«HRVATSKO
PRAVO»
HRVATSKI
CENTAR ZA ISTRAŽIVANJE ZLOČINA KOMUNIZMA
Zagreb, 02.11.2006.
1/2
Zašto
su partizani na Dušni dan 2. studenog 1944. strijeljali gospodina Kaleba? (Zato
što je “bio suradnik svog sina Roka”!?)
Zašto
na zagrebačkom Mirogoju nema posmrtnih ostataka hrvatskih vojnika poginulih u
Drugom svjetskom ratu? (Zato što je “narodna vlada” dala preorati grobove
pripadnika hrvatskog naroda.)
Dva pitanja u naslovu na
koja vlada Republike Hrvatske i vođe saborske opozicije nemaju odgovore, jer
kada bi odgovorili na pitanje, zašto su partizani 2. studenog 1944. pogubili
gospodina Kaleba, pala bi u vodu njihova velika laž o partizanskom antifašizmu
kao slobodarskoj borbi protiv fašizma i isplivala bi na površinu istina da je
tzv. “Narodnooslobodilački pokret” (“NOP”) i da je tzv. “Narodnooslobodilačka
borba” bila samo maska iza koje se krila jugoslavenska komunistička partija i
Titovi totalitarni boljševici sa njihovim odredima smrti. Kada bi premijer
Sanader (HDZ), predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks (HDZ) i predsjednik
Socijaldemokratske partije Ivica Račan ili predsjednica Hrvatske narodne
stranke-Liberalni demokrati odgovorili na drugo pitanje, zašto, naime, na
središnjem i najvećem zagrebačkom groblju Mirogoj, i na grobljima u drugim
gradovima i mjestima Republike Hrvatske nema posmrtnih ostataka hrvatskih
vojnika poginulih u Drugom svjetskom ratu na strani oružanih snaga NDH, pala bi
u vodu velika laž zvana ZAVNOH, te bi današnji kriptokomunisti u Republici
Hrvatskoj morali priznati da ZAVNOH nije nikakvo demokratsko tijelo, nego da se
radilo o komunističkoj skupštini, i da je komunistička partija pod kontrolom
držala sve one partizanske snage u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata
kojima su “drugovi” mahali o navodnom znaku pluralizma “Narodnooslobodilačkog
pokreta”. Povijesna je istina da je komunistička partija i da su titoisti
imenicu „narod“ i pridjev „oslobodilački“ koristili samo da bi zavarali narodne
mase, koje su na kraju porobili, nakon što su titoisti uz pomoć Staljinove
Crvene armije došli 1944. na vlast u Beogradu. Borbu za nacionalna prava i
ravnopravnost su titoisti samo koristili kao sredstvo za nasilni dolazak na
vlast, a čim su došli na vlast pokazali su svoje pravo lice, gazili su
nacionalna prava svim sredstvima. Sve što je vezano uz narod, nacionalnu
državu, nacionalna prava, međunarodno pravo naroda na samoodređenje odbacio je
još diktator Lenjin, i svi komunistički diktatori nakon njega držali su se tog
lenjinističkog principa, tako i Tito i njegovi boljševici u Hrvatskoj na čelu s
dvojicom Vladimira, Bakarićem i Nazorom. Predstavnik vladajuće stranke HDZ,
saborski zastupnik Luka Bebić ove je godine službeno ispred saborskog
izaslanstva na zagrebačkom Mirogoju položio vijenac u čast boljševika Vladimira
Nazora, čija je protunarodna vlada ZAVNOH donijela antihumanističku odluku o
uklanjanju svih grobova hrvatskih vojnika koji su se borili za Nezavisnu Državu
Hrvatsku, ili drugim riječima, crveni divljaci preorali su sve grobnice i
groblja s posmrtnim ostatcima onih hrvatskih vojnika koji su u Drugom svjetskom
ratu pali u vojničkoj borbi protiv
partizanskih snaga.
Koliko duboko je
totalitarni boljševizam usađen u kolektivnu svijest ostataka zaklanog i
istrijebljenog hrvatskog naroda svjedoče spomen-ploče po hrvatskoj Dalmaciji,
kao na primjer u gradu Trogiru, na kojima je zapisan spomen na partizansku
“narodnu vladu” iz 1944. godine. Iako su partizani i komunisti 1944. imali
povijesnu priliku da hrvatski narod u Dalmaciji oslobode od talijanskog
fašizma, propustili su svoju deklarativnu borbu protiv fašizma pretočiti u
političku praksu, i počinili su nad hrvatskim narodom 1944./1945. gore i
mnogobrojnije zločine nego što su talijanski fašisti počinili nad hrvatskim
narodom za vrijeme trogodišnje okupacije. A da ne govorimo da su dogmatski
titoisti ubili antidogmata i deklarativnog nositelja hrvatskog antifašizma
Andriju Hebranga, “druga Andriju”, kojega su posthumno, ne rehabilitirali, nego
oklevetali. Dok je hrvatsko-jugoslavenski i svjetski kipar Ivan Meštrović nakon
“oslobođenja” posjećivao “antifašističke” “drugove” Tita i Bakarića, antifašist
Stepinac već je od nove partizanske “narodne vlade” bio uhapšen. Razlog je bio
taj što je Stepinac ispred Hrvatske biskupske konferencije u ožujku 1945.
kritizirao partizanske pokolje nad hrvatskim narodom, i što je Stepinac kao
antifašist bio i antikomunist, te nije pristao postati titoist, nego je ostao
vjeran Bogu i svome narodu, onom istom narodu u kojega su se titoisti kleli,
kako 1945. tako i danas, i kojega su opljačkali, tada, kao i danas, a klali bi
ga i danas, kao što su hrvatski narod klali tada, samo što danas trenutno
nemaju povoljnu priliku, ali obračunat će se oni opet s hrvatskim narodom,
prvom prilikom, jer nisu došli pod zakonski udar lustracije i nisu sudski
kažnjeni za zločine protiv čovječnosti koje su partizani počinili! Iako nije
riječ o kolektivnoj osudi partizana, treba primijetiti da se bivši partizanski
borci iz Hrvatske uopće ne distanciraju od svojih boljševičkih vođa Tita,
Bakarića, Nazora, Gošnjaka i drugih, i ne pristaju uz žrtvu Andriju Hebranga,
svoga ratnog sekretara, nego uz njegovog ubojicu maršala Tita. To je dokaz da
je stanje duha među komunistima danas isto kao i 1945. kada su činili masovne
zločine protiv čovječnosti!
Partizanski
ratni zločin od 2. studenog 1944. godine:
“PRESUDA
u ime Naroda Jugoslavije”
“KAZNA SMRTI
STRIJELJANJEM Kaleba Ante, pokojnog Šime, trgovac iz Tijesnog, zato
a/ što je bio saradnik
svog sina Roka Kaleba, istaknutog gestapovca, u akcijama špijunaže
okupatoru i što je kao takav skupa sa
svojim sinom Rokom prouzrokovao brojna hapšenja i
strijeljanja našega naroda,
b/ što je kao trgovac u
Tijesnome iskorišćujući svoje dobre odnose s okupatorom izrabljivao narod i
zgrnuo imetak, dok su drugi sinovi našeg
naroda ginuli u borbi protiv okupatora, i
c/ što je kao otvoreni
protivnik NOP-a u svakoj prigodi isti napadao i vršio propagandu za
okupatora.
Osuda: kazna smrti
strijeljanjem, te konfiskacija /njegova/ dijela pokretne i nepokretne imovine.”
(Presuda partizanskog
revolucionarnog tribunala “Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije”,
partizanskog “VIII korpusa – vojni sud, 02.11.1944.” iz Dalmacije, opa.a.,
izvor: Hrvatski državni arhiv, u Zagrebu: “NOV-37/5315 VIII korpus – vojni
sud”, bivši “Institut za historiju radničkog pokreta”; napomena autora: ovakvi
sačuvani dokumenti o partizanskim ratnim zločinima su rijetki, jer su ih
komunisti temeljito uništavali nakon pada Berlinskog zida i uoči prvih
demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine, i nitko pred pravnom državom RH
nije zbog toga odgovarao. )
U “Zapisniku o
preslušanju” uhićenog Kaleba Ante, preslušanje koje je radila zloglasna
O.Z.N.-a, ciničkog naziva “Odjeljenje zaštite naroda”, od 2. studenog 1944.
godine, na Dušni dan, je osumnjičeni pripadnik hrvatskog naroda negirao
paušalne optužbe istražitelja totalitarne tajne policije jugoslavenske
komunističke partije, i odbacio je optužbu da je znao kako mu sin radi za
njemačku totalitarnu nacističku tajnu policiju GESTAPO. Čak i kad bi bila
istina da je Roko Kaleb navodno bio agent okupatorskih snaga, što nije
dokazano, otac ne bi smio biti kriv za postupke sina. Unatoč tome je gospodin
Ante Kaleb isti dan osuđen od partizana na smrt i strijeljan! (Na presude
partizanskih tzv. vojnih sudova, iako se u stvarnosti radilo o revolucionarnim
tribunalima, nije bilo prava na ulaganje pravnog lijeka žalbe. Pored toga je
vojni sud partizanskog “VIII korpusa” Titove armije, koji je pokrivao
Dalmaciju, u kojemu je čak bilo više srpskih nego hrvatskih partizana (po
“popisu brojnog stanja VIII KORPUSA” od 30.1.1945., “NOV-37/5309”), sudio
civilu Kalebu Anti, što je nedopustivo te prelazi svaku granicu normale, čak i
u ratnim uvjetima. Međutim, da je boljševički duh duboko usađen u neke hrvatske
političare svjedoči primjer pokojnog prvog predsjednika Franje Tuđmana, koji je
u Drugom svjetskom ratu bio politkomesar u partizanskom X korpusu
“Zagrebačkom”, dakle, žestoki boljševik. Kao deklarirani demokrat, a bivši
komunist, je Franjo Tuđman 1993. dao na vojnom sudu Republike Hrvatske
montirati optužnicu i sudski proces protiv civila Dobroslava Parage, pod
optužbom rušenja državnog poretka. Još je samo nedostajala optužnica za
“suradnju s okupatorom”. (D. Paraga je na suđenju ipak oslobođen svih optužbi,
unatoč tome što su dvojica nečasnih generala Hrvatske vojske, general Janko
Bobetko, i general Daidža, dali kao svjedoci vojnog tužitelja Mirsada Bakšića,
lažni iskaz, Bobetko iz razloga što je bio boljševik, a Daidža zato što je od
predsjednika Tuđmana htio dobiti generalski čin.
Preoravanje
grobova hrvatskih vojnika iz Drugog svjetskog rata:
U dopisu komunističke
“Federalne Države Hrvatske”, preimenovane poslije u boljševičko nazivlje
“Narodna Republika Hrvatska” i na kraju u “Socijalističku Republiku Hrvatsku”,
je tzv. “ministar” unutarnjih poslova “FDH” Vicko Krstulović izvijestio 6.
srpnja 1945. “oblasne” i “okružne” tzv. “Narodnooslobodilačke odbore” (neka
vrsta lokalne vlasti pod kontrolom komunističke partije) o svojoj “odluci o
uklanjanju vojničkih grobalja okupatora”, pod kojima su partizani razumijevali
i grobove hrvatskih vojnika iz primjerice dragovoljačke Ustaške vojnice, ali i
Domobranstva, unatoč tome što je čak i partizanski ministar naveo da su od
navedenog akta izuzeti grobovi hrvatskih domobrana. Međutim, kada čovjek danas
posjeti Mirogoj, neće naići niti na jedan jedini grob bilo kojeg u borbi palog
hrvatskog domobrana i ustaše iz Drugog svjetskog rata. Bakarićev ministar
Krstulović je, između ostalog naveo sljedeće: “(…)Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine. Tako je
potrebno i da se sravne sa zemljom svi vanjski znakovi, po kojima bi se
razaznavalo mjesto, gdje su se dizala takva groblja. (…)
1./ Ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je bio
omedjen prostor za groblje, na kojima su se odjelito pokopali okupatorski
vojnici (Njemaci, Talijani, Madjari i ustaše/ treba odstraniti.
2./ Vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima /krstove, ploće,
konfesijske i sve druge znakove/ treba ukloniti tako da čitavo zemljište, koje
je bilo odredjeno za groblje bude poravnano.
(…)
5./ Prostore, na kojima
su se nalazili grobovi, ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj se prostor može upotrijebiti kao
rasadnik za ukrasno grobno bilje ili slične svrhe.
(…) Razumije se da se kod svega toga mora postupati na način, koji će
ostaviti nedvojbeni utisak, da ovaj postupak nije nikako akt osvečivanja već je
izazvan isključivo imperativom, da se ukloni sve, što bi moglo potsjećati na
vremena fašističkog zuluma.
SMRT FAŠIZMU – SLOBODA
NARODU !
MINISTAR
V. Krstulović
/vlastoručan potpis/”
(Izvor: Zbornik
dokumenata u knjizi “PARTIZANSKA I KOMUNISTIČKA REPRESIJA I ZLOČINI U HRVATSKOJ
1944. – 1945. DOKUMENTI”, nakladnik: Hrvatski institut za povijest – Podružnica
za povijest Slavonije, Srijema I Baranje, Slavonski Brod, 2005. godine.)
Za primijetiti je, uz
nepismenost partizanskog ministra, da jugoslavenske vlasti ustaše nisu nazivali
imenom pripadnika hrvatskog naroda, Hrvatima, kao što su pripadnike njemačkog i
talijanskog naroda odnosno pripadnike njihovih vojnih formacija nazivali
Nijemcima i Talijanima, nego su pripadnike hrvatskog naroda nazivali
“ustašama”, “slugama okupatora” i “kvislinzima”, iako su partizani bili
kvislinzi ili izdajice jer su bili sateliti Moskve i suradnici boljševičke i
jugoslavenske okupacije Hrvatske.
Goran Jurišić
Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma
Croatian Center of Survey the Criminal Communism
HR – 10000
Zagreb
Mat. br:
1900072, br. žiro-računa Raiffeisen Bank u Zagrebu: 2484008-1102798141