«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
20. listopada 2006.
SANADEROVO MANGUPSKO NAMIGIVANJE U
BIJELOJ KUĆI
Ovisno o tome radi li se o državnim medijima poput
propalog «Vjesnika» ili o režimskim medijima poput Hrvatske radio-televizije,
«Jutarnjeg lista» ili drugih sličnih medija i prohadezeovske uređivačke
politike glavnih urednika i nekih poslušnih novinara i dopisnica iz
Washingtona, Sanaderov posjet Bushu popraćen je nekritičkim povijesnim pljeskom
odobravanja, pri čemu nekritičnost ide toliko daleko, da malo tko uopće
postavlja pitanje o čemu su američki državnik i hrvatski poslušnik uopće
razgovarali, i da li su uopće razgovarali, ili je predsjednik Bush vodio
monolog? Posjet premijera Sanadera i ministrice vanjskih poslova Kolinde
Grabar-Kitarović State Departmentu također je prenapuhan. Da Bush nije primio
Sanadera, državna tajnica Condoleeza Rice ne bi Sanadera ni primila, a
Grabar-Kitarović mogli bi svojoj kolegici slati samo e-mailove, pri čemu ne bi
bila sigurna bi li dobila automatski e-mail odgovor računala ili nekoga od
zamjenika pomoćnika državne tajnice Rice. Iako nekritički mediji Republike
Hrvatske posjet State Departmentu napuhavaju do granice dobroga ukusa, istina
je da je državna tajnica Rice primila Sanadera i Kolindu dok je čekala na
polijetanje zrakoplova za Japan, jer, koliko god Sanader hrvatsku javnost
pokušava uvjeriti da je njegov posjet Bushu od povijesnog značaja za Hrvatsku i
prva svjetska vijest toga dana, Sanaderov posjet nipošto nije bio prva udarna
nego usputna vijest u svijetu, pri čemu je malo tko citirao Sanadera, a više se
citiralo svjetske novinske agencije. Glavna udarna vijest u vrijeme dok se
Sanader fotografirao u Bijeloj kući s Bushom bila je atomska bomba Sjeverne
Koreje. Glavna briga uoči i za vrijeme Sanaderova posjeta Washingtonu bila je
briga oko sjevernokorejske atomske bombe, i državna tajnica Rice usmjerila je
svoju pozornost tom svjetskom problemu, a ne Sanaderovu i Kolindinom
protokolarnom posjetu State Departmentu. Ista stvar je i s posjetom Pentagonu.
Vrijedi zabilježiti da je Sanadera i Kolindu pratio i glasnogovornik vlade i
kompromitirane Hrvatske demokratske zajednice, ali - kao nosač kišobrana. Dok je predsjednik Bush (junior) u Bijeloj
kući izrekao nekoliko protokolarnih riječi u vezi predmeta ulaska Hrvatske u
savez NATO, Sanader je doslovno namignuo. Neutralni promatrači Sanaderovo
namigivanje povezuju s već poznatim balkanskim mangupskim ponašanjem u stilu –
opet smo vas prevarili !!! Aluzija je to na početak prije ledenog doba između
SAD i Republike Hrvatske od 2003. godine kada je Sanader Amerikancima obećao
potpisivanje čl. 98 o neizručivanju eventualno osumnjičenih američkih vojnika
za ratni zločin stalnom međunarodnom sudu za ratne zločine u Rimu, i kada je iz
Sanaderova HDZ-a došlo «obećanje ludom radovanje», da će Hrvatska poslati
okupacijske vojnike u Irak. Indikativno za Sanaderov službeni posjet gradu
Washingtonu je prodaja pretposljednjeg gospodarskog giganta Republike Hrvatske
američkoj company «Barr» – poziv iz Washingtona stigao je tek na dan kada je
objavljena prodaja hrvatske farmaceutske tvrtke «Plive» američkoj, a ne europskoj
kompaniji. Izgovor predsjednika Saborskog odbora za vanjsku politiku,
hadezeovca Gordana Jandrokovića, da je dan objave prodaje Plive i američki
poziv Sanaderu da posjeti Busha slučajan, jer da se takvi državnički posjeti
planiraju mjesecima unaprijed. Da, državnički posjeti planiraju se mjesecima
unaprijed, ali datumi posjeta se mogu mijenjati i mijenjali su se u povijesti
svjetske diplomacije, ovisno o ponašanju druge strane.
Gordan Jandroković (HDZ) iznio je u
emisiji «Otvoreno» zavisne i titoističke Hrvatske televizije, na temu
Sanaderova posjeta Washingtonu i kandidature RH za članstvo u Natopaktu, da
Republika Hrvatska svoj angažman u Afganistanu i svoju težnju za učlanjenjem u
NATO smatra moralnom odgovornošću i dugom, pazite sada poštovano čitateljstvo
«Hrvatskog prava», prema, ni manje ni više nego međunarodnoj zajednici koja da
se 1991. godine založila za Republiku Hrvatsku. Nevjerojatno, u kolikoj mjeri
Sanaderova vlada predstavlja onu istu vladu Hrvatsko-srpske koalicije iz 1905.
godine koja je vodila «politiku novog kursa». Novi kurs predstavljao je kurs
prema Jugoslaviji. Ako moralno-političko shvaćanje kod Sanaderova Jandrokovića podliježe
amneziji, nismo mi pali s Marsa niti nam je ishlapjela pamet, da ne bismo znali
kako je međunarodna zajednica 1991. u Republiku Hrvatsku, na Tuđmanov zahtjev,
poslala vojne međunarodne tako zvane mirovne snage UNPROFOR, koje nisu stvorile
mir nego nemir, i koje nisu zaštitile hrvatske građane od veliksorpske agresije
nego su stale na crte ratnog razgraničenja između snaga pobunjenih Srba
(četnika i titoističkih oficira), i legalnih hrvatskih snaga i vlade Republike
Hrvatske. Kao zahvalu tome, što moćni NATO 1991. nije zaštitio Republiku
Hrvatsku od Miloševićevih nasrtaja, klanja, pljačke i agresije, sada Republika
Hrvatska treba po Sanaderovu shvaćanju vratiti dug međunarodnoj zajednici i
pomoći Natopaktu u Afganistanu protiv talibana. Mislimo da imamo dovoljno
domaćih «talibana» na vrhu vlasti kojima treba stati na kraj, a rat u
Afganistanu nije naš rat, kao što rat u bivšoj Jugoslaviji 1991. nije bio rat
Natopakta i Zapadne Europe i Amerike koji su Miloševiću dali određeno vrijeme
da obračuna s Hrvatima koji su kao ugrožavali mezimče Zapada – Titovu
Jugoslaviju.
Strane novinske agencije sažele su
bit Sanaderova posjeta Bushu: Amerikanci traže nove hrvatske vojnike za
Afganistan («članstvo u NATO-u nije poklon već traži odgovornost», izjava pomoćnika
državne tajnice za europske poslove Daniela Frieda, prenosi Associated Press),
pod br. 1, a pod br. 2, diplomati Natopakta izrazili su «zabrinutost
demokratskim standardima i sporom provedbom reformi u Hrvatskoj», javlja
Reuters. Reuters,
izvještavajući o Sanaderovu posjetu Bushu, ponavlja poziv Bruxellesa Zagrebu za
provedbom najodlučnije reforme pravosuđa i iskorjenjivanjem korupcije, a upravo
je po pitanju korupcije Sanaderova vlada šuplja kao švicarski sir. Moglo bi
Sanaderovo mangupsko namigivanje na statementu s Bushom u Bijeloj kući Sanadera
stajati na kraju slobode, jer, sjećamo se, i bivši ukrajinski premijer je tako
namigivao, ali danas trune u američkom zatvoru – zbog korupcije !!!
Dok je Sanader otišao u Washington po zadaćnicu za
popunu hrvatskog vojnog kontingenta u Afganistanu, titoisti Milan Bandić i
Tatjana Holjevac hodočastili su u posjet Komunističkoj partiji Kine. Ne
sumnjamo da će, nadahnut naukom Mao Ce Tunga, Bandić nakon svog povratka u
Zagreb organizirat radne akcije za kopanje sljemenskog tunela i podzemne
željeznice. Bilo bi samo fer da za svoje nove mega-građevinske pothvate ne
raspisuje samoupravne socijalističke samodoprinose niti da preko Zagreba iznova
zadužuje Republiku Hrvatsku, nego da radove plati iz svog džepa, jer dobro
potkožen «svojim» holdingom, kupio je stan u Zagrebu, prostran kao carska
palača u Pekingu, za sitnicu od 700 tisuća eura. Ili neka mu Račan posudi novac za zagrebačke radove iz portfelja
SDP-a koje je nova Partija naslijedila od stare Partije SKH i njezine imovine –
opljačkane od hrvatskog naroda od 1945. do 1990. godine koju Partija nikad nije
vratila – na što je Račana uvijek iznova podsjećao pokojni Šuvar, boljševik kao
i Račan, ali barem komunist iz ideala, dok su Račan, Sanader ili Đapić kriptokomunisti
iz profita.
A što radi naš dragi i voljeni jugoslavenski
predsjednik Republike Hrvatske Stipe Mesić? Vjerujemo da mu je srce od sreće
zadrhtalo u trenutku eksplozije prve nesvrstane atomske bombe u Pjongjangu.
Podsjećamo, dok je Mesić bio komunistički
aparatčik u delegatskom komunističkom Saboru SRH, Titovoj Jugoslaviji je
Sjeverna Koreja bila bliža od Austrije iako je Juga s Austrijom graničila.
Nakon što se vratio sa skupa nesvrstanih u Havani, Mesića sada čeka veliki
posao oko lobiranja za slovensku nuklearku u Krškom, u kojoj RH ima 50 posto
udjela, jer, kako se iz neslužbenih krugova saznaje, Mesić i Sanader nakon
prodaje «Plive» misle «Krško» uvaliti voljenom i dragom sjevernokorejskom vođi.
Možda je Mesiću posrednik bjeloruski diktator Lukašenko koji je pored Mesića
bio jedini državnik na skupu nesvrstanih u Havani 2006. godine. Srećom,
predsjednik naših građana nije diktator iako mu je diktator Tito, pardon,
«predsjednik» Tito, uzor. Možda će Sanader predložit Mesića za doživotnog
predsjednika kao što je bio Tito. I na kraju, Mesićevi građani u očekivanju su
Sanaderove objave, koja će američka kompanija kupiti HEP – posljednjeg
hrvatskog Mohikanca među kompanijama, ako izuzmemo Todorićev Agrokor (Super Konzum...)
koji je praktički u vlasništvu stranih banaka?