«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
14. listopada 2006.
UROTA U KARAĐORĐEVU
Dogovor Milošević – Tuđman o podjeli
Bosne i Hercegovine (2)
Bosna i Hercegovina, u kojoj je u
Sarajevu 1914. izbio Prvi svjetski rat, ostala je nakon hladnog rata i dalje
neuralgična točka u Europi i svijetu. Upravo na bosanskoj istočnoj granici
prolazi granica između Istoka i Zapada. Iako je nakon hladnog rata nestao
bipolarizam (Istok – Zapad), i iako je nestao ideološki sukob komunizma s
kapitalizmom, ostao je na granici civilizacija na Drini latentni sukob
civilizacija odnosno sukob između Zapadnih Hrvata i Istočnih Srba koji
pripadaju pravoslavnom svijetu, dok su Hrvati pripadnici takozvanog kršćanskog
Zapada. Između Hrvata i Srba postoji i treći faktor za potencijalni sukob: Bosna,
odnosno bosanski muslimani. Bošnjaci odnosno bosanski muslimani, htjeli
oni to priznati ili ne, pripadaju krugu zapadne civilizacije jer su po etničkom
podrijetlu Hrvati koji su nakon osmanlijske agresije i osvajanja Kraljevine
Bosne od strane islamskog Osmanskog Carstva u srednjem vijeku (1463.) prešli sa
kršćanstva na islam odnosno iz Rimo-katoličke crkve i «Bosanske crkve» hrvatski
kršćani u Bosni stavili su se pod okrilje i zaštitu Islamske zajednice
(hrvatskim kršćanima i hrvatskom državotvornom plemstvu u Bosni dozlogrdili su
brojni križarski pohodi ugarske vojske na njih i istrebljenja kojima su
pripadnici bogumilske hereze bili izloženi). Bošnjaci ili bosanski muslimani i
Hrvati muslimanske vjeroispovijesti nisu dio Istoka ili Orijenta, nisu arapskog
ili turskog podrijetla nego su hrvatskog podrijetla te, unatoč muslimanskoj vjeri,
ne spadaju krugu islamskog svijeta nego u krug takozvanog kršćanskog Zapada i
svijetu Zapadne Europe, jer su Europljani, a ne Azijati. Međutim,
muslimansku vjeru dijela stanovništva Bosne može militantni dio islama na
Orijentu iskoristiti za sukob sa Zapadom te u Bosni može doći do sukoba
civilizacija – ako BiH bude i dalje podijeljena, a polovica Bosne pod
velikosrpskom okupacijom.
Iako su neki zapadni analitičari
prognozirali da će početkom osamdesetih godina 20. stoljeća izbiti Treći
svjetski rat u Kostajnici u Jugoslaviji (današnja Hrvatska Kostajnica na Uni, i
«srpska» Kostajnica na Uni u Bosni), nisu promašili u toj prognozi:
Novo, 21. stoljeće počelo je završetkom
hladnog rata, odnosno, padom Berlinskog zida 1989. godine. Krvavi raspad Jugoslavije
1991. godine može se, poput početka Prvog svjetskog rata 1914. godine, smatrati
prvim ratom u novom stoljeću (bez obzira što kalendarski tada još nije počelo
novo stoljeće), u ovom slučaju početkom 21. stoljeća, jer rat u Jugoslaviji
nije bio hladni rat, niti dio hladnog rata odnosno zastupnički rat, nego sukob
civilizacija Zapada (Okcidenta) i pravoslavnog Istoka (Orijenta) dok je
umiješanost islamskih zemalja u rat u Bosni (od 1992. do 1995.) samo umjetan,
ali opasan presedan, jer bosanski muslimani nisu Azijati, niti je Bosna dio
Orijenta. Ali, i Zapadu i Istoku je
stalo da vladaju tom neuralgičnom točkom svijeta u Europi umjesto Hrvata (i Bošnjaka), iako ni Zapad ni Istok nisu u
povijesti bili u stanju smiriti to neuralgično regionalno područje: pokušala
je Austro-Ugarska Monarhija vojnom intervencijom u Bosni 1878. godine, što je
1918. završilo raspadom Austro-Ugarske, pokušao je 1941. godine Treći Reich,
što je završilo 1945. nestankom Reicha, i pokušali su Amerikanci vojnom
intervencijom, i Daytonskim sporazumom 1995. godine odnosno podjelom Bosne
između pravoslavnog Istoka i kršćanskog Zapada, dok je islamski Orijent ostao
bez udjela i plijena, iako je arapski svijet pored Hrvata (pravaša) jedini
pomagao vladu Republike BiH u Sarajevu protiv velikosrpske agresije 1992.
godine, dok je Zapad tada bosanskohercegovačkim braniteljima, među njima i
Hrvatima, vezao ruke i prepustio ih srpskim osvajačima i koljačima.
Vještim manipulacijama Zapad je zabio 1992. klin između Hrvata
(katolika) i bosanskih muslimana, što je dovelo do podjele Bosne između Zapada
i Istoka, umjesto da je granica neuralgične linije ostala na Drini kao
povijesnoj granici civilizacija Istoka i Zapada. Posljedica toga je, da početkom
21. stoljeća granica civilizacija prolazi kroz zemlju Bosnu umjesto kroz rijeku
Drinu. Početkom 20. stoljeća je granica civilizacija još bila na rijeci
Drini !!! Najveća negativna posljedica prvog rata u 21. stoljeću, onome u
Jugoslaviji 1991. godine, je činjenica, da je Bosna ostala latentna neuralgična
točka za sukob triju civilizacija: Islama, Zapada i pravoslavnog Istoka.
Britanska strategija
igrala je za vrijeme « jugoslavenske krize » 1991. na staru kartu
francuskog straha od jake Njemačke, tako da su promatrači u Londonu primijetili
povećanu bilateralnu aktivnost anglo-francuskih ekonomista i političara.
Britanija je počela potiho obnavljati dvojni sporazum iz doba prije Sarajevskog
atentata iz 1914. godine i pripremati teren za novu «Entente Cordiale»
(Antantu) protiv «njemačke prijetnje». Englezi i Francuzi su za vrijeme
Tatcherinog nasljednika, konzervativnog premijera
Johna Majora, i francuskog socijalističkog predsjednika, i bivšeg
pronacističkog dužnosnika iz francuske kvislinške izdajničke vlade u Vichyu, Francoisa Mitteranda, usko surađivali
protiv Njemačke u predmetu (ne)priznavanja hrvatske državne nezavisnosti. Mitterand i Major bili su vatreni
zagovornici očuvanja Jugoslavije pod svaku cijenu, i, što javno, a što
potiho su podupirali zločinački režim Slobodana Miloševića u Beogradu i stari
jugokomunistički vojno-birokratski parazitski aparat iz vremena totalitarnog
režima maršala Tita. Uz bok Britancima i
Francuzima je protiv hrvatske nezavisnosti bila i američka vlada predsjednika
Georgea Busha, seniora.
U lipnju 1991. godine američki ministar vanjskih poslova
James Baker stiže u Beograd (zahvaljujući «Budi» Lončaru, savjetniku
predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića) i daje podršku Miloševićevoj
frakciji «Velike Srbije» protiv Hrvatske, što dovodi do izbijanja rata u bivšoj
Jugoslaviji. Bakerov zamjenik i poslije kratko vrijeme
šef State Departmenta, Lawrence Eagelburger, koji je imao
udjela u trgovini automobila srbijanske tvornice iz Kragujevca na američkom
tržištu(za kojeg postoji osnovana sumnja da je bio korumpiran još u Titovo
vrijeme kao američki ambasador u Beogradu), također je nastavio
projugoslavensku politiku, ispod koje se krila podrška Slobodanu Miloševiću i
krnjoj jugoslavenskoj vladi. Francuski,
britanski i neki američki mediji znali su slijediti protuhrvatsku politiku
svojih vlada, izjednačavajući krivnju za rat između hrvatske i srbijanske
vlade, i proglašavajući velikosrpski rat u bivšoj Jugoslaviji «građanskim
ratom». Jedan od glavnih pregovarača Europske
Zajednice (Europske Unije) u ratu u bivšoj Jugoslaviji bio je lord Carrington, čiji je kolega Douglas Hurd, britanski ministar
vanjskih poslova, nakon rata sjedio u upravnom odboru srbijanskih
telekomunikacija, koje su Englezi kupili, a čijom kupovinom je Milošević
financirao svoj rat na Kosovu i etničko čišćenje albanskog stanovništva 1999.
godine. Od Kissingerova društva je protiv hrvatskih nacionalnih interesa, u
jeci srpskog napada na hrvatsko civilno stanovništvo u uvjetima međunarodnog
embarga na oružje za napadnute Hrvate i Bosance, i za očuvanje Jugoslavije, bio
bivši američki ministar vanjskih poslova i izaslanik OUN za područje bivše
Jugoslavije, Cyrus Vance.
Carrington i Vance zastupali su Kissingerovu političku
ideju o podjeli Bosne i Hercegovine (tzv. «Vance-Owenov plan»), koju su u balkanskoj «regiji» provodili
srbijanski i jugoslavenski predsjednik Milošević i hrvatski predsjednik Tuđman,
dok je protivnik podjele Bosne i
Hercegovine od samog početka bio hrvatski oporbeni političar Dobroslav Paraga,
koji je u tu svrhu osnovao i oružane dragovoljačke jedinice HOS koje su se u
sporazumu s vladom predsjednika Predsjedništva BiH, Alijom Izetbegovićem,
borile za cjelovitost Republike BiH, protiv velikosrpske agresije. Paraginu
akciju kaznili su angloamerički zastupnici podržavanja Jugoslavije oko Kissingerova
kruga i State Departmenta, kada su Tuđmanu dozvolili da oružanim i sudskim
akcijama obračuna s borcem za ljudska prava Dobroslavom Paragom, kojega je
godine 1989. primio u službeni posjet njemački predsjednik Richard von
Weizsäcker, i kojega je počastio američki Congress
kao disidenta komunizma, ravan Andreju Saharovu. (Vidi Senatsku rezoluciju 169. iz 1989. godine kojom je Titovoj
Jugoslaviji uskraćena ekonomska pomoć uz uvjet oslobađanja političkih
zatvorenika i otvaranja demokratskog procesa.) Paraga je Tuđmanov obračun s
njim jedva (fizički) preživio, dok je Tuđmanov režim u cijelosti uništio
političko-stranačku infrastrukturu bivšeg političkog zatvorenika, gospodina Parage, skoro jedinog demokratskog
hrvatskog političara koji se nije slizao s komunističkom strukturom bivše
Jugoslavije. Vojno vodstvo HOS likvidirano je još u ljeto, 9. kolovoza 1992. godine, uoči početka
hrvatsko-muslimanskih sukoba, u koje je Tuđman ušao nakon dogovora s
Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine (Karađorđevo 1991. godine), uz zeleno
svjetlo iz Washingtona i Londona za akciju razbijanja međunarodno priznate
nezavisne države, Republike Bosne i Hercegovine. Na kraju je Bushov nasljednik,
američki predsjednik Clinton djelomično prihvatio politiku gospodina Parage o
očuvanju cjelovitosti BiH (bombardiranje položaja vojske bosanskih Srba 1995.),
ali, uz njenu unutarnju podjelu koja se u političkoj praksi dogodila
velikosrpskim osvajanjem bosanskih Srba zločinca Radovana Karadžića, a za
zelenim stolom Daytonskim sporazumom 1995.
godine o podjeli BiH na dva entiteta, srpski, i hrvatsko-bošnjački.