Sedmi pokušaj počinjanja glavne rasprave u postupku protiv gospićke skupine optužene za ratni zločin nije uspio, ali je, zahvaljujući istupima svih branitelja optuženika, razotkrio dio taktike koju će primjenjivati u obrani. Naravno, onda kada je budu u prilici elaborirati. Sva njihova obrazloženja podnesenih zahtjeva da se optuženici puste iz pritvora imaju zajedničku karakteristiku da su barem jednom spomenuli kako je ustrajavanje suda na produžavanju pritvora politički uvjetovano prijetnjom Haaškoga suda da će preuzeti slučaj ako se pokaže da hrvatsko sudstvo nije u stanju dovesti ga do kraja na zadovoljavajući način. Pa ma što to značilo.

A praksa je pokazala da spominjanje političke uvjetovanosti nekog čina u hrvatskim uvjetima može značiti ama baš sve, no najčešće se podrazumijeva da se iza tih riječi svakako krije pojam neke prljave i nepoštene rabote. Kada se to primijeni na konkretan gospićki, odnosno riječki slučaj, ispada da su optuženici za ratni zločin u pritvoru zbog tko zna kojih, ali nikako ne zakonskih razloga. Iz toga proizlazi da će i ubuduće optuženici biti prikazivani kao nevine žrtve raznih okolnosti — najprije ratnog ludila u vrijeme kada su počinjena djela za koja ih se tereti, a zatim političkih razloga, odnosno potrebe vlasti da se prikaže dostojnom civiliziranoga svijeta kojemu se želi dodvoriti radi vlastitih interesa. Najdalje je u tome otišao branitelj Mirka Norca Keve, odvjetnik Tomislav Sabljar, izjavom da "okolnosti u kojima se djelo dogodilo relativiziraju njegovu težinu i čine ga očekivanim, gotovo normalnim".

A gdje je zapravo problem? I zar to nisu tvrdnje koje bi prilično lako mogao izgovoriti svaki građanin Hrvatske koji je prošao rat?

Umjesto odgovora, evo jedne paralele. U Zadru se priprema ponovljeno suđenje Zorani Banić za zločin počinjen nad stanovnicima Škabrnje, Hrvatima. Prate ga revolt, gnušanje, želja za pravednom odmazdom legalnim pravnim sredstvima, a brojnim se odvjetnicima, pokazalo se, gadi i pomisao da bi je morali braniti.

No, kada se priguše emocije, koje su u oba slučaja, gospićkom i škabrnjskom, žestoke i razumljive, ostaje nekoliko nepobitnih zajedničkih činjenica - identičnih ako se na njih gleda s otklonom od Škabrnje, Gospića, pa i cijele Hrvatske. I Zorana Banić i Tihomir Orešković, Ivica Rožić, Mirko Norac Kevo, Stjepan Grandić i Milan Čanić optuženi su za isto nedjelo — ratni zločin. Zorana Banić bježala je pred rukom pravde — bježao je i general Mirko Norac. Optužena je da je ubijala nedužne civile koji se nisu mogli braniti — jednako kao i Norac i ostali iz slučaja Gospić. Ali, ona je ubijala Hrvate! Kojih je bilo i među gospićkim žrtavama.