U njemu se Sanadera predstavlja kao budućeg premijera "male balkanske države" Hrvatske i obožavatelja Bushova "samilosnog konzervativizma" te, za razliku od Tuđmana — "nacionalista od krvi i tla", kao reaganovsku figuru. Posjetivši nedavno Ameriku, Sanader je iznio svoj premijerski program smanjenja: vlade, javne potrošnje, poreza i gospodarske regulacije. No američkim konzervativcima to nije dovoljno pa bi Sanaderova zadaća trebala biti i iskorjenjivanje sveprisutnoga komunističkog utjecaja, počevši od ex-komunista predsjednika Stipe Mesića do premijera Ivice Račana "koji se nikada nisu ispričali zbog svoje mračne prošlosti". Da bi Sanader na Balkanu podigao traženu "konzervativnu revoluciju", mora započeti sa žurnom dekomunizacijom. A želi li se uistinu zaodjenuti plaštem Reagana i Thatcherove, "najprije mora usvojiti antikomunizam ovih konzervativnih ikona. Jedino će tako uspjeti postati Bushem Balkana."

Između Račana i Sanadera otuda nema razlike u pogledu očekivanja međunarodne zajednice što se tiče odnosa prema Balkanu, ali ima li razlike u makroekonomskim pristupima? Nije li uravnoteživanje socijalno-ekonomskog razvoja petorka ugodila u korist neoliberalnog modela? Račan je "postmarksist" uglavnom u tome što prihvaća tezu Marxova Kapitala da je demokracija farsa, budući da su moralne vrijednosti, po Marxu, irelevantne u svijetu zasnovanom na kapitalu. Jer ako liberalizaciju tržišta, koja se svodi na obespravljivanje svijeta rada i radnika provodi MMF i Svjetska banka, kao produžene ruke američkog Ministarstva financija, po čemu je to Račanova Vlada "postkomunistička"?

Turbokapitalizam želi u državi blagostanja, koja je donijela društveni mir i političku stabilnost, vidjeti "ostatak komunizma" pa se od država u tranziciji zahtijeva da iskorijene svako sjećanje na nju i da taj "luksuzni" novac doznače državi nacionalne sigurnosti, čija je uloga — čuvati postojeći makroekonomski poredak Pax Americana. U takvom poretku "tržište plus demokracija" čovjek je zaista najvrjedniji kapital, ali samo, kako je Andre Gorz pisao u svojoj knjizi Bijeda sadašnjice – bogatstvo sutrašnjice (Pariz, 1997.), ako može funkcionirati kao kapital. Ta produktivistička etika po kojoj osoba vrijedi samo onoliko koliko koristi donosi kapitalu i kapitalistima, nema nikakve veze s vrijednostima naroda, društva, ali i liberalizma, konzervativizma, kršćanstva i bilo koje druge vjere koja se zaklinje da mjeru čovjeka ne određuje ovozemaljski marketing. Sveprožimajuća ekonomizacija života ili globalizacija ostaje time bez bilo kakve vrijednosne protuteže. Ona nameće pravila igre, a oduzima pravičnost. Bivši nizozemski premijer Ruud Lubbers u knjižici Revitaliziranje liberalnih vrijednosti u globaliziranom svijetu (Toronto, 1999.) napomenuo je da uz globalnu ekonomiju treba njegovati i globalno društvo: "Pravda bi, u njezinu značenju pravičnosti, trebala biti shvaćena kao globalna pravičnost. Svako gospodarstvo, svako tržište, ima svoj korespondirajući socijalni ’prostor’. I ako gospodarstva izrastaju u svjetsku ekonomiju, svijet postaje taj socijalni prostor."

U Hrvatskoj se takav svjetski socijalni prostor ne vidi. Zapravo ne želi se izgrađivati socijalni prostor "Prvoga" nego "Trećega" svijeta. Kopiraju se jedni "prvosvjetski" elementi: cijene, a potpuno zanemaruju drugi: nadnice. Nekritički se popularizira mirovinski inženjering koji će uništiti i ono malo povjerenja u lokalnu budućnost Hrvata, jer polica Allianza iz Prvog svijeta, Njemačke, vrijedi i u SAD-u dok ista takva polica iz Trećeg svijeta, Hrvatske, ne vrijedi. Socijalna, mirovinska i zdravstvena prava radnika u Švedskoj ili Danskoj čini se hrvatskim radnicima danas kao kapitalistička utopija, jer se Račanova vlada trudi da sa što više zastarjele reaganovsko-thacherovske nepravde dosegne lažnu "globalnu pravdu".

U Hrvatskoj se licitiralo može li se institucijom referenduma izigravati vladavina prava. Tražili su se plebisciti na sve strane samo da bi Kurta ponovno zamijenio Murtu, ali se nikada nije razmišljalo o tome da se građanima ove zemlje ponudi pravo izbora makroekonomskog puta. Ovdje je socijalizam umoren, a kapitalizam pobačen pa vlada stanje pseudograviditeta ili tranzicionalizam u kojemu jedinu korist izvlače političari kao trgovci narodnim dobrima. Jer, ruku na srce, bez njih tu ne mogu uspjeti ni kapitalisti dok su radnici iz "antikomunističkih" razloga prokazani kao državni balast još u prošlom režimu što je zdušno prihvatio i "novi" režim. Legitimizacija nejednakosti ostaje stoga glavni ideološki diskurs petorkine "Vlade promjene". Normalnim ljudima koji razmišljaju o svrsi politike i o povisivanju kvalitete života ove konkretne društvene zajednice sve manje govore pojmovi kao postkomunizam i neobalkanizam, ali, na žalost, i europeizam i kapitalizam jer su željni ekonomske, a ne ideološke ili prozelitske pravde.