Kad se u hrvatskoj politici govori
o nepotizmu i klijentizmu, obično mi na pamet padne jedan hrvatski klasik,
film koji možda ponajbolje prikazuje kako na ovim prostorima funkcioniraju
politika i političari. Film se zove "Lisice", a njegova radnja
zbiva se koncem četrdesetih godina u Dalmatinskoj zagori. Film Krste Papića
prati seosku svadbu, a uzvanik na toj svadbi je lokalni vlastodržac,
komunistički moćnik Andrija (Adem Čejvan). Dok svadba teče, uzvanici se vrte
oko moćnog komunista Andrije, nutkaju ga janjetinom i vinom te moljakaju za
kojekakvu pomoć. Negdje na vrhuncu svadbe, jedan od uzvanika Andriji dovodi
svog očigledno budalastog sina. Pokazuje mu ga, priznaje da mu sin nije
najbistriji, ali veli kako ne puši i ne kurva se te moli Andriju da ga
zaposli u državnoj službi.
Pravaški pravnik bez morala
Od vremena koja film prikazuje proteklo je šezdeset, a od vremena kad je
sjajni Papićev film snimljen gotovo četrdeset godina. Pa ipak, unatoč svim
blagodatima asfalta, struje i demokracije, mislim da se suštinska funkcija
politike i političara u balkanskom društvu nije promijenila od “Lisica” na
ovamo. U Hrvatskoj - dakle, jednoj tipično balkanskoj zemlji - političar i
danas ponajprije služi ne tome da brani javni interes, načela i ideje, nego
tome da bude naš emisar u gornjoj stratosferi, “naš čoik” koji će
zahvaljujući strateškoj poziciji u društvu za sobom došlepati stanovit broj
zahvalnih rodijaka, znanaca i kumova. Razlika je tek u tome što su nekad tomu
služili političari, a danas istoj stvari služe čitave političke stranke.
Stranke, nemojmo se lagati, u Hrvatskoj i nisu ništa drugo nego loše
prikrivene interesno-klijentističke grupacije.
Za jedan majušni, tipični “case study” toga pravila pobrinula se posljednjih
mjeseci Hrvatska stranka prava. Đapićev HSP, recimo odmah, često se šepuri
puritansko-nacionalnom retorikom, upire prstom u lakeje Zapada i kapitala,
prolijeva suze za težakom i ribarom, a na grbu stranke i danas je suri,
gorski, beskompromisni vuk. Mogu zamisliti mlade izbrijane navijače,
premorene i potplaćene blagajnice i sredovječne nezaposlene kako u procjepu
između komunizma (koji po difoltu mrze) i kapitalizma (koji im se ogadio)
zaokružuju na izborima sivog vučka, sve u nadi da će ih Đapićeva družba
spasiti od “stranih zavojevača”, sve u stilu ljute trave i ljute rane.
A kako bi to izgledalo kad bi sivi vuci dospjeli na ljutu ranu, pokazuje
sljedeća priča. Junak te priče je Milijan Sesar, profesor građanskog prava na
Pravnom fakultetu i lokalni šef splitskog HSP-a. Rečeni Sesar - “slavan” po
tom što je svom stranačkom šefu udijelio lažni magisterij - našao se ovih
dana na zubu lokalnog tiska zbog u najmanju ruku nesvakidašnje kadrovske
politike koju HSP vodi otkad je u srednjoj Dalmaciji na županijskoj vlasti.
Ispostavilo se, naime, da su haespeovci na dvije važne funkcije (uključujući
i onu imotskog načelnika) postavili braću Antu i Željka Đuzela, ljude koji su
u vrijeme rata švercali duhan i alkohol, zbog čega je jedan izbačen iz
policije. Istodobno, pravaši su za mjesto županijskog odjela za lokalnu
samoupravu odabrali stanovitog Zaninovića, čovjeka koji je uvjetno osuđen u
Rimu zbog “shop-liftinga”. Ali, takve intrigantne kadrovske akvizicije samo
su vršak planine nepotističkog kadroviranja koja se pomalja ispod. HSP je,
tako, po koalicijskoj križaljci dobio županijsko zdravstvo i socijalnu skrb,
što su pravaški Andrija i andrije brzo iskoristili. Tako je u jednom Domu
zdravlja mjesto medicinske sestre dobila rodica Ante Đapića koja je zubni
tehničar, a odmah potom pravaši su u Domu zdravlja zaposlili Sesarovu
nećakinju, suprugu pročelnika odjela (također HSP-ovca) te brata jednog od
članova Upravnog vijeća. Svi
tako zaposleni članovi su pravaške stranke.
Milijan Sesar, mastermind te kadrovske politike, nije se ni najmanje
skanjivao kad su ga priupitali o tome. Za Slobodnu Dalmaciju je izjavio da je
Đapićevu kći zaposlio “jer kod njega prednost imaju oni čiji su preci ginuli
za Hrvatsku”, a odmah potom drsko izjavio “svugdje gdje imam pravo postavio
sam ljude iz HSP-a, i činit ću to i dalje”. Treba mu vjerovati na riječ:
uostalom, kad je “ljudima iz HSP-a” trebalo progurati plagirani magisterij,
Sesar se i tu našao na usluzi, zar ne?
Ako baš niste otprve razumjeli, ponovit ću još jednom. Spomenuti Sesar, koji
čak i ne niječe svoje klijentističko djelovanje, u ovom je trenutku profesor
Pravnog fakulteta i to, muke ti naše, GRAĐANSKOG prava. Ergo - riječ je o
čovjeku koji predaje predmet koji uključuje riječ “građansko”, čovjeku čiji
bi studenti sutra morali otići u sudnicu i tamo presuđivati poput božice
Minerve: zavezanih očiju, nepristrano, tko god sjedio pred njima u sudnici. Taj
isti pak profesor, međutim, javno izjavljuje da će kad je zapošljavanje u
pitanju neovisno o moralnom liku, kvalifikaciji i iskustvu uvijek
favorizirati pravaše. Stručnjak za građansko pravo tako je djelom i riječju
pljunuo građansku civilizaciju. Učitelj prava javno je rekao da mu se fućka
za pravičnost. Politički čelnik jasno je rekao čemu njegova stranka služi:
solidarnoj, nečasnoj ispomoći. Sesar je to rekao, a nije se dogodilo ništa -
nitko nije sazvao akademski sud časti, fakultetsko vijeće, stranački
sastanak, nitko nije s tim Sesarom razvrgnuo koaliciju, niti su po mađarskom
modelu jaki izbrijani dečki izišli pred Skupštinu da bi izagnali prevarante. Sve
što se dogodilo tek je nezainteresirana, umorna šutnja. Svi znamo čemu služe
političari, pa dajte, odrasli smo, gledali smo “Lisice”.
Nepremostiv civilizacijski jaz
Eto, tako vam stoje stvari. Na jednoj smo strani mi rijetki koje to stanje
nervira i koji poput jadnih bena mislimo da bi profesor morao biti građanin,
pravnik zagovarati pravo, a političar javno i nepristrano dobro. S druge
strane stoji Andrija (pardon, Milijan) Sesar koji nam se vjerojatno neopisivo
čudi i nije mu sasvim jasno zašto mi tu dramimo i sablažnjavamo se. Jer taj
Sesar živi u svijetu “Lisica”, svijetu koji su Papić i Mirko Kovač precizno
opisali, svijetu koji se od 1948. ili 1967. suštinski nije promijenio. Između
nas - koje taj svijet prestravljuje - i kojekakvih Sesara i Andrija - kojima
je on prirodan - stoji nepremostiv civilizacijski jaz. To je jaz dvije
neprijateljske civilizacije od kojih je jedna, ona Andrije i Sesara,
pobijedila i ovu zemlju uredila po svome.