«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
12. listopada 2006.
UROTA U KARAĐORĐEVU
Dogovor Milošević – Tuđman o podjeli
Bosne i Hercegovine (1/3)
Činjenica je,
da je Bosna i Hercegovina danas de facto i de iure podijeljena na srpski dio i
bošnjačko-hrvatski dio. Činjenica je, da je međunarodna zajednica Daytonskim
sporazumom i Pariškim mirom 1995. ukinula Republiku
Bosnu i Hercegovinu*, i činjenica je da je zapadna granica «Velike
Srbije» danas na Uni, a ne više na Drini. *Činjenica je, da je jedini
politički čimbenik koji je pred bosanskohercegovačkim Ustavnim sudom u Sarajevu
tražio poništenje podjele Republike BiH, i odbacivanje Daytonskog sporazuma kao
protuustavnog i vraćanje ustava Republike BiH iz 1992. godine, bila Hrvatska stranka prava 1861. (HSP
1861.) Ustavna tužba Hrvatske stranke prava 1861. protiv podjele BiH je
odbijena, i kao posljedica toga je Ustavni sud Republike BiH ukinut, a s njime
je ukinuta i Republika BiH, na čije je mjesto stupila (takoreći virtualna)
«Bosna i Hercegovina» s dva entiteta odnosno sa zmijom u njedrima – tzv.
«Republikom Srpskom». Činjenica je, da je Hrvatska
stranka prava pod vodstvom Dobroslava
Parage osnovala Hrvatske obrambene
snage (HOS) koje su od velikosrpske agresije branile, ne samo Republiku
Hrvatsku, nego i Republiku Bosnu i Hercegovinu, tako da je gospodin Dobroslav
Paraga branio Bosnu ne samo u ratu, nego i u miru, svim legalnim i legitimnim i
pravnim sredstvima, jer je interes hrvatskog političkog naroda da granica
«Velike» Srbije ne bude na Uni i Savi, kao što je danas, nego na Drini gdje je
bila jučer! Zbog obrane Bosne, njene časti, njenih naroda i vjernika muslimana
i katolika, i bosanskohercegovačke teritorijalne cjelovitosti su hrvatski
branitelji na čelu sa Dobroslavom Paragom i generalom Blažom Kraljevićem
(zapovjednikom Hrvatskih obrambenih snaga u Republici BiH) podnijeli najveće
moguće žrtve, zajedno sa sinovima Bosne i Hercegovine i civilnim stanovništvom.
Zbog obrane Bosne je Dobroslav Paraga izgubio političku stranku HSP, stranku
Oca domovine dr. Ante Starčevića koju je obnovio i predvodio, a zagovaratelji
podjele BiH u svijetu i kod kuće (u Republici Hrvatskoj) stavili su ga pod
čeličnu medijsku cenzuru, i izvrgnuli ga u Republici Hrvatskoj pravosudnom
progonu koji je završio tako da su svi javni i vojni tužitelji Republike
Hrvatske polomili zube na Dobroslavu Paragi. Obrana Republike BiH od strane hrvatskih i bosanskih mladića i
dragovoljaca pod vodstvom Dobroslava Parage rezultirala je u najmanju ruku
jednom veličanstvenom povijesnom pobjedom tako da nitko ne može tvrditi da je
Bosna ponovo «šaptom pala» (kao što je Franjo Tuđman pogrešno tvrdio).
Bosna je pala, ali ne šaptom, iako je pala opet izdajom, ali je pala uz prasak
tako glasan, da valovi toga praska u svom povratnom hodu ruše u svijetu i u
«regionu» sve nerealne i imperijalističke sne o podjeli Bosne, podjela koja
ugrožava svjetski mir! (Jedan jedini
(velikosrpski) pucanj u Sarajevu 1914. godine – pucanj u Bosnu – već je izazvao
jedan svjetski rat!) Izdajice Bosne treba tražiti u svijetu, ali i u Sarajevu i
Zagrebu! Činjenica je, da je agresor na
Republiku BiH bila 1992. godine Miloševićeva Srbija i «JNA» (uz
protubosansku djelatnost zločinačke organizacije «KOS»).
Činjenica je,
da je Slobodan Milošević ponudio Franji Tuđmanu 1991. u Karađorđevu podjelu
Republike Bosne i Herecgovine, ali je isto tako činjenica da je odgovornost za podjelu BiH s hrvatske strane preuzeo prvi predsjednik
Republike Hrvatske Franjo Tuđman, uz njegove najbliže suradnike Josipa
Manolića, Stjepana Mesića, Gojka Šuška, Matu Bobana, Franju Gregurića, Nikicu
Valentića, Hrvoja Šarinića i dr., koji su svi bili visoki dužnosnici vladajuće
Hrvatske demokratske zajednice i HDZ-BiH. (Stjepan Mesić i Hrvoje Šarinić su se
odrekli odgovornosti za podjelu BiH u zamjenu za svjedočenje na sudu ICTY u
korist tužiteljstva i oprost od kaznenog progona.) Preuzimanjem odgovornosti za podjelu BiH, Tuđman je svijetu dao alibi
da velikosrpsku agresiju na BiH relativizira, i da odgovornost za rat u BiH
svijet podijeli na tzv. «zaraćene strane» u navodnom «građanskom ratu» u BiH.
Povijesna je istina da nije bilo «zaraćenih strana», niti «građanskog rata»,
nego velikosrpske agresije koja je prouzročila hrvatsko-muslimanske sukobe 1992./1993. u Srednjoj Bosni i u Mostaru, te
muslimansko-muslimanske sukobe u Cazinskoj krajini. Činjenica je, da se Franjo Tuđman poskliznuo na kori od banane koju je
pred njega u Karađorđevu bacio vođa velikosrpske agresije na Hrvatsku Slobodan
Milošević, jer je činjenica da podjela BiH nije zaštitila hrvatske
nacionalne interese, s obzirom da je Franjo Tuđman 1991. u Banskim dvorima
svojim najbližjim suradnicima priopćio da «hrvatski interes nije na Drini nego
na jednoj drugoj rijeci», pri čemu je hrvatski vrhovnik mislio na rijeku
Neretvu. Činjenica je, da je hrvatski
narod u Bosni i Herecgovini zbog velikosrpske agresije, ali i zbog podjele BiH
doživio apokaliptičnu kataklizmu, goru nego za vrijeme osmanlijske agresije u
15. stoljeću! Činjenica je, da je hrvatski narod u BiH sveden na enklave,
činjenica je, da su Hrvati u BiH etnički očišćeni u svim dijelovima BiH osim u
zapadnoj Hercegovini, i činjenica je, da je Tuđmanova bosanska politika
riješila hrvatsko pitanje u BiH, ali, negativno! Činjenica je također da je dio međunarodne zajednice poticao i
podupirao podjelu Bosne i Hercegovine, te da je Slobodan Milošević u tome imao
podršku britanskih tzv. «mirovnih pregovarača» i lordova Carringtona i Davida
Owena, i američke administracije predsjednika Georgea Busha seniora, te
savjetnika u sjeni Henrya Kissingera, američkog državnog v.d. tajnika Lawrencea
Eagelburgera i državnog tajnika Jamesa Bakera i američkog tzv. mirovnog
pregovarača UN Cyrusa Vancea, zatim Sovjetskog Saveza i Ruske Federacije, kao i
francuskog predsjednika Francoisa Mitteranda. Podjelu BiH poticao i
podržavao je dio Zapada, i Moskva, uz instrumentaliziranu Organizaciju
Ujedinjenih Naroda, i Vijeća sigurnosti UN. Činjenica je da su protivnici podjele BiH bili njemački kancelar Helmut
Kohl i njemačka vlada, Sveti otac papa Ivan Pavao II i Sveta stolica Grada
Vatikana, te predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga i
dopredsjednik Hrvatske stranke prava Ante Paradžik i general Hrvatskih obrambenih
snaga (HOS) Blaž Kraljević, član Glavnog stožera Armije BiH. Činjenica je, da je svjetska, europska i
hrvatska javnost bila protiv podjele Bosne i Hercegovine, kao što je protiv
podjele BiH bio hrvatski dio stanovništva Bosne i Hercegovine, i bivši predsjednik
HDZ-BiH Stjepan Kljujić. Činjenica
je da je Tuđmanovu politiku podjele BiH podupirao dio hrvatske oporbe na čelu
sa Draženom Budišom (HSLS) i Račanov SDP, dok je Rimokatolička crkva u
Hrvatskoj i u BiH na čelu s kardinalima Franjom Kuharićem i banjolučkim
biskupom Komaricom bila također protiv podjele BiH, jer je stav hrvatskih
biskupa bio da se ne mogu cijepati teritoriji i seliti ljudi. Činjenica je, da je Tuđmanov HDZ na cjedilu
ostavio banjolučke Hrvate u Bosni, kao i Hrvate iz Bosanske posavine i iz
doline rijeke Drine, gdje su u gradovima na Drini poput Zvornika, Goražda,
Srebrenice i drugih srednjovjekovnih hrvatskih gradova živjeli i hrvatski
katolici do 1992. godine. Činjenica je
također da je Tuđmanov HDZ i HVO na cjedilu ostavio Hrvate Srednje Bosne i
sarajevske vrhbosanske Hrvate, ili jednom riječju: Franjo Tuđman je 1992. na
cjedilu ostavio bosanske Hrvate!
Urota u
Karađorđevu,
urota koja je prokleta tako strašna da će se Hrvati jednog dana sramiti svoga
«vrhovnika», ili neće htjeti priznati da se urota ikada dogodila. Nitko u ovom
feljtonu o podjeli BiH i uroti u
Karađorđevu ne treba očekivati objavu dokumentacije o podjeli BiH ili
transkripta o razgovoru Milošević – Tuđman u Karađorđevu i Tikvešu iz 1991.
godine o podjeli BiH, iako snimljeni transkripti postoje, te jedan primjerak
posjeduje austrijska obavještajna služba koja ih je u Austriji presnimila gdje
su bili pohranjeni u jednom bankovnom sefu (time ih automatski posjeduje i BND
i CIA), vrlo vjerojatno ih posjeduje i haaški sud ICTY, a sigurno ih posjeduju
obavještajne službe SAD, Rusije, Velike Britanije i Srbije i Hrvatske, jer,
Tuđman je u Predsjedničkim dvorima snimao apsolutno sve razgovore (kao što ih
snima i Predsjednik Mesić), pa nema razloga da nije snimio i razgovor u Tikvešu
s Miloševićem (Tikveš je u Hrvatskoj), kao što je i Milošević dao snimati sve
razgovore na Dedinju, a «KOS» i «DB» snimili su sa stopostotnom sigurnošću
razgovor u Karađorđevu. Međutim, transkripti razgovora svjetskih državnika i
diplomata, primjerice Georga Busha seniora, Francoisa Mitteranda, lorda
Carringtona i drugih ostaju pod ključem desetljećima, ako ne i 100 godina. I
dokumenti i transkripti o smrtonosnom atentatu na američkog predsjednika John
F. Kennedy ostaju u državnoj pismohrani SAD zaključani do 2032. godine (atentat
u Dallasu je bio 1963. godine), jer povijesna istina koja piše u svim tim
dokumentima i transkriptima tako je strašna da iz temelja potresa aktualni
poredak u svijetu i kod nas. Međutim, činjenica
je da je Bosna i Hercegovina 1991. – 1995. podijeljena, i da je u toj podjeli, nažalost, sudjelovao
hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom. Bošnjački čelnik Alija
Izetbegović također je na svoj način sudjelovao u podjeli vlastite zemlje, iako
je njegov udjel u podjeli BiH uvjetovan politikom svršenog čina pred koji su ga
doveli Milošević i vojna vrhuška «JNA», kao i Tuđmanova politika prema Bosni.
Dvostruka linija zapovjedanja, koju haaška tužiteljica predbacuje optuženim
hrvatskim časnicima HVO i dužnosnicima HDZ-BiH i «Hrvatske Republike
Herceg-Bosne», u stvarnosti je postojala, tako da je Tuđman javno podržavao
teritorijalni integritet Republike BiH, a tajnom politikom razbijao BiH.
(Odgovorni neki hrvatski političari kukavički se skrivaju iza vojnih odora
hrvatskih časnika.) Republika Hrvatska je javno priznala Republiku BiH, i
prihvatila čak 300 tisuća muslimanskih izbjeglica u transferu (za 1 milijun
američkih dolara dnevno iz fonda arapskih zemalja), koje je etnički očistio
Karadžićev četnički režim, uz agresorsku «JNA» i Miloševićev režim, a tajno je
Tuđmanova politika zaokružila «hrvatska» područja u BiH koja su činila
bosanskohercegovačke dijelove Tuđmanove «Banovine» Hrvatske. Međunarodna
zajednica i haaški sud ICTY krivo navode da je Tuđman htio stvoriti «Veliku»
Hrvatsku, jer se pojam «Velike» Hrvatske ne može primijeniti na hrvatska
povijesna i etnička područja, nego se pojam «Velika» Srbija, Velika Britanija,
«Velika» Njemačka (Grossdeutschland) itd. može upotrijebiti samo za tuđi
teritorij koji se osvaja politikom vojne sile. U srednjem vijeku je područje
današnje BiH od Une do Vrbasa bilo kao tzv. «Turska Hrvatska» integralnim
dijelom Kraljevine Hrvatske i Ugarske (vidi osmanlijske i hrvatske izvore), a
područje od Vrbasa do Drine činilo je hrvatsko-vrhbosansku Kraljevinu ili
Kraljevinu Bosnu kojom je vladalo državotvorno hrvatsko plemstvo katoličke i
bogumilske vjere. Činjenica je također da bosanski muslimani nisu podrijetlom
Arapi ili Turci nego su hrvatskog etničkog podrijetla! (Najnovije
DNK-istraživanje podrijetla naroda u BiH aktualnog hrvatskog ministra znanosti
i obrazovanja dr. sc. Dragana Primorca potvrđuje pravašku teoriju Oca domovine
Ante Starčevića o bosanskim muslimanima hrvatskog podrijetla). Nažalost, Franjo
Tuđman pao je na Miloševićevu propagadnu o «Turcima» u Bosni i o «muslimanskoj
transverzali» (Sandžak-Kosovo-Bosna).
O podjeli BiH svjedoče izjave samog Franje Tuđmana,
kao i izjave drugih hrvatskih političara, ali i stranih diplomata i državnika. Na kraju krajeva – Bosna i Hercegovina je danas
jedna podijeljena zemlja, i to još pod međunarodnim protektoratom, kao da
se radi o kakvom bantustanu u Južnoj Africi. Cilj takve protubosanske politike je protuhrvatska politika
sprječavanja ujedinjenja Hrvatske i BiH u savez država između Sutle i Drine,
kao velikosrpske brane! Takvu protuhrvatsku politiku provodila je krajem
19. st. i početkom 20. st. Austro-Ugarska, Srbija i Velika Britanija, zatim,
«Velika» Srbija ili Kraljevina Jugoslavija, te Titova Jugoslavija, i na kraju
OUN, SAD, Rusija, Francuska i Velika Britanija. Međutim, svi protektorati nad
Bosnom i Hercegovinom, kao na pr. austrougarski protektorat, zatim srpska
okupacija BiH od 1918. do 1941. godine, i jugoslavenska okupacija BiH od 1945.
do 1991. godine dokazali su da i svjetska i regionalna carstva propadaju (kao
Austro-Ugarska i «Velika» Srbija ili Jugoslavija), između ostalog i zbog
okupacije i aneksije BiH. Drugačije neće biti ni u budućnosti, jer povijesna
znanost je egzaktan aksiom («Povijest se ponavlja») ! Naravno da se povijest
ponavlja ako politički čimbenici u svijetu i kod kuće prave uvijek jedne te
iste greške i pogreške.
Međutim, neovisno o tome hoće li nacistička i etnički
očišćena tzv. «Republika Srpska» biti na kraće ili dulje staze likvidirana, raspuštena
ili ukinuta, ili razbijena, ili čak priključena Republici Srbiji, neovisno o
tome hoće li se Hrvatska i BiH uskoro ujediniti ili ne, hoće li se ujediniti u
skoroj ili daljoj budućnosti ili ne, hrvatski
povjesničar i znanstvenik dr. Ivo Pilar predskazao je početkom 20. st. propast hrvatske države ako «hrvatski
ispruženi šestar» neće zaokružit hrvatsko-bosanski krug, t.j. ako se Hrvatska
ne bude ujedinila s BiH i obratno, dr.
Pilar predskazao je nemogućnost opstanka samostalne hrvatske države bez državnog
saveza sa Bosnom i Hercegovinom !!! (Vidi: «Južnoslavensko
pitanje» («Die Südslawische Frage und der Weltkrieg»), Zagreb-Beč, 1918.
godine; knjiga «Južnoslavensko pitanje» predstavlja kapitalno i temeljno djelo
o shvaćanju hrvatskog (nacionalnog) pitanja.) O hrvatskom pitanju i hrvatskom
povijesnom pravu u Bosni pisali i govorili su Otac domovine Ante Starčević, i
prvak seljačke stranke Stjepan Radić. Odličan pogled na hrvatsko pitanje i
hrvatsko državno i povijesno pravo u BiH dao je crnogorski istraživač povijesti
i publicist, Zagrepčanin S.M. Štedimlija
u svome djelu, u knjizi «Zavjere protiv
svjetskog mira» («Verschwörungen gegen den Frieden»), Zagreb, 1944. i
2005.)
(U sljedećem, 2.
dijelu feljtona o Uroti u Karađorđevu 1991. slijedi kao uvod u «Urotu»
Miloševićev uspon na vlast i velikosrpska pobuna Srba u Republici Hrvatskoj,
previranja u Srbiji i sastanak u Karađorđevu 1991.)