«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

17. listopada 2006.

 

UROTA U KARAĐORĐEVU

Dogovor Milošević – Tuđman o podjeli Bosne i Hercegovine (4)

 

 

 

UROTA U KARAĐORĐEVU 1991.

 

 

Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj je dana 30. svibnja 1990. godine konstituiran ustavotvorni Sabor u Zagrebu, na kojemu je vladajuća parlamentarna većina Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) izabrala predsjednika stranke Franju Tuđmana za novog predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske:

 

Novi Sabor promijenio je atribute nazivlja hrvatske republike koja je ustavnim amandmanima iz srpnja te godine deklarativno napustila socijalizam postavši kapitalistička zemlja pod imenom Republika Hrvatska, a crvenu zvijezdu petokraku, simbol komunizma, u hrvatskom je stijegu zamijenio povijesni hrvatski grb iz 16. stoljeća (bijelo-crvena “šahovnica”). Ubrzo po preuzimanju vlasti je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman promijenio izgled hrvatskog nacionalnog stijega s kojim je pobijedio na izborima, i krenuo sljedeće godine s predsjednicima drugih jugorepublika u bilateralne i heksalateralne razgovore o preuređenju Jugoslavije:

 

·         Hrvatski predstavnik je sa slovenskim predlagao uređenje Jugoslavije na konfederativnom principu.

·         Srbijanski predstavnik Slobodan Milošević zahtijevao je federativnu Jugoslaviju.

 

Na petom i posljednjem sastanku predsjednika jugoslavenskih republika iskristalizirale su se tri opcije:

 

·         Predsjednik Slovenije Milan Kučan tražio je rasformiranje Jugoslavije i nezavisnost jugorepublika.

·         Predsjednici Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine, Tuđman, Gligorov i Izetbegović, tražili su konfederativnu Jugoslaviju.

·         Predsjednik Srbije Slobodan Milošević ustrajao je na federativnoj Jugoslaviji koja je dotad postojala.

 

 

TAJNA DIPLOMACIJA PANTOVČAKA I DEDINJA

 

Dok su se trojica predsjednika Slovenije, Bosne i Hercegovine i Makedonije sastajala s predsjednicima Hrvatske i Srbije u uvjerenju da bi se na tim javnim sastancima mogao postići kompromis o sačuvanju mira i o sretnoj, ravnopravnoj budućnosti za narode Jugoslavije, predsjednici Hrvatske i Srbije, Tuđman i Milošević, vodili su tajne diplomatske pregovore o preustroju Jugoslavije: Tuđman i Milošević imali su minimalni zajednički nazivnik koji se zvao Jugoslavija. Sporili su se samo o teritorijalnom pitanju svojih republika: koliko teritorija će koja republika imati u novoj Jugoslaviji. Iako je Tuđman u novi Ustav Republike Hrvatske dao  ugraditi (implementirati) tekovine partizanske borbe hrvatskih jugokomunista, prekršio je Ustav Republike Hrvatske, pokušavajući s Miloševićem promijeniti (revidirati) ZAVNOH. Tuđmanova politika bila je u skladu s politikom Slobodana Miloševića koji je govorio kako su unutarnje avnojske granice Jugoslavije administrativne. Na bilateralnom sastanku između hrvatskog i srbijanskog predsjednika u vojvođanskom lovištu Karađorđevo 26. ožujka 1991. godine i 15. travnja iste godine u baranjskom Tikvešu je srpski „vožd“ (vođa) isprovocirao političku pogrešku kada je spretno podmetnuo “minu” na koju je hrvatski predsjednik stao, i zbog čega je dvije godine poslije došlo do rata između Hrvata i (bosanskih) Muslimana, i do osude Republike Hrvatske od strane međunarodne zajednice.

 

·         Milošević je Tuđmanu u tajnom razgovoru u Karađorđevu 1991. ponudio da Beograd i Zagreb podijele njima susjednu Republiku Bosnu i Hercegovinu.

·         Tuđman je prihvatio Miloševićevu ponudu o podjeli Bosne i Hercegovine.

 

 

KROZ PODJELU BOSNE RIJEŠITI PROBLEM SRPSKE POBUNE U HRVATSKOJ?

 

Po svjedočenju bivšeg predsjednika hrvatske vlade i predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvatske, ing. Hrvoja Šarinića, u razgovoru za politički tjednik «Globus» iz Zagreba, do sastanka u Karađorđevu došlo je na inicijativu hrvatskog predsjednika. (Stipe Mesić tvrdio je kako je on u Beogradu sa Borisavom Jovićem u Predsjedništvu SFRJ dogovorio sastanak između Tuđmana i Miloševića.) Dogovoreni dnevni red u Karađorđevu bio je: politička “kompleksna situacija” u Jugoslaviji.

U «Vjesniku» od 22. siječnja 2004. godine, u članku pod naslovom «Šarinić: Tuđman i Milošević 1991. razmišljali o podjeli Bosne, ali nisu postigli formalni sporazum» iznosi se Šarinićevo svjedočenje pred međunarodnim tribunalom ICTY za ratne zločine, na suđenju Slobodanu Miloševiću. Tužitelj Geoffrey Nice ispitivao je Šarinića o njegovih 13 sastanaka sa Slobodanom Miloševićem, na koje je Šarinić odlazio od 1993. do 1995. u Tuđmanovo ime, te u spis dokaza uveo dvije njegove pisane izjave i knjigu «Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem». Po Šarinićevu iskazu je Tuđman pregovarao s Miloševićem i o davanju izlaza na more «Republici Srpskoj» na hrvatskome jugu, od Molunata do rta Oštro (ti pregovori su, srećom, propali, op.a.). Šarinić je opisao kako «je Tuđman u Karađorđevu govorio da je Bosna bila «povijesni apsurd i rezultat turskih osvajanja u 15. stoljeću, te da bi hrvatski «perec» trebalo podebljati na jugu», dok je Milošević stalno upozoravao na «islamsku opasnost» i tvrdio da je s «Republikom Srpskom riješio 95 posto srpskog nacionalnog pitanja».

 

Tuđman je na sastanak s Miloševićem, prvi izvan međunarodnih konferencija, a dva dana pred zajednički heksalateralni sastanak s ostala četiri predstavnika jugoslavenskih republika (na kojemu su Tuđman i Milošević drugim predsjednicima prešutjeli svoj bilateralan sastanak), išao u inferiornom položaju, zato što je srbijanski vožd držao hrvatskog vrhovnika u šahu s pobunjenim Srbima iz Hrvatske. Tuđmanov cilj bio je Miloševića privoljeti da svoje trojanske konje u Hrvatskoj, kninske Srbe, koji su u međuvremenu digli tako zvanu «balvan-revoluciju», neutralizira. Pošto politika s istočno-bizantskim tipom srpskih političara iz beogradske čaršije uvijek podrazumijeva vezanu trgovinu, obmanu i laži, tako je i Milošević cincarski vezao svoju politiku za protuusluge. Iako je Tuđman u Karađorđevu predbacio Miloševiću da stoji iza pobune kninskih Srba, nacional-komunist Milošević odbio je takvu tvrdnju, izvlačeći se kako iza pobune stoji JNA, da bi iza zareza rekao: “Franja, mislim da mi sigurno možemo da nađemo zajednički jezik da rešimo te probleme!” (Originalni citat sa srpskog jezika konverziran sa ćirilice na latinicu, op.a.) Ova Slobina rečenica implicirala je podjelu Bosne.

 

·         “Zajednički jezik” značio je da se kroz podjelu Bosne riješi problem Hrvatske (problem pobune kninskih Srba)

 

Tuđman je nakon prvog sastanka s Miloševićem u četiri oka u Karađorđevu bio zadovoljan, rekavši u Zagrebu svojim najbližim suradnicima: “Mislim, da ćemo s Miloševićem naći zajednički jezik i riješiti probleme.” Tuđman je iz Karađorđeva išao s jednim papirićem srbijanske obavještajne službe, kojega mu je dao Milošević, na kojemu je pisalo o velikoj opasnosti od širenja bosanskih Muslimana, o zelenom barjaku na Romaniji, kako Muslimani apsolutno žele unitarnu Bosnu u kojoj će oni biti na vlasti i dirigirati državom, dok će i Srbi i Hrvati biti manjine… Po povratku u Zagreb je Tuđman sazvao najuži državni vrh Republike Hrvatske, Vijeće narodne obrane u sastavu Šarinić, Šušak, Špegelj, Boljkovac, Degoricija, Manolić, Herceg, Ramljak, Domljan, Golem, Gregurić… Na tom sastanku je vrhovnik dosta oštro govorio o Bosni, ali ni riječi o Miloševićevom prijedlogu o podjeli Bosne i Hercegovine. Tuđman je govorio da su Hrvati u Bosni ugroženi ali da su ugroženi i Srbi u Bosni, da se njihov postotak smanjuje dok se broj Muslimana, zahvaljujući visokoj stopi nataliteta, povećava (znatno već broj rođenih nego umrlih). Kritički je govorio i o Izetbegovićevoj politici u BiH. Govorio je i o takozvanoj zelenoj transverzali, što je bila poznata Miloševićeva sintagma (skupina riječi).

 

Tuđman je prije podjele Bosne i Hercegovine znao da ga je Milošević prevario, jer je već na sjednici Vijeća narodne obrane od 1. travnja 1991. pred svojim suradnicima kritizirao Miloševića, potuživši se kako je vožd na heksalateralnom sastanku u Splitu branio poziciju vođe svih Srba u Jugoslaviji, nakon čega se pojačala nelegalna aktivnost Srba iz Republike Hrvatske protiv legalnih hrvatskih vlasti.

Po Tuđmanovom kazivanju mu je Milošević poručio neka on, Tuđman, uzme sve Muslimane, jer da njemu ne trebaju. To je značilo da je Slobodan Milošević najavio etničko čišćenje Muslimana u Bosni, dok bi teritorij na kojemu su živjeli, a koji su svojatali Srbi, bio zauzet i preuzet od Beograda.

 

·         Na sastanku hrvatskog vrhovništva 5. travnja 1991. je Tuđman pred svojim suradnicima prvi put govorio o podjeli Bosne:

 

“Postavlja se pitanje podjele Bosne i Hercegovine, i tu će biti presudan odnos snaga. Slovenci odlaze (iz Jugoslavije, op.a.) a Srbi hoće veliku Srbiju… Naš maksimalni stav nije Hrvatska na Drini, nego na nekoj drugoj rijeci, dakako uz razmjenu stanovništva.” Ta druga rijeka o kojoj je Tuđman govorio bila je Neretva.

 

DRUGI ČIN

 

Drugi tajni sastanak od 15. travnja 1991. inicirao je Milošević. Tikveš je bio vremenski i sadržajno nastavak Karađorđeva. U Tikvešu je, po svjedočenju ing. Šarinića, pao konačni dogovor između Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine. Tuđman je inzistirao da Hrvatskoj priključi “Herceg-Bosnu” dok mu pretenzije prema Banjaluci nisu bile čvrste i jasne. Hrvatski predsjednik je očekivao da će se Milošević držati dogovora iz Tikveša da Beograd utječe na kninske Srbe, kako bi ovi prekinuli svoje separatističke tendencije i Republika Hrvatska ostvarila cjeloviti teritorijalni integritet i suverenitet. Milošević je priznao da je s pararepublikom “Republikom Srpskom” riješio nacionalno pitanje Srbije, kao što je Tuđman riješio nacionalno pitanje Hrvatske svojim konceptom «Banovine Hrvatske» kroz «Herceg-Bosnu».

 

·         Rezultat dogovora iz Tikveša je bio, da je Milošević osvojio dvije trećine Bosne i Hercegovine, dok je u isto vrijeme do “Bljeska” i “Oluje” 1995. i dalje podržavao pobunjene kninske Srbe. Tako je držao dva željeza u vatri.

·         Tuđman je privremeno dobio svoj zamišljeni dio Bosne i Hercegovine, ali nije uspio miroljubivo riješiti problem pobunjenih Srba u Hrvatskoj, što mu je Milošević obećavao i pritom držao fige u džepu.

 

Podjela Bosne implicirala je i pitanje bosanskih muslimana: Što s Muslimanima? Tuđmanova ideja je bila teorija o “maloj državici Bosni” oko Sarajeva.

 

O podjeli Bosne između Miloševića i Tuđmana svjedočio je i posljednji predsjednik vlade SFRJ, Ante Marković, 23. listopada 2003. godine na suđenju bivšem Predsjedniku Jugoslavije Slobodanu Miloševiću pred međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu: «Slobodan Milošević i Franjo Tuđman su mi osobno potvrdili  /na međunarodnim pregovorima o rješavanju krize u bivšoj Jugoslavije, u listopadu 1991. u Den Haagu, op.a/ da su na sastanku u Karađorđevu, u ožujku 1991. godine, dogovorili podjelu Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Svjedok optužbe protiv Miloševića izjavio je još kako mu je Tuđman rekao da će se povijest ponoviti i «Bosna šaptom pasti».

- Marković je opisao i sudjelovanje u mirovnim pregovorima u Den Haagu u listopadu 1991. godine, u vrijeme bombardiranja Dubrovnika i Vukovara. Na pitanje Miloševiću kako može bombardirati takav grad kao što je Dubrovnik, dobio je odgovor da se «Dubrovnik ne bombardira», a kada se obratio Tuđmanu, on mu je odgovorio. «Čuo si što je Milošević rekao!»

 

 

TUĐMAN VJERUJE MILOŠEVIĆU

 

Sa ciljem da operacionalizira politiku rješavanja hrvatskog nacionalnog pitanja u Jugoslaviji kroz podjelu Bosne i Hercegovine, prvi hrvatski predsjednik je 8. siječnja 1992. godine u Zagrebu primio četničko izaslanstvo bosanskih Srba na čelu s Radovanom Karadžićem i Nikolom Koljevićem, predsjednikom parlamenta bosanskih Srba na Palama. Na zagrebačkom sastanku je prvi hrvatski predsjednik pristao na proglašenje i priznanje «Republike Srpske» u BiH. Dan poslije je samoproglašeni parlament bosanskih Srba proglasio «Republiku Srpsku». U zamjenu za hrvatsko priznanje srpske pararepublike u Bosni su se bosanski Srbi odrekli pomoći pobunjenim Srbima u tzv. «Krajini» u Republici Hrvatskoj.

 

Dana 14. siječnja 1992. je hrvatski predsjednik svoje namjere dijeljenja Bosne iznio posljednjem veleposlaniku SAD u SFRJ, Warrenu Zimmermanu, kojemu je priznao da je o tome razgovarao s Miloševićem, s rukovodstvom Jugoslavenske armije, i s bosanskim Srbima (Karadžićem). Tuđman je Zimmermanu rekao kako ne ustrajava na podjeli Bosne principom fifty-fifty: “Neka Milošević uzme veći dio, ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od 50 posto. Spremni smo Muslimanima ostaviti mali dio oko Sarajeva(…)” Pred američkim veleposlanikom je Tuđman počeo braniti i srpski stav o Bosni: “Razlog zbog kojeg tamo nema mira je taj što se nije dobro pristupilo bosanskim Srbima. Nove granice će riješiti njihove probleme i smanjiti napetosti.”

 

- “Gospodine Predsjedniče, na koji način mislite da će vam Zapad pomoći vratiti 25 posto hrvatskog teritorija koji su vam oduzeli Srbi, kada Vi sami postavljate gole i neutemeljene zahtjeve na susjednu republiku?”, pitao je Zimmerman hrvatskog Predsjednika. Tuđman je odgovorio da Bosna “u stvari ne postoji, nju su stvorile kolonijalne sile, a održali komunisti (…) Ako se dvije veće skupine slože, Muslimani će se morati prikloniti.”

 

Na Zimmermanov upit kako može očekivati od Miloševića poštivanje dogovora o podjeli Bosne kada on istodobno pokušava sebi pripojiti dio Hrvatske, Tuđman je doslovce rekao: “Zato jer vjerujem Miloševiću.”

Svoje namjere o realizaciji deala sa srbijanskim diktatorom je Predsjednik Tuđman najavio i u službenom posjetu njemačkoj vladi kancelara Kohla i vanjsko-poslovnom ministru Genschera u Bonnu, od kojih je tražio podršku za politiku rješavanja hrvatskog pitanja u Jugoslaviji kroz podjelu Bosne, koju su mu Nijemci uskratili. Isti prijedlog je Tuđman predočio i izaslaniku Europske Unije, nizozemskom ministru vanjskih poslovo Van den Broeku. (U to vrijeme je tadašnja Europska Zajednica osnovala jedno povjerenstvo koje je donjelo zaključak da se Bosna i Hercegovina, u cilju rješavanja krize u Jugoslaviji, treba podijeliti.)

 

Milošević je u pregovorima s Tuđmanom zatražio 66 posto teritorija BiH, sa čime se hrvatski Predsjednik složio. Oba predsjednika formirali su i srpsko-hrvatsko međudržavno povjerenstvo koje je bilo zaduženo za iscrtavanje novog zemljovida podijeljene BiH. S hrvatske strane je na čelu tog povjerenstva za crtanje granica bio Josip Šentija kojega je poslije zamijenio liberal Zvonko Lerotić. Nakon što je uvidio nemogućnost toga zadatka, zamijenio ga je bivši jugokomunist i član Račanove Socijaldemokratske partije (SDP) Dušan Bilandžić. Nakon Karađorđeva je predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske Hrvoje Šarinić počeo posjećivati Miloševića u Beogradu, a Miloševićeva savjetnica Smilja Avramov posjećivala je Tuđmana u Zagrebu.

 

Nekadašnji predsjednik HDZ-BiH i bivši član Predsjedništva Republike BiH Stjepan Kljujić, kojega je u Tuđmanovo ime početkom 1992. smijenio njegov tadašnji izaslanik Stjepan Mesić, svjedočio je 2003. godine na suđenju Slobodanu Miloševiću o srpskoj agresiji na BiH i pokušajima podjele te zemlje koju su, kako je rekao, «zagovarali optuženi Milošević i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman». Posvjedočio je da mu je «(…)Tuđman rekao da je od Miloševića dobio Cazinsku krajinu.» Za Miloševića je posvjedočio da mu je on u stanci sastanka vodstva Srbije i BiH 22.1.1991. u Beogradu nudio pripojenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj. «Rekao mi je da razumije želju naroda zapadne Hercegovine da se priključi Hrvatskoj i naveo općine na koje se to odnosi», rekao je Kljujić. Rekao je da je to bio «stalni trik srpske strane kako bi se manjem dijelu Hrvata u BiH dalo priključenje s minornim teritorijem». Dodao je kako taj trik i «danas ima teške posljedice, jer dio hrvatskog naroda vjeruje u tu mogućnost». Rekao je kako je tada Miloševiću odgovorio «a vama treba ostati cijela ostala BiH», te se poslužio bosanskim humorom i pokazao mu «bosanski grb».  Kljujić je rekao da bosanski Srbi «nisu željeli BiH, a Hrvatsku nisu priznavali» pa je na sastanku s njihovim vodstvom krajem rujna 1991. zatražio da priznaju Republiku Hrvatsku u avnojevskim jugoslavenskim granicama. «Njihova reakcija bila je užasna, rekli su da to nikad neće prihvatiti», rekao je Kljujić, dodajući kako je i Tuđman reagirao istovjetno, jer «ono što on pregovara na višoj razini još ne dolazi do bosanskih Srba». Kljujić je rekao da su bosanski Srbi kasnije surađivali sa «prosrpskim lobijem u HDZ-BiH». (Vjesnik, 17.7.2003. « Stjepan Kljujić: « Podjelu BiH zagovarali su Milošević i Tuđman»»)

 

U «Priopćenju za javnost glede razgovora i sporazuma Boban-Karadžić u Grazu*» od 14. svibnja 1992. godine, tadašnji predsjednik Hrvatske demokratske stranke (HDS), dr. Marko Veselica, prosvjedovao je zbog dijeljenja Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića: «(…)Držimo da je najveća pogreška predsjednika Tuđmana što se upustio u parcijalne pregovore, najprije u Karađorđevu, a kasnije i na drugim mjestima, izvan očiju hrvatske javnosti, hrvatskog naroda i hrvatskih političkih stranaka, s ratnim zločincem i nositeljem agresije na Republiku Hrvatsku, Slobodanom Miloševićem. Na ovaj način, HDZ na čelu s predsjednikom Tuđmanom, imao je ambiciju da bez razgovora s Muslimanima, kao glavnim čimbenikom koji čini etničku državnu i ukupnu cjelinu BiH, vodi pregovore o podjeli ove Republike na štetu Muslimana. Na ovaj način, službena hrvatska politika ubacila je nepotreban razbijački klin između hrvatskih i muslimanskih interesa u BiH(…)»

 

                                      Paragin «Zakon o spojenim posudama»

 

Predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga prvi se, još 1991. godine, protivio podjeli Bosne i Hercegovine. Paraga je, zatim, na tiskovnoj konferenciji u National Press Club u Washingtonu 25. svibnja 1993. godine, nakon sastanka sa zastupnicima američkog Kongresa, svjedočio o «zakonu o spojenim posudama» odnosno o podjeli Republike Bosne i Hercegovine između Miloševića i Tuđmana, dogovorene na tajnom sastanku između predsjednika Hrvatske i Srbije u Karađorđevu 1991. godine. Vijest o Paraginoj izjavi u Washingtonu prenijela je Slobodna Dalmacija 31. svibnja 1993. godine. U izvatku Paragina govora, objavljen u novini Hrvatsko pravo, br. 19-20, 1993. godine, piše sljedeće:

 

«U mojoj domovini Hrvatskoj mnogi su ljudi, mladi i stari, dali svoje živote za nezavisnost, demokraciju i za bolju budućnost onih koje su ostavili za sobom. Ne smijemo dopustiti da njihovi životi budu izgubljeni uzalud. Moramo se svakodnevno truditi da oživotvorimo ideale za koje su oni poginuli. Moja nakana je unapređivanje demokracije u mojoj domovini i suprotstavljanje svima onima koji čine suprotno, bez obzira tko su oni i kako su visoko u hijerarhiji moći. Kao predsjednik Hrvatske stranke prava ja osuđujem okrutnu politiku Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini. Snage Tuđmanova agenta Mate Bobana sudjeluju u etničkom čišćenju muslimanskog pučanstva i podjeli zemlje. Raspolažemo dokazima da su Tuđman i Milošević raspravljali i složili se oko podjele BiH. Boban je /9. kolovoza 1992., op.a.a/ likvidirao mnoge Hrvate koji su se tome protivili, pa tako i generala Hrvatskih obrambenih snaga Blaža Kraljevića i osam njegovih pomoćnika. Tuđman i Milošević pomažu jedan drugome da ostanu na vlasti. Ponekad izravno surađuju. Politička ubojstva postala su uobičajena. Ono što Hrvatska ima je zbiljski diktator Franjo Tuđman. On nikada ne raspravlja s parlamentom. Tuđmanova vlast preuzela je i sve medije u Hrvatskoj. Postoji zakon protiv verbalnog delikta; on se koristi i protiv mene, jer sam kritizirao predsjednika Tuđmana. Zakon o državljanstvu daje redarstvu ovlasti da odlučuje o tome tko će dobiti državljanstvo. Propast komunizma donijela je kraće razdoblje razmjerne slobode, ali vratili su se duh i metode jednostranačkog sustava. Na neki način nova tiranija brutalnija je od stare u njezinim posljednjim danima. Tuđman je u starom komunističkom režimu bio general na visokom položaju i navikao je na one metode. Tuđmanova vlast pokušava svratiti pozornost sa svoje autoritarne politike lažno optužujući mene i druge oporbene vođe u Hrvatskoj. Raspolažemo dokazima da je Tuđmanova vlast unajmila dvije novinske agencije u U.S.A. samo kako bi ocrnile moje ime i širile laži o meni. U Hrvatskoj moj zamjenik, g. Paradžik prije 20 je mjeseci ubijen iz zasjede /godine 1991., op.a./. Njegovi ubojice još uvijek su hrvatski policajci. U manje od dvije godine 26 članova moje stranke ubijeno je pod sumnjivim okolnostima. Nitko ni u jednom slučaju nije proglašen krivim. Do sada su tri pokušaja ubojstva bila uperena protiv mene. Umjesto da se svi ti krivci izvedu pred su, sudi se meni, i to pred Vojnim sudom.(…)»

 

Nakon povratka iz službenog posjeta Sjedinjenim Američkim Državama je državni vrh Republike Hrvatske Paragin istup ocijenio «štetnim» i saborski zastupnik i potpredsjednik saborskog odbora za ljudska prava Dobroslav Paraga je od strane saborske većine Hrvatske demokratske zajednice smijenjen sa dužnosti dopredsjednika saborskog Odbora za ljudska prava i nacionalne manjine. Državni odvjetnik Republike Hrvatske Stjepan Herceg požurio se protiv Parage najaviti pokretanje kaznenog postupka zbog «širenja lažnih vijesti» (čl. 197. Kaznenog zakonika RH, koji je odgovarao zloglasnom jugoslavenskom kaznenom zakoniku, jugo-paragrafu o «verbalnom deliktu» iz čl. 133.), i zbog navodne «veleizdaje«. 

 

Njemački konzervativni politički dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung je u članku od 29. kolovoza 1997. godine pod naslovom «Die Teilung früh geplant» (Podjela je rano planirana) objavio, u povodu Paragine kaznene prijave haaškom sudu protiv Franje Tuđmana i drugih zbog ubojstva generala Hrvatskih obrambenih snaga Blaža Kraljevića i osam časnika, i zbog podjele BiH, svjedočenje Dobroslava Parage o tome da je Tuđman dogovorio podjelu BiH još 1991. godine. U Novom listu od 11.8.2004. je Paraga u članku pod naslovom «Izravna posljedica Tuđmanove agresivne politike diobe BiH od 1991. – 1995. godine» ponovio da je Franjo Tuđman sa Slobodanom Miloševićem dijelio Bosnu i Hercegovinu, podjelu koju je zagovarao i Henry Kissinger. U tom smislu je Paraga, između ostaloga rekao i sljedeće:

 

«Londonski «Times» od 12. srpnja 1991. godine prenio je vjerodostojnu izjavu Marija Nobila, tadašnjeg savjetnika predsjednika RH Franje Tuđmana, koji je listu «Times» potvrdio «kako je doista došlo do tajnih razgovora između vođa Srbije i Hrvatske, oko rješavanja jugoslavenskog sukoba komadanjem RBiH, te stvaranja islamske tampon-zone među njima, zatim da su Tuđman i Milošević prilikom najmanje dva sustreta raspravljali o ovoj nagodbi, te da je ključni dio pregovora bio stvaranje muslimanske države u RBiH, te dobrovoljna razmjena pučanstva», no sačuvane su i audio vrpce dogovora na vrhu između ove dvojice(…) Već letimičan uvid u Zaključke sa sastanka predsjednika kriznih štabova hercegovačke i travničke regionalne zajednice održanog 12. studenoga 1991. godine u Grudama, kojem je predsjedavao Mate Boban sa Dariom Kordićem, u kojima «RBiH proglašava nepostojeća suverena RBiH, u kojoj bi hrvatski narod bio osuđen na genocidni i povijesni nestanak», zatim se traži «proglašenje Hrvatske banovine u RBiH, njezino izdvajanje i priključenje RH, i vojničke pripreme za sukobe sa svim onim snagama koje će pokušati zasutaviti ovaj neminovni proces u stvaranju slobodne hrvatske države», pokazuje da su se pripremali agresivni planovi za osvajački pohod protiv vlastite zemlje, Bosne i Hercegovine. Posebno je indikativno da je na dan pada Vukovara pod velikosrpsku okupaciju 18. studenoga 1991. godine, Mate Boban u Grudama proglasio postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i osnutak Hrvatskog vijeća obrane, kao pandan Republici Srpskoj Radovana Karadžića» (…)Važan dokaz samovolje i autoritarnosti predsjednika Republike Franje Tuđmana jest i njegovo obraćanje od 10. travnja 1994. godine Saboru RH, kada je izjavio «da je Šušak provodio hadezeovsku politiku u BiH, preko koga sam ja mogao provoditi hadezeovsku politiku da nam Hercegovina ne ode u HOS, u ekstreme, i koji je zaista provodio središnju hadezeovsku politiku, koji se pokazao umješnim u veoma zamršenoj situaciji u kojoj smo bili, ratujući u Hrvatskoj, a poslije u BiH», čime je Tuđman javno priznao da je vodio rat u BiH protiv suvereniteta i teritorijalnog integriteta tada već međunarodno priznate BiH, fizički uklanjajući pripadnike oružanih snaga BiH u zapadnoj Hercegovini(…)»

 

O postojanju audio vrpce sa snimljenim razgovorom Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu 1991. o podjeli Bosne i Hercegovine svjedoči i dokument Županijskog suda u Zagrebu od 30. srpnja 2002. godine (Poslovni broj: XI-KIR-US-7/02). U tom dokumentu je u anonimnoj predstavci navedeno u poglavlju «POPIS OSOBA KOJE SU PROVODILE INOZEMNE FINANCIJSKE TRANSAKCIJE HDZ-a » da su u banci Steierische Bank u Grazu pohranjene tri kazete snimljenih razgovora između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu 27.3.1991. godine. «(…)Ove kazete prema komentaru bivšeg ministra unutarnjih poslova Austrije Blecha presnimili su pripadnici austrijske obavještajne službe. Primjerak kazeta je i u sefu Ognjena Krajačića* koji je otvorio u DIE ERSTE BANK u Beču, a u sefu su osim kazeta i pisani dokumenti njegovog pokojnog oca i Josipa Manolića(…)» * Ognjen Krajačić je sin šefa republičke tajne službe u Titovoj Jugoslaviji i rezidenta Staljinove tajne policije NKVD Ivana Krajačića, zvan «Stevo».

 

Priznanje osvajačkih namjera bosanskih Srba od strane hrvatskog Predsjednika uslijedilo je samo tjedan dana prije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske od strane Zapadne Europe, a nakon što je srpska soldateska temeljito razorila hrvatski grad Vukovar.

 

Unatoč dokazima u vidu dokumenata da je prvi hrvatski Predsjednik Franjo Tuđman s vođom agresije na Hrvatsku, predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, dijelio Bosnu i Hercegovinu, Tuđmanov sin i bivši šef hrvatske obavještajne službe HIS Miroslav Tuđman, i bivši ministar zdravstva i ministar obrane, te potpredsjednik vlade RH u kabinetu dr. Ive Sanadera, Andrija Hebrang (HDZ)  i drugi tvrdili su u medijskim nastupima, uključujući 2006. godine, da Franjo Tuđman nije s Miloševićem dijelio BiH, da se oko podjele BiH s Miloševićem nije dogovarao, da je dogovor o podjeli BiH u Karađorđevu 1991. fikcija i slično. Uopće, iznošenje povijesne istine o tome da je Franjo Tuđman sudjelovao u podjeli BiH bilo je u hrvatskoj medijsko-politipčkoj javnosti dočekano na nož. Zagovaratelji ideje da glavni grad Hrvatske, grad Zagreb dobije najljepši zagrebački trg po dr. Franji Tuđmanu, umjesto Trga maršala Tita, argumentirali su svoju ideju time da je Franjo Tuđman bio najzaslužniji za stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske . Upravo taj argument bio je najtanji, jer je općepoznato da je F. Tuđman predlagao od 1989. do 1991. konfederalno preuređenje Jugoslavije. Niti jedan dokument Hrvatske demokratske zajednice iz toga vremena, uključujući politički hadezeov program, nije spominjao stvaranje samostalne i nezavisne hrvatske države. Hipokrizijski tuđmanisti su pri histerijskom izlaganju ideje da Zagreb treba dobiti trg prešućivali činjenicu da je Franjo Tuđman dao ubiti Antu Paradžika, i da je grad Zagreb trebao dobiti jednu aveniju po organizatoru hrvatske obrane od velikosrpske agresije Anti Paradžiku, a ne po Franji Tuđmanu. Opijena vlašću, vladajuća liberalno-lijeva politička garnitura, koja je u Hrvatskom saboru i u Skupštini grada Zagreba imala većinu, čak je išla za tim da, unatoč rezoluciji 1481 Vijeća Europe o osudi totalitarnog komunizma, iz 2006. godine, ostavi u Zagrebu Trg maršala Tita odnosno trg po maršalu-koljaču hrvatskog naroda.

 

Tuđmanova politika prema Bosni bila je i nakon Tuđmanove smrti zabranjena, tabu-tema na Hrvatskoj radio-televiziji, isto kao i tema jugokomunističkih ratnih zločina partizana i zločina genocida 1945. godine, i represija Titova režima prema hrvatskom narodu nakon Hrvatskog proljeća bile su također teme o kojima liberalno lijevo ateističko «rukovodstvo» Hrvatske radio-televizije, pod glavnim ravnanjem Mirka Galića nije dozvoljavalo raspravu (Mirko Galić je na čelo Hrvatske radio-televizije došao ravno iz Europapressholdinga socijalističke zvijezde Ninoslava Pavića, odnosno s položaja glavnog urednika tjednika «Globus», tako da Hrvatskom radio-televizijom upravlja socijalističko-liberalni Europapressholding i WAZ, na čelu sa socijaldemokratom Bodom Hombachom, u Njemačkoj osumnjičen za korupciju). Nije ni čudno, jer Mirka Galića je za čelnika HRT preporučio Franjo Tuđman, a Mariju Nemčić je preporučio Tuđmanov bliski suradnik i socijalistički režiser Antun (Tonči) Vrdoljak(osvjedočeni suradnik jugoslavenske UDBE), bivši glavni ravnatelj Hrvatske televizije koji je protiv Dobroslava Parage i Hrvatske stranke prava u vrijeme velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku provodio stopostotnu cenzuru, koja je ustavom RH bila izričito zabranjena.

 

 

SRPSKI AUTOGENOCID

 

Dogovor Milošević – Tuđman iz Karađorđeva 1991. o rješenju hrvatskog pitanja kroz podjelu Bosne i Hercegovine implicirao je:

 

§         da Beograd dobije većinu Bosne i Hercegovine,

§         Zagreb da dobije manji dio BiH, a

§         bosanski Muslimani bi dobili „fildžan-državicu“ oko Sarajeva.

§         Srpsko-hrvatskom podjelom Bosne je Slobodan Milošević namjeravao odustati od podrške srpskim separatistima u Republici Hrvatskoj, što je 1995. dovelo do „autogenocida“ Srba iz Hrvatske, kada su se sa okupiranog područja tako zvane „Republike Srpske Krajine“ iselili u „Republiku Srpsku“ odnosno na okupirano područje Republike BiH.

 

Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga bio je prvi koji je na jednoj tiskovnoj konferenciji svoje stranke u Zagrebu pred novinarima spomenuo pojam „autogenocid“, upotrebljavajući ga u kontekstu Miloševićeve politike prema srpskoj nacionalnoj manjini u Republici Hrvatskoj. Paragin pojam o „autogenocidu“ ponovio je 2006. bivši veleposlanik SAD u RH Peter Galbraith na suđenju Šestorici, na čelu s generalom Slobodanom Praljkom, pred međunarodnim sudom ICTY, kada je u tom kontekstu rekao da se za vrijeme svoga veleposlaničkog mandata u Republici Hrvatskoj dva puta susreo sa „samočišćenjem stanovništva“, jednom u politici Slobodana Miloševića prema hrvatskim Srbima, koje je /uoči i nakon „Oluje“, op.a.) naseljavao na Kosovu, i u Tuđmanovoj politici prema bosanskim Hrvatima, kada je, primjerice, Mate Boban izjavio da bi se Hrvati iz Vareša trebali naseliti u zapadnoj Hercegovini i povećati hrvatsko stanovništvo u području zapadne Hercegovine uz južnu granicu s Republikom Hrvatskom. Nekoliko mjeseci nakon Bobanove izjave su Hrvati iz Vareša, pod izrežiranim pritiskom vodstva „Herceg-Bosne“ i opasnošću od odmazde jedinica Armije BiH (zbog pokolja nad nekoliko desetaka Muslimana), napustili svoj zavičaj u Varešu.

 

Milošević i Tuđman su ispoštovali zajednički dogovor iz Karađorđeva:

 

Komentar: Srbija je u napadačkom ratu 1992. osvojila većinu BiH. Hrvatska je u ratu sa bosanskim Srbima 1992. zadržala manji dio BiH, i u ratu s Muslimanima 1993. pokušala maksimalizirati granice Hrvatske na račun manjeg dijela bosanskohercegovačkog teritorija koje je Milošević prepustio Tuđmanu i Izetbegoviću da se oko njega glođu. Zauzvrat je Milošević 1995. za vrijeme hrvatske oslobodilačke vojne ofenzive „Oluje“ uskratio podršku srpskim separatistima u Hrvatskoj. (Milošević je za vrijeme Oluje čak bio na godišnjem odmoru u Grčkoj.)

Vuk je bio sit, a koze na broju: Miloševićeva politika dovela je do umanjene velike Srbije, a Tuđman je postao vladar proširene Hrvatske, koja je ubrzo svedena na granice Republike Hrvatske, jer je Tuđman preko Gojska Šuška, pod pritiskom Zapada i Svete Stolice, morao rasformirati „Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu“). Slično teritorijalno razgraničenje, iako mirnim putem, i iako također na nemoralan način, postigli su Srbi i Hrvati 1939. sporazumom Cvetković – Maček. (Kraj komentara)

 

Kada je u mirnodopsko vrijeme Zapad licemjerno ispostavio račun za rat na prostorima bivše Jugoslavije putem međunarodnog suda za ratne zločine ICTY, rat za koji Zapad ne snosi nimalo manju krivicu od Miloševića, a sve kako bi Zapad nadzirao i politički i ekonomski upravljao sudbinom prostora bivše Jugoslavije, došla je na vidjelo Slobina izdaja srpske braće u Hrvatskoj.

 

 

ZAVRŠNI KOMENTAR

 

Može se primijetiti da je na podjelu bivše Republike Bosne i Hercegovine prvi upozoravao predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga, konzekventno i hrabro, i da je zbog junačkog pokušaja da spriječi podjelu Bosne i Hercegovine platio najveću cijenu – u atentatima od strane „hrvatske“ Udbe ubijeni su dopredsjednik Hrvatske stranke prava i načelnik ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga Ante Paradžik i general Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Blaž Kraljević i osam časnika bosanskohercegovačkog stožera Hrvatskih obrambenih snaga. Može se primijetiti da je HOS učinkovito sprječavao podjelu BiH, koja ne bi bila podijeljena da Franjo Tuđman, Josip Manolić i Mate Boban, Mladen Naletilić „Tuta“ i Ivan Andabak nisu fizički dali uništiti vodstvo Hrvatskih obrambenih snaga. Može se primijetiti da do hrvatsko-muslimanskih sukoba ne bi ni došlo da Hrvatske obrambene snage u BiH nisu doživjele izdaju s hrvatske strane, a izdajice Hrvatskih obrambenih snaga bili su Ante Prkačin, Ivica Primorac i Vinko Martinović „Štela“. „Tuta“ i „Štela“ su pravomoćno osuđeni od haaškog sida ICTY na dugogodišnju zatvorsku kaznu zbog ratnog zločina nad bosanskim muslimanskim civilima. Ivica Primorac je nakon izdaje od Franje Tuđmana nagrađen položajem šefa obavještajne službe „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“, ali je poslije haaškom sudu ICTY izdao svoje drugove iz Hrvatskog vijeća obrane. Može se primijetiti da dezerteri iz Hrvatskih obrambenih snaga, Vinko Martinović „Štela i Ivica Primorac, koji su prešli u HVO, ironijom sudbine su završili kao ratni zločinci, od kojih je „Štela“ i osuđen. Do hrvatsko-muslimanskih sukoba ne bi došlo zato što su polovicu dragovoljačkih Hrvatskih obrambenih snaga u BiH činili muslimanski mladići, sinovi Bosne, noseći hrvatski povijesni grb na svojim ramenima. Nakon što je HOS nasilno raspušten, najveći dio bojovnika HOS-a, Hrvati muslimanske vjeroispovijesti i muslimaski mladići završili su u Tuđman-Bobanovim logorima.

 

Može se primijetiti da je lukavi Josip Manolić, šef hrvatske udbaške obavještajne službe SZUP, na vrijeme saznao da međunarodna zajednica sprema akterima podjele BiH optužnice za ratni zločin, te su on i Stipe Mesić 1994. digli sidro u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i naglo se distancirali od Tuđmanove politike prema Bosni. To nisu napravili iz uvjerenja, nego da izbjegnu zaslužene kazne. Stjepan Mesić je, nakon što je izdao Franju Tuđmana, na priči o podjeli BiH i njegovim navodnim protivljenjem podjeli izgradio svoju bijednu političku karijeru, postavši čak i predsjednik Republike Hrvatske odnosno Tuđmanov nasljednik na predsjedničkom položaju, na kojemu licemjerno moralizira i čita bukvice drugima, iako je on sam duboko bio umiješan u podjelu BiH.

 

Onda kada je mogao zaustaviti Tuđmana u podjeli BiH, Mesić je učinio upravo suprotno – otišao je u Bosnu i Hercegovinu i smijenio predsjednika BiH Stjepana Kljujića koji se suprotstavljao podjeli BiH. Kako Mesićevo licemjerstvo ne bi ostalo samo na jednoj izdaji, poslije je tri puta svjedočio na haaškom sudu ICTY u korist tužiteljstva protiv svojih bivših podređenih generala Blaškića i drugih, a isto je učinio i Josip Manolić 2006. godine, kada je na sudu ICTY dao lažni iskaz da je HOS bio „prvorazredna nacistička organizacija“. Ne samo da je Manolić lagao, nego je bio veliki, veliki licemjer, jer upravo je on bio dugogodišnji član zločinačke i prvorazredne nacističke organizacije crvenog predznaka – Ozne.

Na kraju se može konstatirati da podjela BiH izravno ugrožava svjetski mir, a tko u to ne vjeruje, ako poživi – doživjet će novi rat, daleko veći i grozniji nego što je bila velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, jer, velikosrpska ideologija traži cijelu BiH za Srbiju, a ne samo 50% koliko su Srbi dobili Daytonskim sporazumom 1995. godine, najsramnijim sporazumom nakon Münchenskog sporazuma između Hitlera i Zapada 1938. godine.

 

Sa druga strane podijeljena BIH je postala snažan poticaj za regrutiranje Al Qaidinih bojovnika na platformi sukoba civilizacija i svjetskog džihada protiv Zapada.

Bosna je preživjela silna carstva, pa se valja oprezno nadati da će preživjeti i ovu malu velikosrpsku primitivnu balkansku frankenštajn-tvorevinu „Republiku Srpsku“!

 

KRAJ