Za drugog hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, zvan Stipe, postoje objavljeni dokumenti jugoslavenske tajne policije «SDB»

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

11. listopada 2006.

ZLOČINAČKA ULOGA TOTALITARNE TAJNE SLUŽBE «KOS» U RATU PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE (7)

Optuženi «kadrovik Udbe» i KOS-a Stipe Mesić, i optuženi doušnici Anto Đapić, Alija Izetbegović, Vladimir Šeks i drugi!

Za drugog hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, zvanog Stipe ili Stipan, postoje objavljeni dokumenti jugoslavenske tajne policije «SDB» da je bio njen suradnik koji je toj totalitarnoj službi državne sigurnosti za vrijeme jugokomunističkog režima dojavljivao što koji od hrvatskih disidenata radi ili što je tko od bivših hrvatskih političkih zatvorenika savjesti rekao u nekoj situaciji, na nekom skupu, na ulici itd. (izvor: «Slobodna Dalmacija» 2000. godine, i iskaz (replika) optuženog Slobodana Miloševića 2002. na haaškom sudu ICTY prilikom svjedočenja Predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića protiv Slobodana Miloševića na haaškom tribunalu ICTY kao svjedoka tužilaštva koje je Miloševića i optužilo. Slobodan Milošević replicirao je Stjepanu Mesiću na glavnoj sudskoj raspravi: «Izdali ste Jugoslaviju, Tuđmana, HDZ! Tko je sljedeći?») O Mesićevoj udbaškoj ulozi svjedočio je i bivši djelatnik jugoslavenske tajne policije «SDB» Željko Bartolović, koji je o metodama djelovanja Udbe objavio 2004. godine u Republici Hrvatskoj knjigu pod naslovom «Probušena mantija» (mantija je svećeničko odijelo kod pravoslavaca, što je reverenda kod katolika). Izvatke iz Bartolovićeve knjige prenio je 18. i 25. lipnja 2006. hrvatski katolički tjednik Nadbiskupskog duhovnog stola Kaptol-Zagreb «Glas Koncila», a članak iz «Glasa Koncila» pod naslovom «Vjerske zajednice pod povećalom jugoslavenske tajne službe» prenijet je i komentiran u broju «Večernjeg lista» od 24. i 25. lipnja 2006. godine, na Dan državnosti. U navedenom članku Večernjeg lista, pod naslovom «Glas Koncila: Mesić bio kadrovik Udbe» je Mesić izravno optužen da je 1970. kao predsjednik općine Orahovica u Slavoniji dogovorio angažiranje budućeg visoko pozicioniranog djelatnika jugoslavenske tajne policije «SDB», kolokvijalno «Udbe». Riječ je o Željku Bartoloviću, nekadašnjem studentu teologije i savjetniku «saveznog sekretara» za unutarnje poslove SFRJ za vjerska pitanja. Bartolović u svojoj knjizi naglašava da je na rad u jugokomunističku Titovu tajnu policiju prešao dogovorom tadašnjega šefa općine Orahovica Stjepana Mesića i načelnika centra Udbe u Osijeku Marka Bezera(ubijenog pod čudnim okolnostima 1992. godine na zagrebačkom smetlištu).

Kao viši inspektor «Republičkog Sekretarijata unutarnjih poslova» (RSUP) Socijalističke Republike Hrvatske prešao je 1988. u «Savezni sekretarijat unutrašnjih poslova» SFRJ, u Beograd. Udbaš Bartolović spominje Mesića i kao predsjednika Predsjedništva SFRJ «s kojim se zacijelo družio u Beogradu 1991. godine». Uz niz udbaša s kojima je surađivao ili se susretao, Bartolović još navodi i Vladimira Šeksa kojega titulira «odvjetnikom», navodi Večernjakov novinar Zvonimir Despot. Uz Šeksa je u kontekstu doušništva Bartolović apostrofirao i Tomislava Merčepa iz Bogdanovaca kraj Vukovara. Bartolović je naglasio da mu je jedini posao prije odlaska u mirovinu bio uništavanje dokumentacije jugoslavenske tajne policije koja je stvarana od 1945. do 1991. godine. Navodi da ga je pozvao šef savezne tajne policije «SDB» u Beogradu Zdravko Mustač( odgovoran za ubojstvo Ernesta Brajdera, hrvatskog političkog uhićenika 1980. godine u zagrebačkom istražnom zatvoru) i rekao mu: «Samo uništavaj»». Tako je Bartolović ustvrdio da je cijela dokumentacija Titove totalitarne tajne službe uništena. (Zdravko Mustač je nakon sloma SFRJ postao u Republici Hrvatskoj najuži suradnik Josipa Manolića i Franje Tuđmana.) Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman angažirao je Zdravka Mustača kao šefa hrvatske tajne službe SZUP, a nakon odlaska iz hrvatske državne službe je Mustač kao šef osiguranja osiguravao «Kaptol-banku» u Zagrebu, koja je bila u vlasništvu unuka od Predsjednika Tuđmana. (Nakon smrti Predsjednika Tuđmana je njegov unuk-bankar Dejan Košutić odselio iz Zagreba u Beograd.)

U svezi takvih teških i kvalificiranih optužbi protiv predsjednika Mesića, bilo bi nedovoljno samo njegovo očitovanje hrvatskoj javnosti o postojanju sumnji u njegovo suradničko djelovanje za Službu državne sigurnosti od 1956. pa sve do 1990. godine, za što ga terete autentični sačuvani dokumenti i suradnici Službe, čije preslike i izajve su objavljivali i objavljuju neki hrvatski i inozemni mediji.

U tom kontekstu postaje pune jasnije, zašto je Mesić ispao neuvjerljiv i uzdrman 02. listopada 2002. prigodom unakrsnog ispitivanja na Haškom sudu, kada mu je Milošević postavljao vrlo neugodna pitanja o njegovoj suradničkoj djelatnosti sa službom državne sigurnosti a kasnije i obavještajnom službom JNA.

Međutim. što je zapanjujuće, to je činjenica da je bivši načelnik Kontraobavještajne službe Jugoslavije general Aleksandar Vasiljević u jednom intervjuu i svojem svjedočenju pred Haškim sudom u veljači 2003. godine, predsjednika Mesića označio kao suradnika KOS-a Jugoslavije i to u vrijeme kada se je Mesić nalazio na najvišim dužnostima u ime HDZ-a, nakon 1990. godine.

Vasiljević je u svojstvu svjedoka, pred sada pokojnim sucem Richardom Mayem, na procesu Slobodanu Miloševiću izjavio slijedeće: “Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem kojeg smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa Armijom. Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacije i podatke jer smo mislili da možemo da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i obrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga. Razmena informacija i podataka s Mesićem ipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale. Mesić je dao u tajnosti zeleno svetlo za akciju Štit i hapšenja.”

Ovaj citat je dovoljan razlog da se sadašnjem predsjedniku RH ukine imunitet, da ga se razrješi dužnosti u Saboru putem Ustavnog suda i da ga se podvrgne kaznenoj istrazi i mogućoj optužbi zbog izdaje Republike Hrvatske. Mesićevo prosto verbalno negiranje ovakvih teških optužbi više ne prolazi i neozbiljno je, tim više jer u svezi takvih optužbi ne bi više ni trenutka bio predsjednik republike u današnjoj Poljskoj, Mađarskoj, dok se rumunjski predsjednik Trajan Basescu brani od sumnji da je bio komunistički doušnik Securitate-a, na način da je objavio više od milijun dosijea komunističkih doušnika, a ukrao svoj vlastiti udbaški dosje.

Vođa doušničke mreže hrvatskog dijela jugokomunističke obavještajne službe (OZN) u Zagrebu bio je za vrijeme 2. svjetskog rata i nakon rata Ivan Krajačić zvan Stevo, a nakon njega njegov nasljednik Josip Manolić. Manolić je u televizijskoj emisiji 2002. izjavio kako je prvo Predsjedništvo Socijalističke Republike Hrvatske nakon 30. svibnja 1990. godine, imenovano od bivših komunista, te da su mnoge druge hrvatske institucije bile «namjerno sastavljene isključivo od bivših komunista» jer da «su samo oni, /navodno/, mogli rušiti socijalistički sustav».

Istina je, međutim, kako je moćni «KOS», pored istočnonjemačke komunističke «STASI» i rumunjske «SECURITATE» i sovjetskog «KGB» bila najmoćnija obavještajna služba u Europi, ali i u svijetu, koja se pripremala za opstanak u demokraciji nakon sloma komunizma. Naravno da je jugoslavenski «KOS» instrumentaliziran od Miloševićeva režima za stvaranje velike Srbije i destabilizaciju Hrvatske kada je Srbija bila agresor 1991. godine. Zato je «KOS» i izvodio terorističke akcije za destabilizaciju hrvatske vlasti i Republike Hrvatske, ali je isto tako istina da se jugoslavenska obavještajna služba «SDB» podijelila po bivšim jugorepublikama, i da su neki visoki dužnosnici, uvjetno rečeno «hrvatske», Udbe, koji su u ratu 1991. bili službeno na hrvatskoj strani, u tajnosti i dalje radili za Beograd. Motivi za suradnju za jugoslavensku ili srbijansku vladu su pri tome različiti: jugoslavenska ideologija, novac, bračna veza u miješanom braku (bračni drugovi različite nacionalnosti) i utjecaj bračnog druga druge nacionalnosti, privrženost jugokomunizmu, ucjena (zbog homoseksualizma, zlouporabe droga, prijašnje suradnje za obavještajnu službu, ucjena zbog ubojstva ili klasičnog kriminala itd.)

«KOS» je u zoru raspada Jugoslavije imao udjela u formiranju nacionalnih stranaka kako bi komunisti u nacionalnom ruhu eventualno uspjeli sačuvati Jugoslaviju, a u svakom slučaju sačuvati opstojnost oficirima JNA i komunističkim kadrovima u okružju demokracije, te utjecati na promjenu unutarnjih granica SFRJ u korist velike Srbije (od Drine duž Save do Une), i za zapadnu Hercegovinu uvečanu tzv. «veliku» Hrvatsku. Možda nije slučajno da HDZ godine 1990. nije tražio izdvajanje Hrvatske iz SFRJ nego samo preuređenje Jugoslavije na konfederativnom modelu. I samo referendumsko pitanje 1991. nije Hrvatima dalo mogućnost da se opredijele za nezavisnost, nego samo za jugoslavensku federaciju ili konfederaciju.

«KOS» je osnovao i upravljao srpskom ultra-nacionalističkom strankom SDS u Hrvatskoj, i «Srpskom demokratskom strankom» (SDS) bosanskih Srba Radovana Karadžića, ali i Strankom demokratske akcije (SDA) bosanskohercegovačkih Muslimana. Osnivač stranke SDA bio je pukovnik KOS-a JNA, Salim Šabić, najuži suradnik Alije Izetbegovića, predsjednika SDA, koji je za jugoslavensku tajnu službu počeo surađivati za vrijeme izdržavanja prve zatvorske kazne kao politički zatvorenik savjesti. U tajno snimljenom telefonskom razgovoru između srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića i predsjednika SDS u BiH, Radovana Karadžića, vidi se kako je pokojni Salim Šabić (jslužbeno, kao i Ranković, krojač iz zagrebačke Ilice) u Zagrebu bio prikriveni jugokomunistički agent, ubačen u redove bosanskih Muslimana. Nije možda ni čudno da je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, kojega je 1992. u Sarajevu otela JNA, razmijenjen za zarobljenog srpskog generala Kukanjca, zapovjednika sarajevske vojne oblasti JNA, kada je Izetbegovićev bliski stranački prijatelj Šabić imao odlične veze u «Kontra-obavještajnoj službi» (KOS) JNA, a sam Alija Izetbegović bio suradnikom jugoslavenske tajne službe:

Milošević u razgovoru s Karadžićem dogovora kako će JNA naoružati srpsko pučanstvo u BiH, i kaže:

Karadžić: «Je li može Aco da mi učini ono?»

Milošević: «Ja se nadam da može, evo sad ćemo da vidimo. To je taj dosje koji se odnosi na njega...»

Karadžić: Ne, na onoga tamo.

Milošević: «Na Aliju?»

Karadžić: «Ne, ne. Na Šabića.»

Milošević: «Na Šabića.»

Karadžić: «Da.»

Milošević: «Ja se nadam da može.»

Karadžić: «Neka Aco odmah stupi s njim direktno u kontakt. To će biti najbolje.»

Objašnjenje: «Aco» je šef Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA, Aleksandar Vasiljević, «Alija» je ministar unutarnjih poslova bosanskohercegovačke vlade, Alija Delimustafić, a «Šabić» je Salim Šabić, uski suradnik predsjednika SDA i predsjednika Predsjedništva Republike BiH Alije Izetbegovića, kojemu je bošnjački čelnik bio i na sprovodu u Zagrebu 2001. godine.

Kao suradnik jugoslavenske obavještajne službe pojavljuje se i ime Vojislava Šešelja, četničkog vođe i haaškog optuženika za ratne zločine.

ZAVRŠNI KOMENTAR

Žalosno je, da je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio suradnik «KOS-a», ili «Udbe». Žalosna je činjenična suradnja prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana za vrijeme rata za hrvatsku nezavisnost i za vrijeme velikosrpske agresije sa srbijanskim «voždom» Slobodanom Miloševićem. Činjenica je da HDZ godine 1990./1991. nije bio deklarativno i izričito za hrvatsku nezavisnost, dok je to Hrvatska stranka prava (HSP) koju je od 1990. do 1993. vodio Dobroslav Paraga, to bila. Postavlja se pitanje, zašto je Tuđman uništavao upravo HSP kao stranku hrvatskog patriotizma i nezavisnosti, kao stranku hrvatskog državnog prava? Zašto je u političkom atentatu u Zagrebu od hrvatske ruke smaknut 1991. dopredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Paradžik, načelnik Ratnog stožera HOS-a, i zašto je 1992. fizički likvidirano vojno zapovjedništvo Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Hercegovini, na čelu s generalom Blažom Kraljevićem? Zašto je HSP i posebno njen predsjednik Dobroslav Paraga bio u neprestanoj medijskoj blokadi i pod cenzurom hrvatske državne radio-televizije i tiska pod kontrolom režima HDZ (kasnije pod režimom SDP), te je pod cenzurom i danas? Zašto je Predsjednik Tuđman «Kontraobavještajnoj službi JNA» vratio njezine agente iz grupe «Labrador» i «Opera»? Zašto je šef hrvatske vojno-obavještajne službe bio Josip Perković, bivši visoki oficir «SDB» u Zagrebu, koji je zajedno sa šefom zagrebačke Udbe, Srečkom Šimurinom, i šefom beogradske Udbe Božidarom Spasićem likvidirao za vrijeme SFRJ hrvatske emigrante na Zapadu? Zašto je Zdravko Mustač bio visoki dužnosnik hrvatske policijske obavještajne službe SZUP, ako je za vrijeme Miloševićeva uspona prema vlasti od 1986. do godine 1989. bio šef Savezne UDBE i Miloševićevog osiguranja u Beogradu? Zašto je Tuđman s Miloševićem u Karađorđevu (i Tikvešu) 1991. podijelio Bosnu i Hercegovinu? Zašto su Tuđman, Mesić, Budiša, Čičak, Manolić i drugi u njemačkoj publikaciji navedeni kao suradnici njemačke obavještajne službe BND, koja je povezivala hrvatske komuniste i nacionaliste za projekt stvaranja hrvatske nacional-komunističke vlasti u Hrvatskoj nakon sloma Jugoslavije?

Iako je Anto Đapić optuženi suradnik jugoslavenske protuobavještajne službe «KOS», predsjednik Tuđman je u drugoj polovici devedesetih godina 20. st. u političkom tjedniku «Globus» 1996. kao kosovca optužio svojega oponenta i oporbenog političara Dobroslava Paragu, unatoč tome što je znao da je Đapić radio za «KOS JNA», a ne Paraga. Paraga je zbog toga protiv Franje Tuđmana podnio sudsku tužbu za klevetu, ali sud u Zagrebu nikada povodom Paragine tužbe nije zaključio glavnu raspravu koja je i dan dans u tijeku, i na kraju je Tuđman umro (time je i tužba za klevetu otišla u «bespuća povijesne zbiljnosti»). Nakon što je politički tjednik «Nacional» objavio 2001. da je Anto Đapić optuženi suradnik Kontra-obavještajne službe (KOS) JNA i suradnik vojno-obavještajne službe Republike Hrvatske (SIS), lažni pravaš i tzv. «desničar» Anto Đapić nije nakladnika i glavnog urednika tužio sudu za klevetu. (Kao kosovac je u istom članku optužen i šef kluba zastupnika Socijaldemokratske partije (SDP) u Hrvatskom saboru, Mato Arlović.)

KRAJ