«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
19. listopada 2006.
OPORTUNIZAM VODI U ROPSTVO!
Prvi hrvatski predsjednik u ime države i jedinstva
nametao se iznad i izvan svega.
Dakle u ime onih ideja koje su oduvijek utvrđene
kao diktatorske odskočnice.
Svi one koji su bilo što kritički kazivali o takvom
vladanju označavani su kao izdajice, kao oni koji su protiv države i protiv
sloge. Pozivajući se na te ideje osiguravao je sebi nesmetanu politiku ovoga
ili onoga smjera. U takvoj državi jedinstva, narod se morao odreći svih onih
ideja i pobuda koje jedno drugo pouzdanije i odgovornije jedinstvo ne bi dovelo
u pitanje.
Država jest stvorena no stvorena je država
diktature u kojoj je predsjednik svoju stečenu superiornost i poziciju održavao
tutorstvom i silom. Da je poživio duže za svoga života vjerojatno ne bi bio
srušen.
Njegovom smrću rodila se nada u jednu bolju,
slobodniju, demokratičniju Hrvatsku.
No, jeli tome tako?
Prvi cilj, stvaranje države,
jest ostvaren, no konačni cilj, ostvarenje slobodarskog sustava koji je
preduvjet za blagostanje i sreću naroda još nije ostvaren. Nije ostvaren jer u
Hrvatskoj gotovo da i nema slobodarskih snaga ili su grubom silom zatrte. Svi koji su nekada
služili predsjedniku danas su našli nove gospodare i njima služe.
To potvrđuje pravilo da se snage koje u sebi nose
ideju slobode ne rađaju iz diktature i totalitarizma. Iz takvih sustava rađaju
se i takve snage.
Primjer tome je SDP koji iznjedren iz jednog komunističko-totalitarnog sustava, došavši na vlast, nije imao onu snagu koja bi mogla izbrisati i uništiti povijesnu i naslijeđenu diktaturu i totalitarizam.
Novi HDZ pokušava, no vidljivo je da u sebi nema
onih razvijenih snaga koje bi potpuno odbacile totalitarne sklonosti
naslijeđene iz Tuđmanovog doba.
I jedni i drugi ne da još nisu usvojili ideju
hrvatske slobode kao apsolutnu ideju hrvatske politike u onakvom općem smislu
kako je to usvojeno u svim slobodnim narodima nego se snažno odupiru onima koji
takve ideje propagiraju.
Pitanje je li uopće sam narod dozrio do tog stupnja
u kojem je spreman i odlučan zbaciti gospodare. Je li u sebi nosi ideju slobode
i ako nosi je li toliko dozrio da ta njegova ideja i politička ideja gospodara,
kao dvije različite ideje, ne mogu više zajedno.
Ili nasuprot tome kod naroda još uvijek vlada
naklonost prema socijalnoj, ekonomskoj i drugim totalitarističkim
orijentacijama pa je prema tome nezrela masa bez razvijenih političkih
osjećaja.
Ja bih rekao da je prije bez onih čimbenika koji bi
bili sposobni nositi i sprovoditi njegove prave ideje i osjećaje.
To se u prvom redu odnosi na najizobraženiji sloj a
očito je da je on danas odvojen od narodnih masa i da ne posjeduje potrebnu hrabrost i volju za zdravo djelovanje i rad
.
Ne ide linijom slobode već ide linijom ropstva. Ide
putem neuspjeha, ponižen i indiferentan.
Nema kod njega odlučnosti i požrtvovnosti da pokaže
svoju volju i želju za slobodom.
Prelazak jednog naroda iz stanja u stanje ide bržim
tijekom kad je sredina intelektualno življa.
Naš intelektualac sebe briše kao takvog lišavajući
se i prava i dužnosti da ima, da izražava mišljenje i da odlučuje kako o svojoj
tako i o sudbini svoga naroda.
To je naslijeđe iz prošlih vremena u kojima su školovani ljudi bili prisiljavani služiti i robovati. Velika većina tu naviku prenijela je u sadašnjost u kojoj služe svakome osim narodu, kojem takvim odnosom, zabijaju nož u leđa.
Za njih se može reći da su nesretno odgojene osobe
a sudbina im je često poput sudbine patrijarha Jakova koji je četiri godine
vjerno služio da dobije lijepu Rahelu a na kraju je dobio ružnu Leu.
Umjesto da svijetle, prosvijetljuju i utječu,
današnji predstavnici znanosti, umjetnosti, filozofije, sindikata i drugi,
služnički su potčinjeni. Njihova aktivnost i rad čisto je služništvo i
robovanje. Rutinirani u bezlične profesionalce predstavljaju samo moćno oružje
u razvijanju diktature.
Hrvatska danas jest
zemlja jedne vrste diktature, zemlja u kojoj nema odgovornosti pa prema tome ni
demokracije. To se zorno vidi i na primjeru toliko spominjane korupcije i mita.
Naime, u svakoj zemlji postoji zakon da se ne smije
primati mito.
U onim zemljama u kojima vlada visoki stupanj
odgovornosti i demokracije kazneno će odgovarati svaki onaj izuzetak koji
ponudi ili primi mito.
U zemljama opće neodgovornosti i korupcije
odgovarati će i biti prozvan tek poneki od mnogih koji ponudi ili primi mito.
To ponajprije iz razloga da se prikriju pravi kriminalci i da se stvori lažna
slika kako država ipak djeluje. U Hrvatskoj su zadnjih dana podignute visoke
tenzije po tom pitanju ponajprije iz razloga što predstoje izbori pa na taj
način vladajući skupljaju poene.
O pravom stanju slobode kod nas oportunisti svih
boja šute. Upravo oni su i najopasniji za postizavanje uspjeha svake borbe u
tom pravcu.
Može ih se nazvati krpeljima i intelektualcima
zadnje kategorije, robljem modernog doba.
Zbog njih narod još uvijek ne zna što je to istinska
sloboda. Slobodno se može reći da dok bilo koji hrvatski intelektualac nosi i
gaji u sebi oportunističku orijentaciju, bez obzira na to je li političar, stručnjak ili umjetnik a da pri
tome ne bude označen i osuđen, dotle neće biti napretka i dotle politika neće
znati što je to odgovornost prema ideji slobode naroda.
Na kraju valja reći da što se poslušnosti tiče
gledajući to sa vjerskog, odnosno kršćanskog aspekta pravi kršćanin treba
pristati na poslušnost kako zakonitim ljudskim vlastima tako i gospodarima,
javnim vlastima itd. Međutim kršćanin je u pravilu uvijek poslušan samo zato da
služi Bogu, zato je i sposoban, ako treba, prkositi nekoj nepravednoj naredbi i
nepokoravati se ljudima te biti u službi pravdi i Bogu, odnosno slobodi.
O tome govori i Pismo; Gospodaru, Bogu svojem,
klanjaj se i njemu jedinom služi(Mt 4,10).
Ili; Idite samo za Jahvom, Bogom svojim, njega se
bojte, njegove zapovijedi vršite, njegov glas slušajte, njemu štovanje
iskazujte, uz njega se priljubite( Pnz- 13,5).
Riječ « služiti» u Bibliji poprima dva oprečna
značenja, već prema tome označuje li
čovjekovo podlaganje Bogu ili zasužnjenost čovjeka čovjekom tj. ropstvo. U
Starom zavjetu zakon za zasužnjenost čovjeka čovjekom zabranjivao je doživotno
ropstvo, osim ako netko ne bi na to sam pristao a knjiga Saveza naređivala je
oslobođenje svake sedme godine(Izl. 21,2).
Većina naših intelektualaca nije te sreće, jer
mnogi od njih su čitav svoj životni vijek zasužnjeni i robuju.
MIRKO OMRČEN