Za jednu Hrvatsku Račan i Mesić su »banda crvena i izdajice«, za drugu je bavljenje Gotovinom gubljenje vremena. Razapeta između svojih ekstrema, Hrvatska treperi i godinama će joj trebati raznolike koalicije da je smire

Hrvatska je vlada u četvrtak 27. prosinca održala prvu elektroničku sjednicu. Ministri su umjesto hrpa »materijala« imali pred sobom kompjutorske monitore. Pretpostavljamo da su se znali time služiti jer su nekoliko posljednjih dana na ubrzanim tečajevima intenzivno učili kako koristiti računalo. Ima li taj čin neko simboličko značenje na prijelazu iz stare u novu godinu? Ostavlja li Hrvatska ionako uvezene gorštake i gusle u etno-muzeju i prelazi li napokon s deseterca na SMS poruke?

Premijer Račan je 29. listopada potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU-om, što je sigurno najveći ovogodišnji iskorak od gusala prema mobitelu. Istodobno, Vlada je propustila na vrijeme pronaći haaškog optuženika Gotovinu i izručiti ga Međunarodnom kaznenom sudu, čime je amortiziran otvoreniji sukob dvije Hrvatske, one sklone simbolima tradicionalnog trojstva Dom – Država – Crkva, i one proeuropske koja, zavaljena za kompjutorom, ne mari za bilo kakve granice. Jedna Hrvatska okuplja sve raspoložive snage na mitinzima, druga koristi modernu tehnologiju da ne bi stajala satima na rivi.

Za jednu Hrvatsku Račan i Mesić su »banda crvena i izdajice«, za drugu je bavljenje Gotovinom gubljenje vremena. Za jednu približavanje Europi znači samo gubljenje suvereniteta i uglibljavanje u regionalnom savezu sa Srbijom, Bosnom, Makedonijom i Albanijom, za drugu je to jedini put koji vodi s Balkana.

Jasno, podjela nije tako stroga i konačna. Zato je i HDZ za svojih deset godina na vlasti, uz domoljubne ditirambe puštao i proeuropske poruke, koje na kraju nisu uopće shvaćane ozbiljno jer nisu odražavale stav glavnine toga pokreta. Zato i peteročlana koalicija uz potpise s Europskom unijom ostavlja praznog prostora da se izraze i razmašu oni koji misle drukčije. Zato i imamo sve one spekulacije o budućim koalicijama lijevog, desnog i centralnog centra, koje kane pobijediti na izborima 2002. ili 2003. godine.

Ta dvojnost hrvatskog nacionalnog bića koje, vidi vraga, pod naznakom građana Hrvatske okuplja i Srbe, i Rusine, i Mađare, i Talijane, i male Rome u posebnim razredima Međimurske županije, dolazi do izražaja na razne načine, u raznim sredinama i u bilo koje vrijeme. Eto, uzmimo za primjer socijalne liberale o kojima će u priličnoj mjeri ovisiti opstanak sadašnje koalicije: s jedne im je strane Fižulić, s druge Kontić, s jedne Radoš, s druge Budiša, s jedne Čehok, s druge Glavan, s jedne Granić, s druge Škarić. Vrlo raznolika stranka i očiti dokaz da te dvije Hrvatske mogu zajedno čak i u jednoj jedinoj stranci, samo je pitanje koliko dugo.

Krajem godine rade se ankete i biraju najpopularniji i najomraženiji političari. Za jedne će najpopularniji biti Vesna Pusić, Mesić ili Račan, za druge Sanader, Pašalić ili Čondić. I obratno. U Hrvatskoj svi zagovaraju centar, ali biračkog materijala za taj centar ima još uvijek malo. Razapeta između svojih ekstrema, Hrvatska treperi i godinama će joj trebati raznolike koalicije da je smire.

Četvrtak je, 27. prosinca, radni dan, zagrebačke su ulice prohodne, nema kolona u špicama. Obje Hrvatske se nađu kad treba premostiti radne dane između praznika. Jedni odu na skijanje, drugi u posjet zavičaju. U sredini ostaje smiješni ministar Strugar koji vjeruje da se u ovoj zemlji već može vladati anketama i prepuštanjem odluka ravnateljima lokalnih škola i samoupravi. Mentalitetu hrvatskoga puka još su bliži pojmovi »ukaz« i »gubernija« nego samostalna odluka i samouprava.