evo što govore činjenice.

Haaški sud je obranu sa slobode dopustio Biljani Plavšić, bivšoj predsjednici Republike Srpske i bliskoj suradnici Radovana Karadžića. Ona se predala dragovoljno i sada se, do početka sudskog postupka, nalazi u Beogradu. Srbijanska vlada dala je za nju jamstva da će na poziv suda doći u Haag i sada, umjesto u haaškoj ćeliji, može birati hoće li zimske praznike provesti na Kopaoniku ili negdje drugdje.

Na slobodi je i Vladimir Strugar, časnik bivše JNA koji je 1991. predvodio napade na dubrovačko područje. On je pušten na slobodu gotovo ekspresno, na zgražanje Dubrovčana koji teško zaboravljaju to razdoblje kada su postrojbe pod Strugarovim zapovjedništvom poharale okolicu Dubrovnika, a sâm grad i njegove stanovnike izložile razaranju i ubijanju. Isto će se, po svoj prilici, dogoditi i s Miodragom Jokićem, admiralom iste bivše JNA koji je, kao Strugarov pobočnik, aktivno doprinosio srpsko-crnogorskoj agresiji na jug Hrvatske.

Prije nekoliko dana na slobodi su se našli i Bošnjaci (Muslimani) koje je Haaški sud optužio za zločine protiv Hrvata u srednjoj Bosni. Enver Hadžihasanović, Mehmed Alagić, Amir Kubura i Sefer Halilović dočekani su u Sarajevu gotovo kao heroji, a tamošnja vlast razmišlja da ih, unatoč tome što su optuženi, vrati na položaje na kojima su bili prije dragovoljnog odlaska u Haag. Tako se sada pregovara da Halilović (kojeg se povezuje sa zločinima nad Hrvatima u Grabovici i Uzdolu, a on odgovornost prebacuje na Aliju Izetbegovića) ponovno bude ministar, a Kubura da se vrati u zapovjedništvo Armije BiH.

Načelno, tome se nema što prigovoriti jer svatko je nevin dok mu se krivnja ne dokaže na sudu, no dvojbeno je što se ta načela ne primjenjuju i na Hrvate.

General Blaškić se već šestu godinu nalazi u pritvoru Haaškog suda bez pravomoćne presude. Kordiću i skupini Hrvata iz srednje Bosne koji su, uz Gelbardovo obećanje o brzom i pravednom postupku, otišli u Haag sa splitske zračne luke još 1998. godine, također nije omogućena obrana sa slobode. Braći Kupreškić koja su nedavno, nakon skoro četiri godine zatočeništva, oslobođena krivnje, to također nije omogućeno. Svojedobno su tražili da jamstva za njih dâ vlada Federacije BiH, ali ona je to odbila. Nova vlada sada je bez oklijevanja dala jamstva za Bošnjake koji su optuženi.

Znači li to možda da jamstva hrvatske vlade za Ademija (da će se odazvati pozivu suda) vrijede manje od jamstava srbijanske ili vlade Federacije BiH za Srbe odnosno Bošnjake? Kad bi to bilo tako, Račan i Goran Granić morali bi se duboko zabrinuti, jer bi ta činjenica i previše govorila o njihovoj (ne)vjerodostojnosti i ugledu među haaškim činovnicima. No, kako vjerojatno nije riječ o tome, postavlja se pitanje o čemu se onda radi.

Pokušaj povezivanja Ademijeva puštanja na slobodu sa slučajem generala Gotovine odveć je neuvjerljiv. Kad bi Ademijeva sloboda ovisila o Gotovininoj odluci da dragovoljno ode u Haag, i ako bi se takva usporedba postavila kao načelo, onda jamstva srbijanske vlade za Biljanu Plavšić i Pavla Strugara ne bi vrijedila ništa, jer ta ista vlada drži pod svojom zaštitom Mladića, Šljivančanina, Mrkšića, Radića..., i odbija izručiti ih. Uostalom, i predsjednik Srbije (Milutinović) je haaški optuženik.

Zar onda trebaju čuditi rezultati istraživanja hrvatskog javnog mnijenja koji govore u dubokom nepovjerenju prema Haaškom sudu kojem se uglavnom prigovara da svoje djelovanje ne temelji u prvom redu na pravnoj proceduri i dokaznom materijalu, nego i na političkim te drugim izvanpravnim kriterijima. Nažalost, izneseni statistički podaci s optuženicima kojima se omogućava obrana sa slobode i onima kojima se to uskraćuje, potvrđuju da rezultati tih istraživanja nisu bez realnog uporišta.