«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

12. listopada 2006.

SEZAME, OTVORI SE!

(Putovi pranja 1 milijarde Eura opljačkane od hrvatskog iseljeništva)

(1)

Hrvatsko domoljubno iseljeništvo iz Sjeverne Amerike, Zapadne Europe i Australije, koje domaći mediji i ljevičarski političari često krste neistinitim i ružnim etiketama tipa «ustaška emigracija», poklonilo je hrvatskom narodu i Republici Hrvatskoj, na početku velikosrpske agresije 1991. godine, 1 milijardu današnjih Eura ili oko 2 milijarde tadašnjih američkih dolara ili oko 7 milijardi današnjih kuna. To je suma novca dovoljna za izgradnju autoputa Zagreb-Split, a kada bi se sredstva razumno utrošila, dovoljna i za dva autoputa Zagreb-Split. Darovani novac bio je namijenjen za kupnju oružja za obranu Republike Hrvatske od velikosrpske agresije, s obzirom da je hrvatski narod zbog hrvatskih izdajica Stipe Šuvara i Ivice Račana ostao 1990. doslovno goloruk narod, dok je JNA pobunjene Srbe u Hrvatskoj naoružala otetim oružjem Teritorijalne obrane tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske. (Šuvar je na sjednici Predsjedništva SFRJ 1990. dao svoj glas za razoružanje SRH, a Ivica Račan kao tadašnji čelnik CK SKH nije se djelatno suprotstavio razoružanju Hrvatske, kada je oružje TO (oko 200 tisuća automatskih pušaka, streljiva i drugih sredstava) otuđeno između dva izborna kruga prilikom prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine. Jedna milijarda Eura, koliko je hrvatsko iseljeništvo darovalo Republici Hrvatskoj za njenu obranu bilo je dovoljno za kupnju 50 tada najmodernijih borbenih zrakoplova američkog tipa F-16 po cijeni od 20 milijuna dolara po komadu, što bi od agresije odvratilo ne samo jednog Slobu Miloševića i njegovu «JNA» nego i Mongole i Tatare zajedno. Međutim, od iseljeničkog novca, ne samo da nije kupljen niti jedan F-16, nego čak niti maketa F-16 nije kupljena. Za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije Tuđmanova vlast od iseljeničkog novca u visini 2 milijarde dolara nije kupila niti jedan jedini metak i pušku. Zato su se Tuđmanovi suradnici i podanici na čelu s njim iz Hrvatske demokratske zajednice, i «zaslužnici» izvan HDZ-a, debelo namirili novcem iseljeništva. Predsjednik Mesić, Račan, Pašalić, Hebrang, Šarinić i ostali koji pričaju o toj aferi stoljeća jednostavno lažu jer bi se u suprotnom srušio cijeli njihov poredak koji su u Republici Hrvatskoj izgradili,a to je poredak lopovluka (kriminala), oportunizma i izdaje!

Sada, prilikom ponovovljenog suđenja optuženome Petrač Hrvoju za otmicu sina generala Zagorca izlazi na vidjelo sva bijeda Tuđmanova poretka. Sada se Petrač i Zagorec «Zagi» obojica nabacuju blatom, nakon što su se i jedan i drugi, i još poneki , namirili iz fonda Republike Hrvatske za nabavku oružja za obranu. Fond se sastojao od 11 različitih računa u samo jednoj inozemnoj banci, ali i drugih, pa i tajnih i anonimnih računa RH u drugim inozemnim bankama, kojima su pristup imali Franjo Tuđman (formalno), a u praksi njegovi ljudi od najvećeg povjerenja Gojko Šušak, Hrvoje Šarinić, Jozo Martinović (prvi ministar financija RH) i Dunja Zloić Gotovina, a po suđenju Petraču u Zagrebu ispada da je pristup računima imao i general Zagorec, koji je za vrijeme velikosrpske agresije postao general bez jednog jedinog ispaljenog metka, ali očito je za Tuđmana obavio druge poslove od «nacionalne sigurnosti». Ti poslovi su: ulaganje novca iseljeništva u privatni biznis, u vlastite džepove. Možda nije slučajno da danas među prave pravcate bogataše u stilu američkih milijunaša spadaju Hrvoje Šarinić, general Zagorec i Hrvoje Petrač, kojega bije percepcija da je šef mafije u Hrvatskoj, i da je vlasnik čak i nekih medija pa i jednog tjednika u Hrvatskoj. Očito se s novcem može svakoga i sve kupiti u korumpiranoj Republici Hrvatskoj, pa i političare, a zašto ne i predsjednika Republike Hrvatske. Nakon što je H. Petrač na suđenju ispričao kako je od generala Zagorca dobio šifru za inozemne bankovne račune s kojih je Zagorcu donio 35 milijuna dolara, predsjednik Mesić je u izjavi za javnost nedavno rekao da je on u svom prvom mandatu htio raščistiti tu pljačku, ali da su ga nadležna tijela RH izvijestila kako se tu ništa ne može učiniti, jer da se inozemne banke pozivaju na bankovnu tajnu koja da se može ukinuti jedino ako se radi o sudskom nalogu, a da sudskog naloga navodno nije bilo. Ili su Mesića nadležna tijela slagala, ili Mesić laže, a prije će biti da Mesić laže, jer je nadležni sud u RH pokrenuo postupak i izdao nalog i zamolbu Republici Austriji da se u određenim bankama skine bankovna tajna, na što je austrijska pravna država pristala, međutim, ustanovilo se da su računi ispražnjeni, a posljednja 3 milijuna dolara prebačeni su u zakladu HDZ-a kojom je upravljao Ivić Pašalić, tako da se cijela afera stoljeća svela na svotu od 3 milijuna iako se radi o 2 milijarde US$. Kako su meštri radili? Ovako: Hrvoje Petrač dobio bi od svog kompanjona generala Zagorca tajnu šifru za inozemni račun i Petrač bi otišao, primjerice u Hypo Alpe Adria Bank u Klagenfurt i rekao: Sezame, otvori se! I tako su si neki referenti iz socijalističkog razdoblja, tipa Kutle, Zagorac, Petrač, Gucić i drugi ostvarili snove iz bajke 1001 noći. Cijela pljačka odvijala se na račun žuljeva hrvatskog iseljeništva i krvi hrvatskih branitelja. Tako je H. Petrač mogao s anonimnog računa Republike Hrvatske u Hypo Alpe Adria Banci u Klagenfurtu dići 35 milijuna dolara. Možda nije slučajno da je Franjo Tuđman zahvalio Hypo Alpe Adria Banci na diskreciji oko pranja novca tako što je toj banci desničara Jörga Haidera omogućio u Zagrebu otvaranje najveće filijale u «regiji», zgradu-tvrđavu pored zgrade Hrvatske radio-zelevizije, po kojoj je zgrada HRT-a mali patuljak u odnosu na zgradu Hypo Alpe Adria Banke.

Mesić za pljačku novca iseljeništva javno proziva Ivića Pašalića, a prešućuje da je s Pašalićem 2000. godine bio na zajedničkom ručku, ali, očito se nisu uspjeli dogovoriti. Dok za druge tvrdi da su korumpirani, Predsjednik Mesić prešućuje da je i sam korumpiran. Naime, kada je izdao Tuđmana i s Manolićem osnovao političku stranku «Hrvatski nezavisni demokrati» (HND), našao se praznih džepova, a Predsjednik Tuđman ga je dao deložirati i iz državnog stana u Masarykovoj ulici u Zagrebu. Kako bi «ojačao», poslužio se klasičnim mafijaškim reketom: od predsjednika uprave i većinskog vlasnika zagrebačke tvrtke «Autocentar Merkur» (ACM) je Mesić zatražio da mu se na ruke isplati 50 tisuća tadašnjih njemačkih maraka (današnjih 25 tisuća Eura). Kada mu je šef ACM-a Franjo Sremić poslao traženi novac, kurir je Mesića upitao «Što će te sada napraviti s toliko novaca?» (Novac je formalno zatražen za predizbornu kampanju HND-a.) Mesić je u svom stilu lakonski odgovorio: «Kupit ću si novi auto». Nakon toga se javnost divila što se Mesić vozi u novom automobilu tipa «Golf», smatrajući Mesića jednostavnim političarom koji nije lakom, jer se drugi voze u novim limuzinama tipa «BMW», «Mercedes», «Audi», «Grand Cherokee» itd. Franjo Sremić, koji danas živi u Moskvi sa tri različite putovnice (američkom, ruskom i hrvatskom, a možda i četvrtom srbijanskom) bio je cijeli život blizak s Udbom, a Mesiću je vraćao «dug» jer ga je bivši predsjednik Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske poštedio uhićenja u Zagrebu zbog lopovluka oko privatizacije poduzeća «ACM» kada je na ulicu bačeno 300 radnika, a 1200 članova hrvatskih obitelji ostalo bez kruha, pod izgovorom da se radi o «višku» odnosno o «lijenčinama iz socijalizma za koje su izmišljana radna mjesta u ACM-u». Na proslavi pedesetogodišnjice «ACM-a» je po svoj dio kolača za HDZ došao i Vladimir Šeks, koji je od ACM-a zatražio i dobio 50 tisuća njemačkih maraka, navodno za predizbornu kampanju HDZ-a. Javnost se sjeća afere u koju je bila upletena Mesićeva kćer, pa i sam Mesić kada se špekuliralo oko tvornice «Našice-cement». Radi se o tvornici koju je kupio Sremićev ACM (tvrtka ACM je danas likividirana i više ne postoji, odnosno na bivšoj zgradi ACM-a u Martićevoj ulici u Zagreb postoji još samo neonska reklama «ACM»), a da se ne bi znalo da ju je kupio Mesićev prijatelj Sremić, za prvog čovjeka «privatizirane» tvrtke «Našice-cement» postavljena je fiktivno Mesićeva kćer. Kada je afera dotakla i samog Mesića, kćer-Mesić se brzo povukla iz «biznisa».

(U nastavku: tehnika pranja iseljeničkog novca, namijenjenog za obranu RH, a koji je završio u privatnim džepovima tajkuna.)