«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

03. studeni 2006.

POVJESNIČAR «TITO» JAKOVINA NA NOVOM ZADATKU:

kritikom Kissingera omogućiti novi mandat titoistima!

Tko je Henry Kissinger? U Drugom svjetskom ratu bio je vozač generala američke vojske, Fritza Kraemera, a poslije je doživio meteorski uspon u svjetskoj politici – od vozača do jahača apokalipse.

U broju «Globusa» od 27. listopada 2006. godine, u članku pod naslovom «Henry Kissinger: Bushev đavolji savjetnik» je Sorosov povjesničar Tvrtko Jakovina iznio kritiku bivšeg američkog državnog tajnika i savjetnika za nacionalnu sigurnost Henrya Kissingera. Pošto kritika moćnoga Henrya Kissingera za sobom povlači prije negativne nego pozitivne posljedice za njegove kritičare, i s obzirom da je kritika Kissingera vrlo rijetka u svijetu, postavlja se pitanje, kako to da upravo u jednom glasilu u Republici Hrvatskoj biva objavljena žestoka kritika na Kissingerov račun, i to ne od strane nekog političara nego od strane jednog kontroverznog povjesničara?

Ako bi netko pomislio da se radi o suludoj hrabrosti jednog povjesničara, vara se, jer iza povjesničara Tvrtka Jakovine sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu stoji daleko veći kapital i politička moć nego što bi čovjek uopće pomislio. Iza Tvrtka Jakovine stoji ni manje, ni više nego američki milijarder George Soros, kontroverzan koliko i njegov stipendist Tvrtko Jakovina. George Soros je nedavno u svojoj knjizi «The age of fallibility» (Doba promašaja) žestoko kritizirao predsjednika Georga Busha juniora, iako je poslije u emisiji «Life Edition with Wolf Blitzer» globalne američke TV-mreže CNN morao svoju kritiku (usporedbu Busha s nacistima) znatno ublažiti, rekavši da politika Bushove administracije ima neke zajedničke crte s nacizmom, da je, navodno, vođena politikom straha, da je Bushova administracija uspjela navodno poboljšati tehnologije koje je koristio nacistički propagandni stroj... Sorosova knjiga predstavlja kritiku Bushova globalnog rata protiv terorizma. Soros je naglasio da je njegovo Otvoreno društvo ugroženo Bushovom politikom. To je u najmanju ruku čudno, jer npr. za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine Sorosovo Otvoreno društvo nije bilo ugroženo tadašnjom Bushovom politikom odnosno politikom njegova oca, a sin vodi očevu politiku kontinuiteta. Soros je politički aktivist koji financira one kampanje američkih stranaka i političara koji njegovu Otvorenu društvu nude neizravni utjecaj na vanjsku politiku vlade Sjedinjenih Američkih Država, odnosno na unutarnju politiku zemalja prema kojima vlada Sjedinjenih Američkih Država ima neki interes. Na taj način je Otvoreno društvo imalo neizravni utjecaj na američku politiku prema Republici Hrvatskoj, a vrhunac Sorosova angažmana na području Hrvatske, BiH i Srbije bio je dodjela Sorosu najvišeg državnog odličja Republike Hrvatske od strane predsjednika Mesića, dok je čak i F. Tuđman držao Sorosa za osobu nepoželjnu u Republici Hrvatskoj.

Podsjećamo, Soros je zagovarao dolazak na vlast bivših komunista u bivšim komunističkim europskim zemljama, tako i u Hrvatskoj nakon pada Berlinskog zida, i to pod izgovorom da su navodni nacionalisti opasniji od komunista zato što nisu spremni Sorosu i sličnim svjetskim tajkunima rasprodati narodna gospodarstva i nacionalni suverenitet svojih zemalja. A zašto je Mr. Soros kontroverzan? Zato što je svoje bogatstvo stekao burzovnim špekulacijama, i zato što je svoje bogatstvo koristio za ugrožavanje mnogih nacionalnih ekonomija u svijetu koje su zbog toga trpile, najviše gubitkom desetaka i stotina tisuća radnih mjesta, inflacijom i sličnim gospodarskim potresima. Politički aktivist Soros započeo je križarski rat protiv Busha, i u Americi podupire Bushove političke protivnike, ali ne demokracije radi, nego zbog dubioznih političko-ekonomskih ciljeva.

Kritikom Kissingera, Tvrtko Jakovina neizravno podupire Sorosevu kritiku Busha, s obzirom da je Kissinger Bushov savjetnik. Kritikom Kissingera, kontroverzni povjesničar Jakovina polaže temelj za eventualno novu vanjsku politiku buduće vlade Sjedinjenih Američkih Država prema Republici Hrvatskoj, sličnu onoj koja se vodila neposredno pred Tuđmanovu smrt kada je Račanova koalicija uz Mesića došla u Republici Hrvatskoj na vlast. Sada se možda vodi pokušaj ponavljanja scenarija koji bi se mogao svesti pod nazivnik titoizma. Ne treba posebno objašnjavati da je titoizam smrtni neprijatelj uopće hrvatskog postojanja, te da rehabilitaciju titoizma u Republici Hrvatskoj djelatno pomažu Mesić, Račan (SDP), Sanader i vladajuća Hrvatska demokratska zajednica, s time da je Sanaderova titoistička frakcija iskočila iz kompozicije i priklonila se Bushu i Kissingeru, da bi premijer Sanader amortizirao žestoki pritisak na njegovu vladu zbog ozbiljne kritike Europske komisije u vezi jadnog stanja u hrvatskom pravosuđu i fiktivne antikorupcijske akcije Banskih dvora i titoističke kuće na Pantovčaku (Ured predsjednika RH).

Tvrtko Jakovina je poput svojega mentora također kontroverzan jer u javnosti biva predstavljen kao «mlad i ugledan hrvatski povjesničar» (obvezno se navodi da je s Odsjeka za povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta), iako je neupitno da se njegovo povijesno istraživanje temelji na jugoslavenskoj marksističko-titoističkoj historiografiji, tako da bi se prije moglo reći da je «jugoslavenski povjesničar», te ostaje kao istina jedino da je mlad, ali mladi titoist, na njegovu sramotu. Tvrditi da je titoizam ujedno i antifašizam predstavlja, naime, krivotvorenje povijesti, jer je povijesna činjenica da su titoisti u Drugom svjetskom ratu i sve do raspada Titove Jugoslavije 1991. vodili revolucionarnu boljševičku borbu i da je Tito nakon razlaza sa Staljinom 1948. godine, unatoč priklanjanju Zapadu, nastavio sa staljinističkim totalitarnim metodama u unutarnjoj politici u Jugoslaviji, što je posvjedočio čak i jedan od voditelja Otvorenog društva u Republici Hrvatskoj, bivši reformirani komunist Mika Tripalo. Na Zapadu, naime, antifašizam obvezno podrazumijeva liberalnu demokraciju, koju je crveni maršal u Jugoslaviji žestoko žigosao i proganjao, a da ne govorimo da je uz Zapadni antifašizam vezan i antikomunizam. Kod bivših komunista u Republici Hrvatskoj, bez obzira na frakciju na vlasti ili frakciju saborske opozicije, ne primjećuje se antikomunizam, naprotiv, bivši komunisti zastupaju ekstremni titoizam.

S obzirom da je Jakovina svoju kritiku Kissingera lansirao u glasilu koje predstavlja kariku Europapressholdinga i Westallgemeine Zeitunga (WAZ), pretpostavlja se i jedan točno određeni politička pravac i ideologiju koja Hrvatskom treba vladati nakon što s vlasti padne Bushov prijatelj Ivo Sanader, a to je buduća koalicija druge frakcije bivših komunista, za razliku od Sanaderove ex-komunističke frakcije. Predsjednik uprave Westallgemeine Zeitunga, većinskog vlasnika Europapressholdinga, tako i «Globusa», je Bodo Hombach, bivši savjetnik socijaldemokratskog predsjednika njemačke vlade Gerharda Schrödera koji u mirovini ubire plodove suradnje s ruskim predsjednikom Putinom, u vidu enormne sume eura za posao predsjednika nadzornog odbora rusko-njemačkog plinovoda. Hombach je u Njemačkoj bio osumnjičen za korupciju, zbog čega je izletio iz Schröderova kancelarskog ureda u Berlinu. Nakon toga je postao neko vrijeme koordinator za područje bivše Jugoslavije, a danas je, dakle, na čelu Westallgemeine Zeitunga. Hombach je, dakle, šef šuvarovcu i socijalističkoj novinarskoj zvijezdi Ninoslavu Paviću koji je svojedobno uz pomoć Franje Tuđmana htio oteti zagrebački Radio 101, zbog čega je 1996. prosvjedovalo 100 tisuća hrvatskih građana na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

Sigurno je, da je kritika usmjerena protiv Kissingera načelno opravdana, posebno iz povijesnih razloga, ali je veliko pitanje krije li se iza Jakovinine kritike u obliku povijesnog osvrta i politička akcija, a nije svejedno iz kojih se ideološko-političkih razloga kritizira, i koji je cilj kritike. Ako je cilj takve kritike ostanak na vlast bivših komunista i titoista pod krinkom ideologije liberalizma (HNS-LD), konzervativizma (HDZ) ili socijaldemokracije (SDP), onda bi se hrvatska javnost trebala zabrinuti, jer u susjedstvu Republike Hrvatske, u Mađarskoj, očito je da je mađarska javnost ogorčena velikim lažima kojima je Mađare okovala vlast bivših komunista.

Međutim, Jakovina ne bi bio Jakovina da i u vezi Kissingera povijest ne prilagodi titoističkoj historiografiji. Tako «mladi i ugledni hrvatski povjesničar» prešućuje činjenicu da je Kissinger osumnjičen da je izravno odgovoran za izazivanje izraelsko-arapskog rata 1973. godine, sa ciljem da arapske zemlje proizvođači nafte uvedu embargo na isporuku nafte europskim zemljama i Sjedinjenim Američkim Državama, s krajnjim ciljem da cijene nafte na svjetskom tržištu skoče u visine. S obzirom da američke i britanske naftne kompanije imaju monopol na svjetskom tržištu nafte, Kissingerov manevar koristio je isključivo naftnim tvrtkama, tako da i Kissingerova Nobelova nagrada za mir postaje i te kako upitna. Nadalje, Jakovina je prešutio da se Kissinger otvoreno zalagao za podjelu Bosne i Hercegovine, što je bila izravna potpora režimu Slobodana Miloševića, ali i Franji Tuđmanu koji je u Karađorđevu 1991. pristao na Miloševićev prijedlog podjele BiH. F. Tuđman je s Kissingerom imao i jedan sastanak. Jakovinino prešućivanje Kissingerove uloge u podjeli BiH nije slučajna, jer politika i ideologija koja korespondira s Jakovininom «historiografijom» najuže je surađivala s Tuđmanom oko podjele BiH. Poznato je da su Tuđmanovoj politici prema BiH 1991./1992. podršku davali i Račan, i Budiša, i Manolić i Mesić i drugi, dok je jedini djelatni otpor takvoj protuhrvatskoj politici pružao hrvatski političar Dobroslav Paraga.

Jakovinina kritika nema, dakle, svrhu anulirati protuhrvatsku politiku Henrya Kissingera, nego produžiti vladavinu bivših komunista i titoista u Republici Hrvatskoj, a to znači i nastavak agonije hrvatske pravne države, osim ako ne dođe do demokratskog preokreta u hrvatskoj politici, ali bez bivših komunista i doušnika jugoslavenske tajne službe i njihovih šefova. Zabrinjavajuća je činjenica da je bivši totalitarni aparat jugoslavenske tajne službe ostao u Republici Hrvatskoj gotovo netaknut.