Do dana današnjeg nije uopće objektivno rasvijetljen odstup hrvatskog vodstva u Karađorđevu na 21. sjednici Predsjedništva CK SKJ pod Titovim mandatom. Ovih dana prikazana je od nekih tada glavnih aktera idealizirana slika, gotovo na granici dobrog ukusa i daleko više mitomanska, nego objektivna i stvarna, o načinu i uvjetima pod kojima je dana ostavka tadašnjeg hrvatskog vodstva. Izrečeno je puno toga radi opravdanja kapitulantskog čina, na primjer, da su pripadnici Titove garde opkolili dvoranu za sjednice u Karađorđevu pa do stavljanja jugoslavenske armije u stanje pune pripravnosti u okolici Zagreba.

I doista, nakon što su u Hrvatskoj uslijedili silni progoni u kojima su rijetki odbili u njima sudjelovati poput tadašnjeg Okružnog javnog tužioca Zagreba g. Slobodana Budaka, koji je odmah nakon Karađorđeva podnio ostavku, ili predsjednika Okružnog suda u Zagrebu, g. Vjekoslava Vidovića, koji je na poziv šefa stožera za uhićenja Josipa Vrhovca, da se uključi u štab za uhićenja, radije podnio neopozivu ostavku, drugi su, poput ondašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Hrvatske Dražena Sesardića, davali tajnoj policiji alibi za progone i uhićenja ili su poput Milana Čačića, javnog tužioca Hrvatske, kojeg je instalirala upravo dr. Savka Dabčević-Kučar, sudjelovali u represijama i podizanju više tisuća optužnica protiv aktera Hrvatskog proljeća za tzv. kontrarevoluciju.

Treba ovom prigodom reći, radi naknadnih krivih reinterpretacija nekih od vodećih sudionika u ondašnjoj državno-partijskoj nomenklaturi Hrvatske, da se je namjerno odbijala bilo kakva suradnja i povezanost sa proliberalnim vodstvom ondašnje Srbije predvođene Markom Nikezićem i dr. Latinkom Perović, kako bi se Titu, koji se je najviše bojao liberalizacije u Srbiji, išlo na ruku i zakočilo povezivanje prozapadno orijentiranih vodstava ondašnje Hrvatske i Srbije, što je dugoročno moglo dovesti do ukidanja jednpartijskog monopola na vlast, dakle, do višestranačja i mogućeg mirnog razlaza, bez krvoprolića, ondašnje jugoslavenske federacije.

Na primjer, dr. Savka Dabčević Kučar je napala visoke pravosudne dužnosnike ondašnje Hrvatske zbog kontakata sa ondašnjim članom liberalnog srpskog vodstva i predsjednikom Skupštine Jugoslavije Mijalkom Todorovićem, koji je također zagovarao državnost ondašnjih republika i konfederalno preuređenje Jugoslavije, a pokojni Miko Tripalo odbijao je svaki kontakt i suradnju sa Markom Nikezićem I Latinkom Perović, premda su oni neformalnim putem tražili kontakt za suradnju sa tadašnjim partijskim i državnim vodstvom Hrvatske. Čak je hrvatska delegacija 1971. godine išla u posjet Kosovu a izbjegli su svaki sastanak sa srpskim liberalima, sa svim posljedicama koje su kasnije iz toga proizašle za njih same i za Hrvatsku u cjelini, koja je ostala, zahvaljujući takvim pogreškama, prepuštena samoj sebi i Titovoj željeznoj šaci i od Istoka i od Zapada.

Ukoliko bi neki i mogli imati razumjevanja što su vodeći hrvatski političari smijenjeni 1971. godine imali obvezu šutjeti za vrijeme Titovog života, jer su mu dali časnu partijsku riječ, posve je neshvatljiva, neopravdana i nerodoljubna njihova potpuna šutnja gotovo deset godina nakon Titove smrti.

Time ne samo da su proigrali svoju šansu i omogućili trećerazrednom armijskom kadroviku preuzimanje vlasti u Hrvatskoj 1990. godine, kojom se je ovaj služio na najgori mogući način, već su Hrvatsku ostavili na cjedilu i prepustili u ruke najgoroj garnituri Titovih rigidnih neoboljševika i produženim rukama jugounitarizma u Hrvatskoj. Dakle, dr. Savka Dabčević Kučar takvim svojim držanjem u Titovo vrijeme, dala je samom Titu izvanrednu priliku da se još više učvrsti na vlasti, a prevarenim liderima studentskog pokreta nije tada niti preostalo ništa drugo nego da proglase opći štrajk Hrvatskog sveučilišta, što je Titu bio samo dobrodošao povod da se obračuna sa cjelokupnim Hrvatskim proljećem 1971. godine.

Treba napokon naglasiti da su za ovakav neslavan kraj hrvatskog državnog i partijskog rukovodstva iz 1971. godine najzaslužniji njegovi glavni akteri, koji za gotovo punih dvadeset godina od smjenjivanja, nisu htjeli dati niti jedan intervju svjetskim medijima i uglednim stranim novinarima a odbili su čak potpisati peticiju za amnestiju političkih zatvorenika 1980. godine, među kojima se je nalazio veliki broj sljedbenika njihovih ideja iz razdoblja Hrvatskog proljeća 1970-1971. godine.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, pokojni Miko Tripalo nikako ne može biti amblem današnje Hrvatske narodne stranke gđe Vesne Pusić i počasne predsjednice dr. Savke Dabčević Kučar, jer se danas u toj stranci nalaze mnogi gušitelji Hrvatskog proljeća ili njihova najbliža rodbina, a Tripalo je upravo tu stranku napustio zbog nemorala i hipokrizije nakon što je dr. Savka Dabčević- Kučar, na Tuđmanov nagovor, u svibnju 1992. godine otkupila u bescjenje, raskošnu vilu u državnom vlasništvu (po 150 DEM m2), dva dana prije nego što je na snagu stupio zakon o zabrani otkupa vila i stanova u državnom vlasništvu.

Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-1861