Rješenje splitske gradske krize neizbježno će utjecati i na sabore HSLS-a i HDZ-a. Ako bi novi koalicijski partneri u Splitu pokušali politički poniziti HSLS, pogodovali bi onom krilu HSLS-a koje perspektivu stranke vidi izvan sadašnje političke kombinacije. Sve dok se ne stvori stabilna racionalna javna uprava, dok se ne odredi set nacionalnih interesa, politika će biti puna adrenalina, a politički će procesi biti serije stranačkih potresa, personalnih konflikata i zaplotnjačkih igara

Hoće li iduća godina biti godina početka "dosadne" politike ili će, kao i prethodna, biti obilježena neočekivanim i neizvjesnim političkim obratima? Ovogodišnjim potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU-om, ali i time što je u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti relativno lako usklađen proračun za sljedeću godinu i njegova projekcija za 2003., posljednju godinu mandata sadašnje koalicije, stvoren je institucionalni okvir za uspostavljanje "dosadne" politike. "Proizvodni proces" u Saboru trebale bi obilježiti obveze, što ih je administracija preuzela svojom programskom deklaracijom, i institucionalne reforme, koje valja provesti kako bismo u sljedećoj godini ispunili obveze preuzete Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju i došli u priliku za apliciranje punopravnoga članstva u Uniji, a najveći dio energije izvršne vlasti moralo bi apsorbirati ostvarivanje projekata, poput izgradnje autoceste Zagreb—Split u iduće tri godine.

Iz načina donošenja ovogodišnjeg proračuna, ali i stvaranja projekata, koji bi sadašnjoj administraciji dali legitimitet temeljitoga reformatora, očito je da najuži Račanov tim smatra kako je sadašnja koalicija dovoljno stabilna da izdrži izazove cijeloga mandata, te da će drugi dio 2003. godine biti vrijeme u kome bi glavni akteri koalicije mogli biti spremni na novo suočavanje s biračkom voljom. Očito je, naime, da trenutačno ni jedna od političkih stranaka nije tako organizacijski pripremljena da bi joj izbori odgovarali, ali je jasno i to da procesi koji će se početi odvijati početkom iduće godine mogu biti uvodom u temeljito rekonstruiranje političke arene. Iako je trenutačno koalicija relativno stabilna, a čini se da nitko od koalicijskih partnera nema motiva razbijati je, obrati koji su se događali ove godine upozoravaju da ne bismo smjeli olako prihvatiti uvjerenje kako će bar najvećim dijelom iduće godine ova koalicija biti stabilna. Na početku 2001. šestorka se još uvijek činila stabilnom, a njezina većina u Saboru tako uvjerljivom da bi bilo kakvo "prebrojavanje glasova" bilo izlišno. Ustavne rasprave u drugoj polovici 2000. o tome vodi li izglasavanje nepovjerenja Vladi u Saboru izravno novim izborima ili se u takvim situacijama mora omogućiti uspostavljanje nove većine unutar postojećega parlamentarnog saziva, izgledale su kao posve hipotetske, za neki budući saborski saziv. Tako je bilo sve do političke krize izazvane haaškim zahtjevom za izručenje Gotovine i Ademija. Kriza koja je uslijedila dovela je do glasovanja o povjerenju Vladi, a tek kad mu je izglasovano povjerenje, premijer Ivica Račan je stabilizirao Vladu, među ostalim i zato što Ustav određuje da se u šest mjeseci nakon glasovanja o povjerenju u Saboru ne može pokrenuti inicijativa za izglasavanje nepovjerenja.

O tome ima li koalicija šansi, djelomičan ćemo odgovor dobiti i razrješenjem krize u splitskoj Gradskoj skupštini. Rješenje splitske gradske krize neizbježno će utjecati i na sljedeća dva važna politička događaja: sabore HSLS-a i HDZ-a. Uspostavi li se gradska koalicija u Splitu u kojoj će HSLS biti u kombinaciji u kakvoj je i na nacionalnoj razini, politička pozicija Joze Radoša uoči stranačkog sabora bit će bitno ojačana. Time što ni u jednoj kombinaciji Ivica Škarić više ne može biti gradonačelnikom, jača se, međutim, i položaj Dražena Budiše, koji u Hrvatskom saboru iz svojega političkog kruga dobiva novog zastupnika s punim radnim angažmanom. Ako bi novi koalicijski partneri u Splitu pokušali politički poniziti HSLS, kao odmazdu za njegovu nesretnu političku igru s HDZ-om, pogodovali bi onom krilu HSLS-a koji perspektivu stranke vidi izvan sadašnje političke kombinacije. Takav ishod štetio bi Radošu, ali ne bi pogodovao ni Budiši, već bi išao na ruku akterima koji su taktički podupirali Budišu dok je on "tresao" koaliciju, ali im je Pašalićev koncept "protukomunističkoga bloka" bliži nego Budišina koncepcija "preuređivanja odnosa u sadašnjoj koaliciji".

Razrješenje splitske krize neće biti bez utjecaja ni na stanje i predkonvencijske odnose unutar HDZ-a. Slom koalicije, što su je Pašalićevi igrači kreirali sa Škarićem, dovodi u pitanje perspektivu Pašalićeva obrasca "povratka na vlast". Škarić je osjetio kako se pregovaračka i politička pozicija HDZ-ovaca mijenjala od ranoga ljeta, kad su bili spremni na sve samo da bi tek simbolički sudjelovali u izvršnoj vlasti, do danas, kad implicitno traže da oni kreiraju proračun i time de facto oblikuju profil politike Gradskoga poglavarstva. Time se pokazalo da Budišin koncept buduće nacionalne "podjele karata", u kojoj bi HSLS sam bio taj koji će između dva bloka — "desnoga" predvođenoga HDZ-om i "lijevoga" SDP-om — birati tko će vladati zemljom i zato biti "nadzastupljen" u vlasti, nema izgleda, a da je u "koncepciji bipolarizma" iz Pašalićeve političke radionice usputnim partnerima namijenjena uloga marginalaca.

Ako takva Budišina koncepcija ne prolazi, izlišno je očekivati da bi se Ivo Sanader mogao održati na čelu HDZ-a s projekcijom buduće izgradnje politike vrlo sličnom ovoj bankrotiranoj "splitskoj". Njegov partner nije Budiša nego Mate Granić, koji u korist svojega bivšega podčinjenog profilira "treći blok" i time ruši Pašalićeve tvrdnje o tome kako su hrvatska politička arena i biračko tijelo bipolarizirani. Sanader zna da su mu za eventualnu participaciju u vlasti potrebni politički partneri, ali njegov "model partnerstva" nakon lokalnih izbora nije nigdje iskušan, za razliku od Pašalićeva, testiranoga u Splitu, ali i u Dubrovniku, na primjer. Raspad splitske koalicije njegovi pristaše mogu tumačiti kao posljedicu arbitriranja HSLS-ove središnjice koja je zbog koalicijskih odnosa na nacionalnoj razini razbila perspektivnu lokalnu koaliciju, a to samo potvrđuje da je jedini obrazac bipolarno "mi ili oni". U Dubrovniku, pak, čistka što je provodi Pašaliću bliska gradonačelnica, šalje jasnu poruku svima koji su bili HDZ-ov "kadar" i nastavili funkcionirati na svojim položajima pod vlašću koalicije, a sada se "odvajaju od partije".

Dok stanje u HDZ-u i HSLS-u većina analitičara smatra neizvjesnim, SDP olako prihvaćaju kao neupitno stabilnu stranku. Ipak, vidljivo je da u nekim situacijama SDP-ov zastupnički klub, što ga čvrstom rukom vodi potpredsjednik stranke Mato Arlović, ljulja vlastitu Vladu. Ministar Stjepan Ivanišević bio je pod neprestanim pritiskom te većine, a povremeno se ona okrene i izravno protiv premijera. Način na koji je drugi snažan parlamentarac i iskusni političar, Zdravko Tomac, isključio sporazum sa Slovenijom iz parlamentarne rasprave, govori o tome kako bi vođe stranačke "ljevice" (Arlović) i "desnice" (Tomac ili Bandić) uskoro mogli početi ozbiljnije "tresti" stranačku poziciju Ivice Račana, ali i njegov položaj u izvršnoj vlasti.

Procese koji će se odvijati na relaciji HNS-LS-IDS također nije lako predvidjeti. Jakovčić je ponovno stabilizirao svoju stranačku poziciju i teško je vjerovati da bi ga njegovi oponenti mogli ugroziti. On je, pak, garant da bi ta stranka mogla igrati važnu nacionalnu ulogu kristalizatora europejskoga umjerenoga političkog bloka — ozbiljne programske koalicije koja bi se jasno profilirala do redovitih izbora krajem 2003. godine. Iako je ulaskom HNS-a u Liberalnu internacionalu i ELDR (Europsku liberalnu, demokratsku i reformističku stranku) Vesna Pusić dobila "argument", a vjerojatno i međunarodnu podršku za povezivanje ovih triju stranaka u jednu, ta je koncepcija po svemu sudeći definitivno propala. Kako god, uspiju li projekti "Čačićevih stanova", bude li napredovao projekt autoceste, ako se nastavi ekonomsko jačanje (malopoduzetničke i agroturističke) Istre, ova će grupacija dobiti na uvjerljivosti.

To hoće li politika u Hrvatskoj postajati "dosadna" ili će i dalje biti "adrenalinska" djelatnost, ovisi o tome hoće li hrvatsko pravosuđe konačno početi razrješavati grijehe iz prošlosti, i one ratne, a i privatizacijske. Ne bude li snage za unutarnju lustraciju društva, gospođa Del Ponte će ponovno zatražiti da se netko od aktera s utjecajem na nacionalni politički život nađe pred "njezinim licem". Potresi koji bi time bili izazvani dali bi snagu radikalskim koncepcijama, išli bi na ruku bipolarizaciji, a "dosadni" zahtjevi harmonizacije društva i institucija, preuzeti Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju, pali bi u zaborav.

Ipak, čak i bude li godina pred nama bez "vanjskih izazova" i relativno mirna, gotovo da nema nade da će ona donijeti otvaranje pitanja o kojima bi Hrvatska svakako morala raspraviti — od toga koje zahtjeve donose integracije u EU i NATO (valjda ćemo ove godine, nakon što druga grupa novih demokracija bude primljena u NATO, pristupiti MAP-u, programu učlanjivanja u taj Savez), pa do toga u kojoj smo mjeri doista bili uspješni u dosadašnjem pregovaranju. Malo je nade da bi institucije dizajnirane još za prošle vlasti, koje bi trebale artikulirati politiku europeizacije, tijekom iduće godine mogle producirati važne papire — od prijevoda temeljnih dokumenata iz acquis communautaire (ukupnost propisa EU-a), pa do nacrta prioritetnih unutarnjih reformi. Malo je vjerojatno da će javna uprava početi funkcionirati i kao mehanizam koji provodi politiku, ali i za nju stvara javnu potporu, objašnjavajući razloge, motive i ciljeve takve politike. A sve dok se ne stvori stabilna racionalna javna uprava, dok se ne odredi set nacionalnih interesa od kojih ni jedna administracija ne može odstupiti i dok europeizacija ne prestane biti frazom i ne postane pojmom s realnim sadržajem, politika će biti puna adrenalina, a politički će procesi biti serije stranačkih potresa, personalnih konflikata i zaplotnjačkih igara.