«HRVATSKO PRAVO»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

03. listopada 2006.

“BORAC U SJENI” (“DER SCHATTENKRIEGER”)

“Nasljednici Josipa Broza Tita u Bonnu – Kinkelov prodor na Balkan”

(5. dio)

SMJENA MANOLIĆA NA SUGESTIJU BUNDESNACHRICHTENDIENSTA

Autor knjige “Borac u sjeni”, Schmidt-Eenboom, složio je mozaik po kojemu bi se trebalo vidjeti kako je svojevremena smjena Josipa Manolića s mjesta šefa hrvatske obavještajne zajednice UNS (Ured za nacionalnu sigurnost), pa kasnije i njegova eliminacija iz politike, kao i Mesića, Boljkovca i Perković Josipa od strane Predsjednika Tuđmana ništa drugo nego želja njemačke obavještajne službe BND da na čelnim pozicijama više ne vidi komuniste (“partizane”), pa makar i nacional-komuniste, nego hrvatske nacionaliste. Za Tuđmana u to vrijeme BND još nije imao alternativu, kazao je autor. Njemačka obavještajna služba se prema hrvatskoj obavještajnoj službi odnosila kao da je UNS sektor BND, a Josip Manolić je svjesno davao Nijemcima tako veliki manevarski prostor. Kasnije, međutim, kada je Tuđman preuzeo vlast u Hrvatskoj (1990.) Manolić je htio postići izvjesnu samostalnost u odnosu na BND, a i vlastita njegova taština osobnih ambicija igrala je ulogu zašto ga je Tuđman smijenio. Britanski stručni časopis “Jane’s Intelligence Review”, specijaliziran za temu tajnih službi, napisao je da je “Unutarnji međusobni obračun hrvatskih tajnih službi imao katastrofalne posljedice za protuobavještajnu obranu Republike Hrvatske, koja se više bavila sama sa sobom nego s djelatnošću DB i KOS na okupiranim dijelovima Hrvatske /za vrijeme rata/, pa i samom teritoriju pod kontrolom vlade u Zagrebu.” Njemački BND školovao je hrvatske kadrove, ali najvažnija djelatnost Bundesnachrichtendiensta se nakon uspostave nezavisnosti Republike Hrvatske svodi na usitnjavanje, i na kraju krajeva na likvidaciju hrvatskog obavještajnog aparata, misli autor knjige o Kinkelovoj obavještajnoj ulozi u bivšoj Jugoslaviji. Ivan Krajačić je navodno, kada je u Zagrebu umro, svoju mrežu agenata i obavještajnu agenturu prepustio Josipu Manoliću i Josipu Boljkovcu, a u nepisanom testamentu da je stajalo da im je osnovni zadatak stvoriti samostalnu hrvatsku nacionalnu državu. Amerikanci (CIA) su za protutežu Nijemcima preuzeli nadzor nad Hrvatskom vojskom preko ministra obrane Gojka Šuška. Tuđman je navodno cijelu Manolićevu infrastrukturu agenture prepustio Šušku, a sam Manolić, da će po Schmidt-Eenboomu, naplatiti Tuđmanu poniženje koje mu je ovaj priuštio onda kada bude bio pravi politički trenutak, jer navodno Manolić još uvijek drži mrežu svog obavještajnog kolača(odnosi se na 1995. godinu).

Težište Schmidt-Eenboomove teorije leži u konstrukciji da je glavni zadatak Nijemaca i Amerikanaca uništiti hrvatske obavještajne službe da bi što lakše mogli manipulirati hrvatskim političkim vodstvom te unutarnjom i vanjskom politikom Republike Hrvatske.

Razmjena hrvatskih emigranata za teroriste iz Rote Armee Fraktion (RAF) ?

Autor o Kinkelovom obavještajnom prodoru u Titovu Jugoslaviju spominje i vrijeme kada je njemački BND surađivao s jugoslavenskom Udbom odnosno sa “Službom državne sigurnosti“ (“bezbednosti”), SDB. Tito je njemačkim komunističkim teroristima iz Frakcije crvene armije (RAF, Rote Armee-Fraktion) sedamdesetih godina 20. st. udijelio politički azil (Brigitte Monhaupt, Peter Jürgen Boock, Sieglinde Hofmann i Rolf Clemens Wagner), a BND je radio na tome da ih zamijeni za hrvatske emigrante. Na razmjeni je inzistirao i konzervativni njemački novinar pokojni Carl-Gustav Ströhm, koji je u članku političkog nacionalnog dnevnika «Die Welt», pod naslovom «Katarakt», stvarao javno mišljenje u Njemačkoj i tražio da se hrvatski emigranti izruče jugokomunističkom režimu u zamjenu za njemačke teroriste, koji su, kao maloprije navedeno, dobili od šefa jugoslavenske države Josipa Broza Tita politički azil u Beogradu. (Kasnije, u vrijeme ranog doba nezavisne Republike Hrvatske je C. G. Ströhm postao redoviti kolumnist vladinog glasila Večernji list iz Zagreba, i dvorski novinar Predsjednika Franje Tuđmana, te se čak u Zagrebu nastanio.) Do razmjene, međutim, nikada nije došlo, jer je KGB preko palestinskih organizacija utjecao na Tita da ih ne izruči Zapadnoj Njemačkoj, nego da ih tajno da prebaciti u treću zemlju, što je jugoslavenski diktator i učinio preko Gadafijeve Libije.

Schmidt-Eenboom polazi od teorije da je njemačkom vanjskoposlovnom ministru Hansu-Dietrichu Genscheru bilo preko svog štićenika Kinkela (dok je ovaj bio šef zapadnjonjemačke obavještajne službe) važnije stvoriti njemačku utjecajnu sferu na Jadranu, nego spriječiti trzavice Europske Unije i Natopakta zbog njemačkog priznanja Republike Hrvatske u prosincu 1991. godine. Angažman njemačke obavještajne službe u SFRJ u dosluhu s Amerikancima bio je po Schmidt-Eenboomu sprječavanje sovjetskog utjecaja na Zapadnom Balkanu u trenutcima raspadanja Jugoslavije. Po svjedočenju bivšeg šefa obavještajne službe jugoslavenskog ministarstva vanjskih poslova, Antona Duhačeka, BND je do 1962. samo pratio politička zbivanja u komunističkoj Jugoslaviji, a od tada do njenog raspada aktivno je utjecao na jugoslavensku politiku i kreirao njen raspad. Zbog toga je BND od 1962. promijenio kurs ka “ustaškoj frakciji jugoslavenskih emigrantskih organizacija” u svijetu.

Suradnja njemačkog BND i jugoslavenske UDBE datira još iz ranih pedesetih godina 20. stoljeća, kada se njemačka obavještajna služba poslužila uslugama bivšeg nacističkog agenta 3.Reicha iz kontraobavještajne službe “ABWEHR”, izvjesnog Andreasa Zitzelberger pod kodnim imenom “Dr. Weber” koji je još za Drugog svjetskog rata u Sloveniji izgradio obavještajnu mrežu, uključujući špijunske radioaparate kojima su se njemački obavještajci navodno poslužili i pedesetih godina. BND je jugoslavenskom vođi Titu prenjela informacije da Staljin na njega sprema atentat koji je onda Udba preduhitrila, pa je po Schmidt-Eenboomu Udba bila jako zahvalna Zapadnim Nijemcima, a njemački interes je tada bio da Jugoslavija ne padne pod sovjetsku utjecajnu sferu. Zauzvrat je kasnije Udba Nijemcima prepustila tajni govor prvog čovjeka sovjetske komunističke partije, Ukrajinca Nikite Hrušćova sa XX kongresa KPSS u Moskvi, na kojemu je Hruščov moralno osudio Staljinove masovne zločine, što je bilo prvi puta u povijesti komunističkog pokreta da su osuđeni zločini komunizma, s time da su ljevičari zločine krivo adresirali na Staljina, a ne na ideološki sustav marksizma/lenjinizma koji je Lenjinu i Staljinu uopće omogućio da počine strahovite zločine protiv čovječnosti i genocid (ubojstvo naroda). Jedna ruka je tako drugu milovala u odnosima njemačkog Bundesnachrichtendiensta i jugoslavenske Uprave državne „bezbednosti“, a istovremeno je BND izvršio pripreme za hrvatsku secesiju od Jugoslavije, tako da odnosi Bundesnachrichtendiensta (BND) i Udbe (SDB) zrcale složenu politiku toplo-hladnih odnosa koji su uključivali i očuvanje i razbijanje Jugoslavije.

ZAVRŠNI KOMENTAR

Na osnovi knjige Ericha Schmidt-Eenbooma, «Borac u sjeni» («Der Schattenkrieger») da se zaključiti koliko je suludo bilo od strane zapadnonjemačke obavještajne službe BND što je hrvatske emigrante povezivala s bivšim jugoslavenskim boljševicima-disidentima, jer, kada je Franjo Tuđman 1990. preuzeo u Hrvatskoj vlast, na vlast je doveo, osim bivših boljševika i komunističkih disidenata jugokomunizma, i boljševike koji nisu bili bivši boljševici i koji nisu bili disidenti nego koji su spadali u najnoviju generaciju «killera» Udbe i KOS JNA, provjerene «Jugoslovene» i titoiste od kojih su neki, poput Josipa Perkovića i Srečka Šimurine (zajedno sa srpskim boljševikom Božidarom Spasićem) sudjelovali u organizaciji političkih atentata i ubojstava hrvatskih emigranata. Također se na osnovi iskaza Božidara Spasića da zaključiti da je jugoslavenska Udba podmetala hrvatskim emigrantskim organizacijama svoje doušnike i agente koje su te iste hrvatske emigrantske organizacije i hrvatske emigrante kompromitirali veličanjem ustaštva. Slično se dogodilo i predsjedniku Hrvatske stranke prava Dobroslavu Paragi, kojemu je «KOS JNA» podmetnuo svog doušnika Antu Đapića koji je provodio «ustaški program» umjesto demokratski program Hrvatske stranke prava, provokatora Đapića koji je u javnosti hvalio poglavnika ustaškog pokreta Antu Pavelića, i koji je javno pozdravljao fašističkim pozdravom uzdignute desne ruke i po Zagrebu nosio ustašku odoru, i na taj način kompromitirao demokrata i pravaškog prvaka Paragu, s tim da je Franjo Tuđman instalirao 1993. Antu Đapića za «predsjednika» Hrvatske stranke prava umjesto legalno i legitimno izabranog predsjednika HSP Dobroslava Parage, i to potezom pera putem instrumentaliziranog tadašnjeg Ministarstva uprave, iako je F. Tuđman bio upoznat sa činjenicom da je Anto Đapić bio od KOS JNA vođen kao njezin doušnik, što je razotkrila hrvatska vojno-obaveštajna služba SIS, ali je Tuđman Đapićevim doušničkim dosjeom ucijenio Đapića da provodi njegovu-Tuđmanovu politiku razbijanja i kompromitacije Hrvatske stranke prava, što je Đapić u cijelosti napravio i uspio do danas komprimitirati HSP do neprepoznatljivosti. Nadalje se iz knjižno obavještajne analize autora Schmidt-Eenbooma da zaključiti koliku veliku štetu je BND učinio Republici Hrvatskoj, zato što je na vlast doveo bivše jugoslavenske boljševike na čelu s Tuđmanom i Manolićem, koji su u cijelosti uništili višestranački sustav Republike Hrvatske i demokraciju, kao i slobodu tiska, koji su organizirali i zapovijedili cijeli niz političkih ubojstava demokrata na čelu s Antom Paradžikom i drugim oporbenjacima, i koji su Republici Hrvatskoj u nasljeđe ostavili strašnu korupciju, nepoštenu privatizaciju i rasprodaju hrvatskog narodnog gospodarstva, te koji su sprječili lustraciju bivših jugokomunističkih kadrova i doušnika Udbe i KOS JNA, zatim, koji su sprječavali procesuiranje ratnih zločinaca iz redova partizana i procesuiranje zločina nad hrvatskim emigrantima, te koji su u RH omogućili da se stvori i politička i klasična te ekonomska mafija koja uništava hrvatsko društvo. Nacional-komunističke vlade, koje u Republici Hrvatskoj vladaju od 1990. do danas spriječile su dolazak na vlast nekomunističkih demokrata i potrebnu smjenu kompromitiranih političara i kriminalaca na vlasti, te su nacionalkomunisti stvorili dvopartijski sustav dvije frakcije bivše komunističke partije – HDZ i SDP – sa satelitskim sustavom sluganskih stranaka i korumpiranih predsjednika i vodstava tih instrumentaliziranih «političkih stranaka». A da ne govorimo o tome da je udbaško-kosovska frakcija u Republici Hrvatskoj likvidirala (ubila) Antu Paradžika, generala HOS-a Blaža Kraljevića i osam časnika HOS-a, te cijeli niz drugih hrvatskih branitelja i članova i dužnosnika Hrvatske stranke prava, i na taj način počinila veleizdaju Republike Hrvatske i ugrozila nacionalnu sigurnost RH usred rata odnosno velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku. Šteta koju je BND nanio Republici Hrvatskoj dovođenjem na vlast boljševika je neprocjenjiva jer, vlada Franje Tuđmana je 1990. bila «nacionalkomunistička», ali ne zato što je Tuđman pozvao u vlast, pored svojih komunista i nacionaliste, jer nekomunističke nacionaliste odnosno demokrate nije pozvao u vlast, nego zato što su on i njegovi bivši boljševički «drugovi» Manolić, Mesić, Boljkovac i društvo od boljševika postali nacional-boljševici, dakle, od stroge jugoslavenštine okrenuli su se u jednom trenutku svog života napola prema svojim hrvatskim korijenima.

Iako je BND, dakle, povezivao hrvatske emigrante s, uvjetno rečeno «hrvatskom frakcijom» jugoslavenske Udbe, Tuđmanova vlast je 1990. bila pod stopostotnom kontrolom bivših boljševika. Poznato je na primjer da Franjo Tuđman u sastav prvog Predsjedništva tadašnje «Socijalističke Republike Hrvatske» 1990. nije pozvao Antu Paradžika, ili Dražena Budišu, ili Miku Tripala, nego pripadnika poraženog Saveza komunista Hrvatske, Dušana Bilandžića. Na taj način je nova, samo nominalno demokratska vlast, unatoč porazu SKH na izborima 1990. ostala komunistička. A oni neki kadrovi u Tuđmanovoj vlasti koji su navodno bili emigranti i koji su glasili kao «nacionalisti» (Manolić ih je zvao «ustaškom skupinom»), poput Gojka Šuška i neki drugi bili su doušnici bivše jugoslavenske totalitarne tajne policije. Gojko Šušak je bio suradnik jugoslavenske Službe za istraživanje i dokumentaciju (SID) «Saveznog sekretarijata za inostrane poslove» SFRJ, čiji je sekretar (ministar) u to vrijeme bio jugoslavenski boljševik hrvatskog podrijetla Budimir Lončar, koji je pak u drugom mandatu predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića postao njegov savjetnik u uredu predsjednika Republike. Gojko Šušak je preuzeo ulogu formiranja takozvane političke ekstremne («ustaške») desnice u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) u Republici Hrvatskoj i BiH, jer je u Hrvatsku došao 1990. kao hrvatski (politički) emigrant iz Kanade, ali, s jugoslavenskom putovnicom !!!

Cilj Šuškova «domoljubnog» angažmana je bio da se kompromitira hrvatska emigracija, a time i Bušićeva ideja o obnovi samostalne hrvatske države. (U isto vrijeme, dok je Gojko Šušak bio navodni hrvatski emigrant u Kanadi, njegov brat je bio u zapadnoj Hercegovini bez problema lokalni sekretar Ureda za općenarodnu obranu JNA, dakle komunističke partije.) Činjenica je da, niti jedan jedini politički emigrant iz Titove Jugoslavije nije imao jugoslavensku putovnicu (tzv. jugo-pasoš) upravo zato što su svi emigranti ilegalno napustili SFRJ kako ih totalitarni režim ne bi mogao izložiti progonu, što ne znači da ih nije proganjao, jer je jugoslavenska obavještajna služba SDB (Udba) u inozemstvo slala svoje agente i suradnike-doušnike koji su u hrvatskim kulturnim, političkim i sportskim organizacijama po Njemačkoj, Sjedinjenim Državama, Kanadi i Australiji glumili hrvatske patriote, čak i «ustaše» i radikalne nacionaliste, a nerijetko su agenti i suradnici Udbe (udbaši) u organiziranim političkim atentatima u inozemstvu ubijali hrvatske emigrante za račun jugoslavenskog diktatora Tita, i jugoslavenskog režima i CK SKJ, i poslije Titove smrti. Gojko Šušak je u vrijeme kada se u Hrvatsku 1990. vratio iz emigracije imao jugoslavensku putovnicu («pasoš») koja je bila izdana od ministarstva vanjskih poslova SFR Jugoslavije u Beogradu, dana 15. lipnja 1990. godine (br. putovnice: 012151). Praksa politike SFRJ je bila da hrvatskim emigrantima ne izdaje jugo-pasoše nego da im šalje ubojice da ih ubiju !!! Prema tome, «emigrant» Gojko Šušak je i te kako morao biti zaslužan za jugokomunistički režim, čim je umjesto metka u glavu dobio diplomatsku putovnicu !!!

Ako je BND, kako autor Schmidt-Eenboom navodi, devedesetih godina 20. st. usitnjavao i razbijao hrvatski obavještajni sustav, a u stvarnosti Tuđman-Manolićevu obavještajnu zajednicu, onda je to vjerojatno bilo zato što su Nijemci spoznali kakvu su to monstrum-vlast u Republici Hrvatskoj stvorili, tako da za bivšom «hrvatskom» obavještajnom zajednicom ne treba žaliti niti proliti ijednu suzu, jer nacionalna sigurnost Republike Hrvatske razbijanjem tog Tuđman-Manolićeva udbaško-kosovskog sustava nije ugrožena, naprotiv, nacionalnu sigurnost RH ugrozili su Franjo Tuđman i Josip Manolić svojom totalitarnom politikom u Republici Hrvatskoj. Međutim, mreža povezivanja nacionalkomunista s emigrantima, a u biti u većini slučajeva s doušnicima i tajnim agentima Udbe i dan danas predstavlja omču oko vrata hrvatskog naroda jer se posljedice takve politike osjećaju i danas, posebno u kadrovskoj strukturi vlasti Republike Hrvatske. Neposredna posljedica toga je dolazak 2000. godine na vlast Stjepana Mesića (i povratak na vlast Ivice Račana, uz pomoć navodnog suradnika BND Dražena Budiše), dakle, čovjeka iz BND-ove mreže, optuženog kao kadrovika Udbe, koji ispunjava sve uvjete iz svijeta, bez obzira što se većina svih tih uvjeta ne poklapa s hrvatskim nacionalnim interesima (isto je činio i Tuđman – ispunjavao je sve uvjete iz svijeta, bili dobri ili loši). Nacionalkomunističke vlade RH uz to prilikom pregovora s Europskom Unijom o stupanju RH u punopravno članstvo EU uopće ne pregovaraju nego ispunjavaju sve one zahtjeve, poput prava stranaca na nesmetanu kupnju nekretnina, poljoprivrednog zemljišta, prirodnih resursa, hrvatskog bankarstva i industrije, dakle uvjete koji od RH i Hrvata čine helota (roba) u Europi.

I na kraju, navodi autora Schmidt-Eenbooma o tome da su Manolić, Tuđman i ostali bili «predstavnici hrvatskog separatizma» u Jugoslaviji u cijelosti je promašena teza, jer, s jedne strane, politički program Hrvatske demokratske zajednice iz 1989. do 1991. uopće nije sadržavao program hrvatske državne samostalnosti, nego program konfederativnog statusa Hrvatske u Jugoslaviji, što se vidjelo i po referendumskom pitanju koje su Tuđman, Manolić i Mesić 1990. servirali hrvatskom biračkom tijelu, naime, referendum o federaciji ili konfederaciji, a ne o hrvatskoj nezavisnosti! (Danas Mesić laže da je refrendum iz 1991. bio referendum o nezavisnosti!) Program o hrvatskoj nezavisnosti imala je 1990./1991. godine Hrvatska stranka prava na čelu sa Dobroslavom Paragom, zato je F. Tuđman i išao džonom na Paragu, i to isključivo na Paradžika i na njega. Sve druge političke stranke, poput HSLS, HSS itd. imale su također kao HDZ program o hrvatskoj konfederaciji , a ne o hrvatskoj nezavisnosti, dok je SKH-SDP imao program o hrvatskoj federaciji u Jugoslaviji! S druge strane je Tuđmanova politička praksa također očitovala politiku stvaranja jugoslavenske konfederacije, a ne hrvatske nezavisnosti, a da je tome tako svjedoči i Mesićevo očitovanje na navode iz članka Večernjeg lista od 25. rujna 2006. da je njegov današnji savjetnik za vanjsku politiku, a nekadašnji posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar predložio 1991. godine Vijeću sigurnosti UN uvođenje embarga na izvoz oružja u SFRJ, embargo koji je pogodio samo u ratu napadnutu Republiku Hrvatsku, a ne Miloševićevu Srbiju koja je instrumentalizirala do zuba naoružanu «JNA». Mesić, naime, u očitovanju na optužbu na račun Lončara kaže da «embargo nije štetio Hrvatskoj», nego da je navodno pogodio samo SFRJ jer je Milošević iz Moskve naručio oružje za 2 milijarde US$, i da je «hrvatski državni vrh u to vrijeme, 1991. godine, težio preuređenju Jugoslavije». Mesić, koji inače laže, poput aktualnog mađarskog socijalističkog premijera, i ujutro, u podne i navečer, u posljednjem navodu izrekao je istinu, naime, Tuđman, Manolić i on zaista su težili preuređenju Jugoslavije, a ne samostalnosti Republike Hrvatske. (Karakteristika velikih lažljivaca, kao što je Mesić, i je da malo lažu, a malo govore istinu. Takvu metodu propagande opisao je još Hitler u «Mein Kampfu», kojom se i sam na veliko koristio.)

Isključivo politički angažman Paradžika i Parage na programu hrvatske nezavisnosti izvršio je pressing na Tuđmana i njegove boljševike, i čak je Paraga uspio međunarodnu zajednicu, sklonu očuvanju Jugoslavije, dovesti pred gotov čin, što je bio posao gigantskih razmjera za jednog jedinog čovjeka, tako da povratak na staro stanje, više nije bio moguć. Ne smije se zaboraviti da je Predsjednik Tuđman 7. srpnja 1991. godine (Brijunski sporazum RH-EU-SFRJ) izvan snage stavio ustavni zakon Sabora Republike Hrvatske od 25. lipnja 1991. o otcjepljenju RH od SFRJ !!! (Deklaracija o nezavisnost stupila je na snagu tek 7. odnosno 8. listopada 1991. godine.)

Sve u svemu nam je hrvatski nacional-komunizam, po receptu Bundesnachrichtendiensta, donio u Republici Hrvatskoj na kraju renesansu titoizma i obnovu kulta ličnosti koljača maršala Tita, ali da šteta ne ostane samo na tome, kriptokomunisti u Republici Hrvatskoj spremaju hrvatskom narodu giljotinu zbog mržnje prema hrvatskom narodu kojemu nisu oprostili što je Jugoslaviji 1991. rekao Z'Bogom! Sada se Račan, Mesić, Manolić, Lončar, Perković i drugovi osvećuju za nestanak Jugoslavije po principu - ako nema Jugoslavije, neće biti ni Hrvatske!.

Sada je na hrvatskom društvu, na hrvatskim građanima - hrvatskom političkom narodu - da za sva vremena zatre ostatke komunizma i kriptokomuniste u Republici Hrvatskoj, i da dovede do demokratskog preokreta! Jer, ako narod neće zatrt komuniste, komunisti će zatrti narod, što su već dokazali partizanskim genocidom nad hrvatskim narodom 1945. godine !!! Do tada vrijeme opstanka Republike Hrvatske istječe !!!