Gotovo svi politički analitičari procjenjuju da je povratak Dražena Budiše na mjesto predsjednika HSLS-a na stranačkom saboru u veljači posve izvjestan. Većina ih smatra kako time počinju ozbiljni problemi za vladajuću koaliciju te da će oni koji su od srpnja, kad se Budiša povukao s predsjedničkoga mjesta u stranci nastojali bitno promijeniti politiku što ju je on vodio u stranci biti suočeni s "drastičnom odmazdom". Mediji i "dobro obaviješteni" spekuliraju koga će sve od ministara i istaknutih stranačkih članova Budiša smijeniti, tko će se naći u izolaciji i kako će on iskoristiti svoje "mandatarske" ovlasti za sastav stranačkoga vodstva.

Iako je očito da Dražen Budiša ima nešto više šansi za stranačku pobjedu od jedinoga konkurenta Joze Radoša, i premda je jasno da su koncepcije ove dvojice, inače vrijednosno bliskih političara, o vođenju stranke bitno različite, temeljite promjene koje su se posljednjih godina dogodile u stranačkoj areni, ali i u samome HSLS-u, pobjedniku u borbi za predsjedništvo stranke ne ostavljaju slobodne ruke. Način na koji je Franjo Tuđman oblikovao svoj HDZ, kao pokret okupljen oko svoje karizme, ali i način nastajanja stranaka u Hrvatskoj, doveo je do toga da su neko vrijeme praktično sve hrvatske stranke djelovale kao sljedbe apriorno prepoznatih vođa. Problem HSLS-a bio je u tome što su se u njemu oblikovale dvije karizme: ona Vlade Gotovca i ona Dražena Budiše. Slavni nas je Max Weber podučio kako jedna karizma kraj sebe jednostavno ne podnosi drugu i kako je mora pokušati uništiti. Sraz Budiše i Gotovca nije završio uništavanjem jedne od karizme, već diobom stranke. Budući da mnogi naši analitičari vole zaključivati po analogiji, već su se pojavile spekulacije o tome kako bi sukob Budiše i Radoša mogao biti uvodom u novo dijeljenje HSLS-a.

Radoš, međutim, nije političar koji bi funkcionirao kao karizmatski vođa. On je čovjek organizacije, javna je osoba postao polaganim napredovanjem u stranačkoj hijerarhiji, a na čelnoj se poziciji našao tek kad je iz iskustva dobro naučio kako funkcioniraju stranački mehanizmi i kako se unutar stranke vode političke borbe. Naučio je i to kako se stvaraju savezništva i koalicije, pa je njegov mandat vršitelja dužnosti predsjednika HSLS-a obilježen uspostavljanjem suradnje sa strankama bliskoga političkog profila (nestalo je netrpeljivosti prema LS-u i počela je suradnja, a HSLS nije opstruirao integraciju HNS-a u Liberalnu internacionalu i pridruženo članstvo u ELDR-u – Europskoj liberalnoj, demokratskoj i reformističkoj stranci, organizaciji koja djeluje unutar Europskog parlamenta).

Proces što su ga započeli Radoš i njegovi suradnici stranačkim izborima ne može biti tek tako zaustavljen. Na nj se sa simpatijama gleda u krugovima europske politike, a članstvo triju hrvatskih stranaka (uskoro vjerojatno i četvrte - IDS-a) u europskim liberalnim organizacijama nužno će utjecati na njihovo približavanje i postupno integriranje. Budiša bi tek jednim potezom mogao prekinuti procese započete za Radoševa mandata – napuštanjem Liberalne internacionale i ELDR-a. Neki će cinik reći kako to i ne bi trebalo biti iznenađenje. Ta nije li Budiša prošloga ljeta podnio ostavku upravo nakon upozoravajućeg pisma pristigloga stranci iz europskih liberalnih asocijacija? Oni koji najavljuju Budišine "osvete" mogli bi predvidjeti i takvu, posebno kad znamo da su neki od njemu donedavno bliskih stranačkih vođa javno govorili o interesu HSLS-a da se povezuje s europskim narodnjačkim strankama, a Mate Granić jesenas mu je i nudio takav savez. HSLS je, međutim, valja se prisjetiti, dijelom europske liberalne obitelji postao pod Budišinim vodstvom i takva bi odluka njega činila nevjerodostojnim, dajući za pravo onima koji su uvijek tvrdili da je on konzervativac i populist, a ne liberal, a ako je liberal, onda je onakav kakav je Heider.

Naravno, međunarodni stranački odnosi nikako ne mogu biti dostatno ograničenje eventualnoj Budišinoj odluci o temeljitoj promjeni smjera započetih političkih procesa. Politička skupina koju predvodi Jozo Radoš kontrolira neke od za stranku najvažnijih političkih resursa. Iako je trenutačna struktura stranačkoga zastupničkog kluba takva da u njoj Budišini pristaše imaju većinu, on se, kao šef stranke, ne bi mogao odreći usluga njezinih ministara. Svi HSLS-ovi ministri, osim Tušeka (koji više nije stranački član), imaju zastupničke mandate, a povratak u Sabor Radoša, Gorana Granića, Fižulića i Vlahušića vodio bi stvaranju snažnoga kluba od barem desetak zastupnika, koji bi podržavao Vladu čak i ako bi joj Budiša otkazao povjerenje. Raskol bi bio sudbonosan za Budišu, ali ne i za Radoša, koji bi, kao vođa kluba podjednako snažnoga kao što su IDS-ov, LS-ov i HNS-ov zajedno, mogao nastaviti okupljanje političkoga centra.

Budiša, dakle, čak ako bi i htio, ne bi mogao rušiti aktualnu Vladu, a neće moći donijeti niti odluku o marginaliziranju svojih političkih konkurenata. S Radošem i njegovim istomišljenicima morat će ući u aranžman, na kakav nije niti htio niti mogao pristati s Gotovcem. Time će, pak, stranka dobiti institucionalizirana krila, a sljedeći korak njegovih konkurenata, po logici političkoga procesa, bit će zahtjev da se stvori takav sustav unutarstranačkih izbora koji će osigurati da krila budu u vodstvu predstavljena sukladno potpori što je uživaju u stranci.

Iako je splitsku organizaciju i Budiša upozorio da bi uvođenje desnih radikala (Podruga) u izvršnu vlast bila katastrofa za HSLS, pa je time pridonio generiranju današnjih Škarićevih problema, slomom splitske gradske uprave Budiši se dodatno zatvara politički prostor. Obrazac testiran u Splitu, prema kome bi HSLS kao "pivotalna" stranka mogao i na nacionalnoj razini tražiti utjecaj na izvršnu vlast nerazmjeran onome u biračkome tijelu, ne funkcionira. HDZ nije politički partner s kojim se može dijeliti vlast, a pogotovo mu se ne može biti "senior partner".

Pobijedi li na stranačkom saboru, Budiša u politici svoje stranke neće moći mijenjati praktički ništa. U tom će slučaju Goran Granić vjerojatno gentlemanski podnijeti ostavku na potpredsjedničko mjesto u Vladi, napustiti politiku i stranku, te time Budiši otvoriti put prema mjestu zamjenika premijera. To je loša vijest, znamo li da efikasnost Vlade u znatnoj mjeri ovisi upravo o Granićevoj operativnosti. Međutim, očito je da je "herojsko" vrijeme stranačkoga života, u kome su karizmatski vođe određivali tip politike, definitivno iza nas. Pitanje je, dakle, ima li Budiša razloga vraćati se na čelno mjesto u stranci u kojoj nikada više neće moći biti neupitnim vođom.