«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
04. listopada 2006.
FELJTON: ULOGA
ZLOČINAČKE ORGANIZACIJE «KOS JNA» U RATU PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE (1)
Poštovane čitateljice i čitatelji, u ovom broju i u
sljedećim brojevima «Hrvatskog prava» donosimo feljton o ulozi de facto
zločinačke organizacije pod imenom «Kontraobavještajna
služba JNA» («KOS») koja je
odigrala jednu od glavnih uloga u pobuni instrumentaliziranih kninskih Srba
1990. protiv demokratizacije, i u velikosrpskoj agresiji 1991. protiv Republike
Hrvatske, agresija koja je uključivala napad posrbljene «Jugoslovenske narodne
armije» («JNA»), paravojnih četničkih jedinica srpskih pobunjenika, četničkih
jedinica iz Srbije Vojislava Šešelja («Beli
orlovi»), Vuka Draškovića (donedavno
ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore- sada samo Srbije, i nedavni gost
u emisiji «Nedjeljom u dva» voditelja Aleksandra Stankovića na Hrvatskoj
televiziji) i drugih samozvanih četničkih vođa i četničkih organizacija poput
«Srpske narodne obnove», i policijskih jedinica i tajne službe Ministarstva
unutarnjih poslova Miloševićeve Srbije na Republiku Hrvatsku, a godinu dana
poslije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, s razlikom što su u Bosni umjesto
pobunjenih «hrvatskih» Srba nastupili pobunjeni «bosanskohercegovački» Srbi pod
vodstvom psihijatra iz Sarajeva i četnika (naciste) Radovana Karadžića (Crnogorac po nacionalnosti), koji bi, da ima
pravde, trebao završiti na psihijatrijskom liječenju i potom na izdržavanju
kazne doživotnog zatvora, zajedno s krvnikom
Ratkom Mladićem, književnikom, profesorom i šekspirologom Nikolom Koljevićem (tijekom rata
izvršio samoubojstvo) i predsjednikom «đilkoškog» parlamenta bosanskih Srba u
selu Pale iznad Sarajeva, Momčilom
Krajišnikom (nedavno zbog počinjenog ratnog zločina osuđen od međunarodnog
suda ICTY na 27 godina zatvora). Vođa
velikosrpskih zločina Slobodan Milošević ove je godine službeno umro, ali
postoje sumnje i da je likvidiran u
pritvoru haaškog suda ICTY, uoči izricanja presude i osude za počinjene de
facto zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, nakon petogodišnjeg maratonskog
suđenja, kako na Srbiju, s jedne strane ne bi pala anatema zločinačke
terorističke države, a s druge strane
kako «vožd» u svojoj završnoj obrani ne bi spomenuo neke zapadne državnike i
diplomate koji su ga poticali na agresiju i podržavali velikosrpsku agresiju).
De facto ratni zločinac i krvnik iz Srebrenice, general vojske (bande)
bosanskih Srba Ratko Mladić nalazio se još 1990. i 1991. u Republici Hrvatskoj
kao zapovjednik tzv. kninskog korpusa «JNA», gdje je 1991. počinio ratni zločin
razaranja naselja Kijeva kraj Knina i etničko čišćenje hrvatskog pučanstva.
U hrvatskom kraljevskom gradu Kninu, koji se nalazio
pod srpskom okupacijom od 1. prosinca 1918. godine, kao i za cijelo vrijeme
Drugog svjetskog rata gdje su carevali srpski četnici (srpski nacisti) i
talijanski fašisti, i sve do 5. kolovoza 1995. godine, vođena je operacija
«Kontraobavještajne službe JNA» kojom je na nacionalnoj osnovi 1990. naoružan
isključivo srpski rezervni sastav «JNA» u kninskom okrugu i gradu Kninu, a
naoružano je i srpsko civilno stanovništvo u Kninu, gdje su pobunu formalno
vodili kninski zubar Milan Babić
(ove godine izvršio samoubojstvo pod teretom izdaje na haaškom sudu ICTY svojih
velikosrpskih drugova, i koji je od hrvatskog naroda zatražio oprost za svoja
zlodjela) i primitivni srpski milicajac
Milan Martić, te viljuškar Paspalj i
skladištar Goran Hadžić (vodio
srpsku pobunu na Plitvicama 1991. i u istočnoj Slavoniji), uz ostale četnike,
zatim srpski oficiri «JNA» i doušnici «Kontraobavjšetajne službe JNA» među
srpskim političarima. Uoči prvih demokratskih izbora u tadašnjoj
«Socijalističkoj» Republici Hrvatskoj 1990. su majstori velikih laži i vrhunske
propagande i tajnih diverzantskih, špijunskih i terorističkih operacija iz
«Kontraobavještajne službe JNA» u laboratoriju «Kontraobavještajne službe» u
Beogradu osnovali političku stranku pod imenom «Srpska demokratska stranka» ili
skraćeno «SDS», koja je na izborima u Hrvatskoj pokupila polovicu glasova
biračkog tijela srpskog podrijetla u Republici Hrvatskoj, dok je drugu polovicu
srpskih glasova dobio Račanov «Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih
promjena» (SKH-SDP), koji je na prvim višestranačkim izborima poražen. Poslije
se Račanova komunistička partija SKH-SDP preimenovala u SDP koji je na izborima
1992. jedva prešao izborni prag od pet posto, ali je politika Franje Tuđmana
(HDZ) uništavanjem demokratske oporbene stranke HSP koju je do 28. rujna 1993.
vodio Dobroslav Paraga, a neslužbeno do formalnog osnivanja Hrvatske stranke
prava 1861. godine 1995., omogućila Račanovim kriptokomunistima da se vrate na
političku scenu, a stopostotna režimsko-medijska cenzura protiv Paraginih
pravaša (HSP 1861.) omogućila je Račanu čak i da se 2000. godine ponovo vrati
na vlast, iako bi mu zasluženo mjesto bilo u nekom od zatvora Republike
Hrvatske, s obzirom na sramotnu ulogu u razoružanju «Socijalističke» Republike
Hrvatske kada je «JNA» između dva izborna kruga u Hrvatskoj 1990. otela oružje
«Teritorijalne obrane SRH» (oko 200 tisuća (automatskih) pušaka, streljivo
itd.), tako da je u bivšoj Jugoslaviji bila poremećana ravnoteža snaga, što je
instrumentalliziranim Srbima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji dalo psihološka krila da
brzo krenu u obračun s cijelim hrvatskim narodom, jer su (krivo) mislili da
razoružani i goloruki hrvatski narod neće preživjeti prepad «JNA» i četničkih
paravojnih formacija.
Srpska stranka iz laboratorija KOS-a, «SDS», ubrzo je
nakon izbora 1990. počela hrvatskoj vladi i Saboru postavljati nemoguće uvjete
i ultimatume za političkom autonomijom, te je ekstremistička politika kninskih
Srba bila indikator da samozvanim predstavnicima srpske nacionalne manjine u RH
nije bilo stalo do demokratske, kulturne, ustavne autonomije za hrvatske Srbe,
koju su 1990. dobili od Republike Hrvatske, nego da im je isključivo stalo da
uz pomoć svojih beogradskih sponzora u vrhuški «JNA» i Miloševićeva režima
raskomadaju Republiku Hrvatsku, jer, još je iz Drugog svjetskog rata poznata
činjenica da velikosrpski političari iz dna duše mrze postojanje hrvatske
države koja je prepreka na putu ostvarenja «Velike Srbije» od Bugarske do
Slovenije.
Uz dijeljenje otetog oružja «TO SRH» kninskim Srbima 17. kolovoza 1990. godine (početak srpske
pobune pod sintagmom «Balvan-revolucija», jer su pobunjenici sjekli balvane
uz ceste kojima su sprečavali promet ljudi i kapitala) i svim drugim srpskim
pobunjenicima u Hrvatskoj, «KOS JNA» izvodio je 1990. godine i cijeli niz
terorističkih akcija poput miniranja židovskog groblja na zagrebačkom Mirogoju
i američkom konzulatu susjedne zgrade na Zrinjevcu u Zagrebu, a cilj tih akcija
je bio u demokratskom svijetu stvoriti dojam (percepciju) o Hrvatskoj kao
antisemitskoj i antizapadnoj zemlji, probuditi aluzije na progon Židova, kao
što su progonjeni u Drugom svjetskom ratu od strane poglavnika ustaškog pokreta
Ante Pavelića, i općenito stvoriti situaciju nesigurnosti i straha stanovništva
u Hrvatskoj, te spriječiti otcjepljenje RH i RBiH od SFRJ dok se Srbija ne
namiri dijelovima hrvatskog i bosanskohercegovačkog državnog teritorija. Na
čelu kontraobajveštajne službe «KOS», sa centralom u Beogradu, stajao je oficir
JNA i šef ALEKSANDAR VASILJEVIĆ, kojega međunarodni sud ICTY nikada nije
optužio za ratne zločine, isto kao što za zločine nije optužen duhovni mentor
Slobodana Miloševića, akademik i
velikosrpski ideolog DOBRICA ĆOSIĆ. Sudjelovanje protuobavještajne
jugokomunističke tajne službe «KOS» u ratu protiv Republike Hrvatske imalo je
dva motiva: s jedne strane su Titovi generali žejeli sačuvati Titovu
Jugoslaviju i ogromne privilegije koje su komunisti i oficiri «JNA» uživali u jugoslavenskom
«socijalizmu», a s druge strane su obavještajnom djelatnošću i terorističkim
akcijama protiv zapadnih republika bivše Jugoslavije očekivali politički
preživjeti u uvjetima sloma komunizma u Europi, a saveznika u preživljavanju
našli su u Miloševićevoj Srbiji. Pošto je Miloševićeva režimska propaganda
širila veliku laž da Slobodan Milošević nastoji sačuvati Jugoslaviju, iako je u
stvarnosti radio na njezinom razbijanju i stvaranju «Velike Srbije», pogotovo
nakon što se uvjerio da Slovenija ne pristaje na «čvrstu federaciju» u kojoj bi
Slobodan Milošević bio novi Tito, a Slovenija nova krava muzara za beogradske
parazite. Uz Sloveniju Milana Kučana je isti stav imala Gligorovljeva
Makedonija, dok je Tuđmanova Hrvatska
javno zastupala politiku preuređenja SFRJ i stvaranja jugoslavenske
konfederacije, kao Kučan i Gligorov, a tajno
je vodila politiku dijeljenja Bosne i Hercegovine s Miloševićevom Srbijom i
stvaranja jugoslavenske konfederacije u kojoj bi bila nova Banovina Hrvatska.
S pobunjenim Srbima, u čijoj pobuni je osim
«Kontraobavještajne službe JNA» naveliko sudjelovala Miloševićeva tajna služba
Socijalističke Republike Srbije «DB» («Državna bezbednost») je «vožd Slobo» u
šahu držao Franju Tuđmana kako bi se držao dogovora iz Karađorđeva 1991. o
podjeli BiH, jer je srpska pobuna bila Damaklov mač nad glavom Republike
Hrvatske, koji je prijetio Hrvatsku amputirati na velikosrpskoj crti
Virovitica-Karlovac-Karlobag. Milošević je odustao od veliksorpske crte u
zamjenu za premještanje zapadne granice «Velike Srbije» sa Drine na Unu, što
implicira osvajanje, okupaciju i aneksiju Bosne i Hercegovine od strane Srbije,
kao od aneksijske bosanske krize 1908. do kraja Prvog svjetskog rata 1918.
godine kada je Srbija prvi puta prešla Drinu i okupirala Bosnu i Hercegovinu,
koja joj je obećana prilikom utanačenja tajnog britansko-talijanskog Londonskog
ugovora iz 1915. godine, kada je Zapadna Antanta, na poticaj britanske vlade,
Italiji, ali i Srbiji obećala široki izlaz na Jadransko more ako ustraju u ratu
protiv Austro-Ugarske. Nakon Prvog svjetskog rata je Beograd Rapallskim
ugovorom godine 1920. prepustio Italiji dio hrvatske jadranske obale, a sebi je
velikosrpski režim uzeo veći dio hrvatske obale, pod plaštom Jugoslavije koja
je u stvarnosti bila «Velika Srbija», samo što to neke hrvatske budale i
pokvarenjaci među bivšim komunistima i «Jugoslovenima» ni dan danas ne
priznaju, odnosno, nema katarze među takvim jugoslavensko-hrvatskim
političarima koji su izgubili svaki osjećaj za realnost i za hrvatske
nacionalne interese, jer su postali prodane duše i veleizdajice Republike
Hrvatske. Uglavnom, Udba i KOS odradili su u prošlom ratu na području Hrvatske
i BiH, u Domovinskom ratu, u ratu za slobodu i hrvatsku nezavisnost gigantski
posao stvaranja uzroka i uvjeta za velikosrpski i jugokomunistički genocid nad
hrvatskim narodom 1991. i bosanskih muslimana 1992. godine.
KOS je uz Udbu hrvatskom narodu najneprijateljskija,
ujedno i zločinačka, organizacija u povijesti, a predstavljaju sub-organizacije
bivše zločinačke jugoslavenske komunističke partije (SK), čiji «kadrovi»,
zahvaljući Udbi i KOS-u, i danas vladaju u Republici Hrvatskoj !!!
(1.
dio
feljtona)
Demokratizacija zapadnih
jugorepublika Slovenije i Hrvatske nakon sloma posljednjeg
XIV kongresa zločinačke organizacije
CK SKJ u Beogradu
Posljednju priliku za nastavak postojanja Jugoslavije
srpski su komunisti imali od 20. do 22. siječnja 1990. u Beogradu na XIV.
izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Zbog Miloševićeva
nepopustljiva stava, pritiska i nasrtaja na promjenu jugoslavenskog ustava u
korist Srba, delegati reformiranih slovenskih komunista pod «rukovodstvom» Milana
Kučana demonstrativno su prije završetka tog komunističkog kongresa
napustili posljednji kongres jugoslavenske komunističke partije, čime se SKJ
definitivno raspao. Pošto je SKJ bio jedina i vladajuća politička partija u
Jugoslaviji, automatski se raspadala i Jugoslavija, iako je premijer posljednje
jugoslavenske vlade, «hrvatski» komunist Ante Marković tijekom kongresa
izjavio da će Jugoslavija opstati i bez Partije (čitaj: SKJ).
Komentar: Svoj (krivi)
optimizam je Ante Marković temeljio na svojim ekonomskim reformama koje su
ključnu financijsku potporu trebale dobiti sa Zapada, ali je U.S. Congress
1989. godine svojom Senatskom rezolucijom 169, u čast
Dobroslava Parage, zatvorio Jugoslaviji slavinu iz koje je 40 godina dugo
(predugo i nezasluženo) tekao balkanskim komunistima med i mlijeko, dok su
narodi Jugoslavije bili utamničeni !!! (Kraj komentara)
Član Predsjedništva CK SKJ iz Saveza komunista
Hrvatske, Ivica Račan, je na XIV. kongresu SKJ pet (5) sati razgovarao i
pregovarao sa Slobodanom Miloševićem o mogućnostima opstanka Titove
Jugoslavije. (Komunisti iz Hrvatske nisu zajedno sa svojim slovenskim drugovima
napustili kongres SKJ nego tek kasnije.) Nakon odlaska Slovenaca sa komunističkog
kongresa je Milošević 13. veljače iste godine u razgovoru s jugoslavenskim
ministrom obrane Veljkom Kadijevićem izjavio: «Bit će rata, bogami. (...) –
Neće biti rata onakvog kakav bi oni htjeli» (Slovenci i Hrvati) – dodaje
Kadijević, «(...) ali će biti onakav kakav mora, a to je da im ne dozvolimo da
nas tuku.» (Ministar obrane Jugoslavije Veljko Kadijević je to izjavio u
trenutku kada Slovenci i Hrvati nisu imali niti jedan jedini tenk, niti jedan
jedini borbeni zrakoplov i niti jedan jedini top, dok je JNA imala oko 1300
tenkova i oklopnih vozila, oko 300 borbenih zrakoplova i nekoliko stotina
topova, op.a.)
Poljski povjesničar Holzer bavio se temeljnom dilemom
svih komunističkih režima: zašto se komunističke partije, tako i Savez komunista Jugoslavije (SKJ) i Savez komunista Hrvatske (SKH), prije
pada Berlinskog zida nisu uspjele transformirati u moderne socijaldemokratske
stranke? Čini se da odgovor leži u tome što nijedan reformski pokušaj nikada
nije doveden do kraja. A i nije mogao biti, jer se ideološka bit komunizma,
koja se zasniva na jednoumlju i dogovornoj ekonomiji, zapravo i ne može
pomiriti s demokracijom.
Komentar: Slomom
komunizma u Istočnoj Europi raspala se i Jugoslavija, ali sistem jugokomunizma
nije nestao nego se uspješno transformirao u demokratskom višestranačkom
sustavu Hrvatske i BiH, Srbije i Crne Gore, Makedonije i Slovenije, tako da su
bivši jugoslavenski komunisti zauzeli vodeće položaje u novim neovisnim
državama - bivšim jugoslavenskim republikama. Rukovodstva komunističkih partija
zapadnih jugorepublika prva su uvela višestranački sustav. Hrvatski «drugovi»
dobro su upamtili slike iz Rumunjske oko Božića 1989. kada je narod u
revoluciji srušio komunistički režim i strijeljao dikatatora Nicolaea
Ceausescua. Pod tim dojmom je CK SKH pod «rukovodstvom» Srbina iz Hrvatske,
Stanka Stojčevića (agent «Kontraobavještajne službe»), tolerirao 1989.
osnivanje političkih stranaka, pod atributima «saveza» ili «zajednice», a
nekoliko mjeseci kasnije, početkom 1990. komunisti su uveli višestranački
sustav u Hrvatskoj, prvi put nakon 2. svjetskog rata. Formirale su se političke stranke:
Komunisti su obukli nacionalna odijela, i
kao samozvani reformirani komunisti krenuli godine 1990. u osvajanje glasova
birača na višestranačkim izborima, prvim i posljednjim izborima u
Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kao federativnog dijela socijalističke
Jugoslavije (SFRJ). Kako bi što više komunista sudjelovalo u upravljanju
demokratskim sistemom, jugokomunisti ostali su dijelom u takozvanoj
reformiranoj komunističkoj partiji (Savez komunista Hrvatske-Stranka
demokratskih promjena, SKH-SDP), i infiltrirali su se u nove osnovane ili
obnovljene demokratske političke stranke koje su dobrim dijelom i sami
osnivali, tako da je neki bivši republički SK podijeljen na nekoliko frakcija
Saveza komunista pod imenima nekih novih političkih stranaka, na pr. HDZ, SDP,
ASH, HNS itd. Cilj komunista je bio, što više partijskih položaja iz bivšeg SK
zamijeniti državnim funkcijama, pošto SK više nije bio vodeći i vladajući
čimbenik u državi, niti je CK predstavljao parlament, a Izvršni komitet CK više nije bio vlada.
Prva nekomunistička politička
stranka osnovana u Hrvatskoj 1989. bio je Hrvatski
socijal-liberalni savez, koja je kasnije promijenila ime u Hrvatska socijal-liberalna stranka
(HSLS) koju je prvo vodio bivši partizan i publicist Slavko Goldstein, a potom
drniški zet Dražen Budiša, te jedno
vrijeme i hrvatski pjesnik Vlado Gotovac. Druga nekomunistička i
demokratska, ujedno i prva antikomunistička politička stranka,
obnovljena 1990. godine, bila je Hrvatska
stranka prava (HSP) koju je vodio borac za ljudska prava Dobroslav
Paraga, zajedno sa studentskim vođom iz 1971. Antom Paradžikom.
(Kraj komentara) (U
nastavku feljtona o zločinačkoj ulozi «Kontraobavještajne službe JNA» u ratu
protiv Republike Hrvatske čitajte o početku «Balvan-revolucije» i o srpskim
ekstremističkim provokacijama itd.)