«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

04. studenoga 2006.

CARLA DEL PONTE NEIZRAVNO POTVRDILA NAVODE D. PARAGE O NARUČENOJ SMRTI SLOBODANA MILOŠEVIĆA!

Glavna tužiteljica Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY), gospođa Carla Del Ponte, teško je u razgovoru za francuski tjednik «Paris Match» optužila(pa ubrzo neuvjerljivo demantirala) međunarodnu zajednicu kao suodgovornu za pokolj nad bosanskim muslimanima odnosno nad braniteljima i građanima Srebrenice i Žepe 1995. godine, nakon što su snage bosanskih Srba s generalom Ratkom Mladićem 10. srpnja 1995. godine, nakon višegodišnje opsade, ponovo napale razoružanu Srebrenicu i osvojile i okupirale grad Srebrenicu i mjesto Žepu uz Drinu, koje su formalno bile pod svjetskom međunarodnom zaštitom OUN. Del Ponte je izjavila da su međunarodni predstavnici znali da se priprema pokolj u Srebrenici. Poznato je da međunarodna zajednica nije spriječila osvajanje Srebrenice niti pokolj najmanje osam tisuća ratnih zarobljenika. Del Ponte je naglasila da bi u nastavku procesu Slobodanu Miloševiću, koji je umro za vrijeme maratonskog sudskog postupka protiv njega, navela sve ono što u sudskom postupku nije prihvaćeno kao službeni dokaz. Posebno je sigurna da su Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i Ratko Mladić organizirali napad na Srebrenicu i pokolj velikih razmjera. «Međunarodni predstavnici imali su sastanak o Srebrenici, znali su što se sprema i nisu ništa učinili da se to spriječi. Imam nedvojbene dokaze o tome», rekla je Carla Del Ponte, i dodala da su joj poznata imena sudionika toga sastanka. Dodala je i da je bivši američki potpredsjednik Al Gore želio svjedočiti o Srebrenici, ali nije dobio dopuštenje vlade Sjedinjenih Američkih Država. (Večernji list, 2. studenog 2006.)

Teškom optužbom međunarodne zajednice, glavna haaška tužiteljica neizravno je potvrdila sve navode predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslava Parage koje je gospodin Paraga iznio u Novom listu, 2. svibnja 2006. godine u članku pod naslovom: «Naručena smrt Slobodana Miloševića ili nezatvorena vrata pakla?!» Poštovani čitatelji «Hrvatskog prava», pročitajte u cijelosti što je gospodin Dobroslav Paraga napisao u vezi nagle smrti Slobodana Miloševića, vođe velikosrpske agresije na Hrvatsku, BiH i Kosovo, ove godine u pritvoru međunarodnog tribunala za ratne zločine u Den Haagu, a nakon toga pročitajte riječ, dvije o velikosrpskoj politici i onima koji je podržavaju. Prije toga kratki uvod u vidu tvrdnje krunskog svjedoka Milana Babića, koje je iznio tijekom svjedočenja protiv optuženog Slobodana Miloševića. Uz oproštajno pismo, s napomenom da moli hrvatski narod za oprost, Milan Babić se objesio nekoliko dana prije nego je Slobodan Milošević napustio ovaj svijet.

Slobodan Milošević imao tajni plan za stvaranje «Velike Srbije»

Svjedočeći 2006. godine protiv Milana Martića, jednoga od vođa pobunjenih Srba, bivši vođa pobunjenih Srba Milan Babić je pred Haaškim tribunalom izjavio da je Slobodan Milošević imao tajni plan za stvaranje «Velike Srbije», da su čelnici obavještajne službe državne sigurnosti Srbije (DB) rukovodili akcijama i kontrolirali događaje u tako zvanoj «Republici Srpskoj Krajini» («RSK») početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Posebno je imenovao Stanišića, Simatovića i Dragana Vasiljkovića («kapetana Dragana»), za kojega je svjedok optužbe Babić rekao, da je bio «radnik ili najamnik «Službe državne bezbednosti» i zapovjednik jedinice «Knindže», podređene Simatoviću» odnosno ministarstvu unutarnjih poslova Republike Srbije, i nastavio dalje: «Stanišić mi je sredinom kolovoza 1991. rekao da oni plaćaju kapetana Dragana.» Babić je dalje svjedočio, da je djelatnost «Službe državne bezbednosti» počela u travnju 1991. godine tako što se «najprije vodila diskriminatorska politika prema Hrvatima u Krajini. Pretresane su samo njihove kuće i samo je od njih traženo oružje. Provocirali su incidente na graničnim područjima prema Hrvatskoj, kako bi se u sukobe uključivala JNA i razdvajala zaraćene strane.» Babić je posvjedočio i da je od Miloševića dobivao naloge za imenovanje zapovjednika Glavnog štaba teritorijalne obrane i da je Srbija financirala tako zvanu «Republiku Srpsku Krajinu». Prema Babićevim riječima, na čelu zapovjednog lanca u «RSK» nalazio se Milošević, iza njega Stanišić (šef obavještajne službe Srbije), a treći Milan Martić (šef milicije i predsjednik tzv. «RSK»). Babić je izjavio i da su srpske snage u Kninskoj krajini 1991. napadale hrvatska sela i protjerivale stanovništvo, kao i da je Martić odgovoran za zlostavljanje zarobljenih Hrvata u zatvoru u gradu Kninu.

«NARUČENA SMRT SLOBODANA MILOŠEVIĆA ILI NEZATVORENA VRATA PAKLA»

O zločinačkoj politici Slobodana Miloševića je preciznu kritiku dao predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga u riječkoj novini Novi list od 2. svibnja 2006. u članku pod naslovom: «Naručena smrt Slobodana Miloševića ili nezatvorena vrata pakla?!» S obzirom da je hrvatski političar Dobroslav Paraga više od jednog desetljeća konzekventan i hrabar kritičar i oponent Miloševićeve politike prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i Kosovu, i žestoki protivnik Miloševićeve velikosrpske agresije na Hrvatsku i protivnik politike podjele Bosne i Hercegovine kroz rat, ovdje je donijeta cjelokupna povijesno-politička kritika na račun Miloševića, dijela međunarodne zajednice Zapada i Istoka, i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koju je gospodin Paraga iznio sljedećem članku(nakon ovog članka «Novi list» je nakon gotovo 13 godina bez najave, naprasno prestao objavljivati tekstove predsjednika HSP 1861.):

«Srbijanski komunistički diktator i izazivač četiri posljednja balkanska rata, moralno neosjetljivi rankovićevski provoditelj memoranduma «Srpske akademije nauka i umetnosti» (SANU), višegodišnji miljenik Istoka i Zapada kojem je bilo dopušteno da kao beskrupulozni makijavelist i genocidni vožd upotrijebi sva nedopustiva sredstva za očuvanje bilo kakve Jugoslavije ili proširene Velike Srbije, ponio je sa sobom u grob neke od najčuvanijih tajni o izvorima iz kojih je dobivao poticaje, o stranim pokroviteljima i zagovornika u nekim svjetskim centrima moći, koji su Miloševića godinama podupirali, poticali i davali mu zeleno svjetlo radi njihovih suparništava, podjele moći i ravnoteže straha na Balkanu i u Europi. Miloševićeva prirodna ili naprasna smrt došla je u savršeni trenutak za mnoge još živuće aktere i tajne sudionike Miloševićevih osvajačkih ratnih krvoprolića, koji gotovo sigurno nisu mogli mirno spavati posljednjih nepunih pet godina od njegovog izručenja u haški pritvor. Ta smrt, odgodila je ili čak onemogućila znatnom dijelu srpskog naroda da jednog dana doživi katarzu (da se oslobodi iluzije da je Milošević kriv što je gubio ratove a ne zato što ih je vodio), kroz suočavanje sa svojim voždom kao osuđenim ratnim zločincem.

Razrađena strategija

Ne treba smetnuti s uma da su mnoge utjecajne strukture u Bruxellesu, Moskvi, Parizu, Londonu, Pekingu i Washingtonu davale zeleno svjetlo ovom srbijanskom satrapu da upotrijebi vojnu silu, masovne zločine, uključujući i prisilno preseljavanje nacionalno mješovitog stanovništva, da je promiloševićevska jugoslavenska vlada Ante Markovića dobila obećanja od Europske Unije o golemim bespovratnim zajmovima u iznosima od više milijardi dolara, ako se sačuva federalna, konfederalna ili unitaristička Jugoslavija, kao tobožnji jamac stabilnosti i mira od takozvanog zloćudnog virusa nacionalizma (čime su zapadne strukture lažno opravdavale njihovu totalno promašenu politiku održavanja nacionalne diskriminacije i neodrživog stanja ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji). Milošević i njegovi kreatori iz beogradske čaršije i Srpske akademije nauka uz dužnu potporu najužeg jezgra Srpske pravoslavne crkve, ogorčeni slabim rezultatima vojnog gušenja albanskog ustanka na Kosovu, razradili su strategiju po kojoj su oni glavni faktor očuvanja Jugoslavije (ukidanje autonomija Kosova i Vojvodine, federalizacije Hrvatske, aneksija dijelova BiH, Crna Gora kao «drugo oko u glavi») ili ako ona ne bi dala zadovoljavajući rezultat, zacrtali su takozvane zapadne granice Srbije (Virovitica, Karlovac, Karlobag) pod geslom Srbi na okup ili svi Srbi u jednoj državi, što je podrazumijevalo pokušaj otjecpljenja dijelova republike Hrvatske i pripojenje dvije trećine BiH u sastav krnje Jugoslavije.

Nažalost, za taj svoj plan podjele Bosne i Hercegovine Milošević je uspio pridobiti i hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji je ne samo bio na sličnim pozicijama kao Milošević oko podjele BiH, nego je i povjerovao Miloševiću, jer je za taj projekt ovaj imao snažnu međunarodnu potporu i okolnost da nitko izvana neće vojno intervenirati da bi se podjela BiH spriječila.

Milijarde dolara u ciparskim bankama

Britanska TV BBC objavila je 1995. godine «da je Karadžić znao da se njegov pokrovitelj srbijanski predsjednik Slobodan Milošević dogovorio o podjeli BiH sa predsjednikom susjedne Hrvatske». Tuđman je u istoj emisiji izjavio: «Rješenje je ono što sam ja predlagao za čitavu Jugoslaviju, da se BiH organizira kao konfederacija triju naroda, da bi sva tri naroda bila zadovoljna. Drugo rješenje je da se ide na podjelu» a BBC zaključuje «Tuđman se tada odlučio za podjelu». O čvrstini i snazi inozemnih pokrovitelja Miloševića svjedoče i financijske transakcije koje je Milošević izvodio uplaćujući preko tajnih računa ciparske banke u Nikoziji desetke milijuna dolara pojedinim vodećim dužnosnicima i svjetski poznatim političarima kao «znak» priznanja za njihovu aktivnu ulogu advokata za srbijansku i jugoslavensku stvar u svjetskoj diplomaciji. Haški sud i tužiteljstvo došli su u posjed nekih od tih računa i transakcija, koji su teško teretili ne samo Miloševića već i neke žive i mrtve svjetske političare i diplomate. Prema navodima američkog Ureda za kontrolu stranih depozita (OFAC), Milošević je samo u dvije godine 1992. – 1993., na tajne račune u inozemstvu prebacio 4 milijarde američkih dolara. Osim ciparske banke u Nikoziji, novac je prebačen u neke druge europske države kao i u Južnoafričku Republiku, Rusiju i Kinu.

Iznenadni ili dobro proračunati fizički odlazak Slobodana Miloševića možda će zadugo ili zauvijek onemogućiti razotkrivanje široke međunarodne mreže njegovih pomagača a kada je u pitanju Hrvatska, ostati će neodgovorena mnoga važna pitanja poput sadržaja snimaka tajnog sporazuma Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH iz Karađorđeva, zatim, tajnog sporazuma ovog dvojca u Moskvi i Ženevi o preseljenju srpskog stanovništva iz RH i hrvatskog stanovništva iz BiH kao i dogovora uoči vojno redarstvene akcije «Oluja 95» ili tko je iz najvišeg državnog vrha Republike Hrvatske šefu KOS-a Aleksandru Vasiljeviću dostavljao 1991. godine i kasnije, podatke o naoružavanju Zbora narodne garde, Ministarstva unutarnjih poslova i Hrvatskih obrambenih snaga radi obrane Hrvatske od JNA i srpske soldateske?

Srušen kosovski mit

Po svojim agresivnim planovima i oružanom nasrtaju na suverenitet i teritorijalni integritet nesrpskih naroda i republika, Milošević nije imao adekvatan uzor niti u svojim prethodnicima niti je uspio pronaći iza sebe odgovarajućeg nasljednika. Srušivši gotovo do kraja kosovski mit i mit o tobožnjoj srpskoj nepobjedivosti (srpski narod pobjeđuje u ratu ali gubi u miru), Miloševiću je pošlo za rukom da svojom osvajačkom i ratnohuškačkom politikom ne samo svede Srbiju na granice nekadašnjeg beogradskog pašaluka do 1912. godine i da Dedinje zamjeni zatvorskom ćelijom, već je onemogućio miran razlaz naroda i republika bivše Jugoslavije, izazvavši golema razaranja, ratne i civilne žrtve rata ali i neprocjenjivu materijalnu štetu koju će prije ili poslije morati platiti država Srbija. Milošević je poput mnogih drugih svjetskih diktatora i nasilnika, otišao bez sudske kazne, ali će nažalost izbjeći pravdi i svi oni koji su Miloševića stvorili, ohrabrivali i na njega, kao na dobitnu kartu igrali, smatra Dobroslav Paraga, predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.»

Kao što je na početku rečeno, Carla Del Ponte je teško optužila neke bivše predstavnike međunarodne zajednice, a time neizravno i vlade nekih zapadnih zemalja liberalne demokracije da su podržavale velikosrpski projekt komunističkog diktatora Slobodana Miloševića, jer, plan o osvajanju međunarodne formalno zaštićene zone Srebrenice i Žepe i strijeljanje preko osam tisuća ratnih zarobljenika iz tih nezaštićenih i od međunarodne zajednice razoružanih zona u istočnoj Bosni uz Drinu dio je Miloševićeva projekta stvaranja «Velike» Srbije. (Za usporedbu sa srebreničkim pokoljem, najvećim nakon Drugog svjetskog rata, podsjećamo da su jugoslavenski partizani 1945. u Kočevskom rogu masakrirali 30 tisuća ratnih zarobljenika, najviše zarobljenih hrvatskih vojnika, a titoisti u Hrvatskoj su u istom razdoblju likvidirali metkom u potiljak 12 tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika u Maceljskoj šumi kraj Krapine.) Ne smije se zaboraviti da je gospođa Del Ponte naglasila da je u završnoj riječi na kraju glavne rasprave u sudskom postupku protiv Slobodana Miloševića mislila iznijeti sve one dokaze koji u sudskom postupku nisu bili priznati, a Slobodan Milošević je u svojoj završnoj riječi obrane mogao iznijeti sve one međunarodne aktere koji su ga podupirali u osvajačkom ratu i stvaranju «Velike» Srbije, da je poživio.

«Međunarodni predstavnici imali su sastanak o Srebrenici, znali su što se sprema i nisu ništa učinili da se to spriječi. Imam nedvojbene dokaze o tome», rekla je Carla Del Ponte 2006. u razgovoru za francuski tjednik «Paris Match». Dobroslav Paraga je 2006. za Novi list, šest mjeseci prije Carle Del Ponte rekao: «(...)Ne treba smetnuti s uma da su mnoge utjecajne strukture u Bruxellesu, Moskvi, Parizu, Londonu, Pekingu i Washingtonu davale zeleno svjetlo ovom srbijanskom satrapu da upotrijebi vojnu silu, masovne zločine, uključujući i prisilno preseljavanje nacionalno mješovitog stanovništva, da je promiloševićevska jugoslavenska vlada Ante Markovića dobila obećanja od Europske Unije o golemim bespovratnim zajmovima u iznosima od više milijardi dolara, ako se sačuva federalna, konfederalna ili unitaristička Jugoslavija, kao tobožnji jamac stabilnosti i mira od takozvanog zloćudnog virusa nacionalizma (čime su zapadne strukture lažno opravdavale njihovu totalno promašenu politiku održavanja nacionalne diskriminacije i neodrživog stanja ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji). Milošević i njegovi kreatori iz beogradske čaršije i Srpske akademije nauka uz dužnu potporu najužeg jezgra Srpske pravoslavne crkve, ogorčeni slabim rezultatima vojnog gušenja albanskog ustanka na Kosovu, razradili su strategiju po kojoj su oni glavni faktor očuvanja Jugoslavije (ukidanje autonomija Kosova i Vojvodine, federalizacije Hrvatske, aneksija dijelova BiH, Crna Gora kao «drugo oko u glavi») ili ako ona ne bi dala zadovoljavajući rezultat, zacrtali su takozvane zapadne granice Srbije (Virovitica, Karlovac, Karlobag) pod geslom Srbi na okup ili svi Srbi u jednoj državi, što je podrazumijevalo pokušaj otjecpljenja dijelova Republike Hrvatske i pripojenje dvije trećine BiH u sastav krnje Jugoslavije. (...)»

Ovome se praktički nema što više dodati. Sve je jasno. Jedino Hrvatima još nije jasna Tuđmanova politika za vrijeme rata prema Bosni i Hercegovini i njegova najuža suradnja s vođom agresije na Hrvatsku Slobodanom Miloševićem. Ne treba zaboraviti da je Tuđman pred smrt zagovarao podjelu Kosova, znači, i na kraju svog života išao je stazom velikosrpske politike.

Banski dvori i titoistički predsjednički ured na Pantovčaku – eksponenti velikosrpske politike u Hrvatskoj!

Sanaderova politika prema duhovnom nasljedniku Slobodana Miloševića, premijeru Vojislavu Koštunici «Kalašnjikovu», također Hrvatima nije jasna. Premijer Sanader je povodom referendumskog izglasavanja novog srbijanskog ustava izjavio (referendum po kojemu je Kosovo definirano ustavnim zakonom kao neotuđivi dio Srbije), da srbijanski ustavni referendum neće promijeniti stanje u regiji. (Rusija je već najavila da zbog Čečenije neće poduprijeti kosovsku secesiju, tako da se srbijanskim referendumom i te kako mijenja stanje u «regiji».) Trenutno stanje u regiji je sljedeće: Kosovo je zbog Miloševićeve agresije na Kosovo i etničkog čišćenja kosovskih Albanaca 1999. nakon bombardiranja Natopakta po srbijanskim vojnim ciljevima 1999. godine izdvojeno iz Srbije i stavljeno pod međunarodni protektorat, a kosovskim Albancima je međunarodna zajednica Zapada obećala neovisnost i otcjepljenje Kosova od Srbije. Reći da srbijanski ustavni referendum ne mijenja stanje u regiji znači biti eksponent velikosrpske politike aktualne srbijanske vlasti na čelu sa srbijanskim premijerom Koštunicom i predsjednikom Srbije Tadićem. Hrvatskoj javnosti je zbog protuustavne cenzure privatnog i državnog tiska u Republici Hrvatskoj promaknuo detalj, da je premijer Sanader i prošle i ove godine lobirao za Vojislava Koštunicu i njegovu lažnu Demokratsku partiju koja zagovara «Veliku Srbiju». I bivši bliski Đinđićev suradnik Boris Tadić napustio je Đinđićevu antivelikosrpsku politiku (izručio je Miloševića haaškom sudu) i priklonio se Koštuničinim četnicima i Miloševićevim socijalistima. Sanader i vladajuća stranka HDZ ne podržavaju Miloševićeve protivnike u Srbiji, duhovne nasljednike Zorana Đinđića, okupljene oko srbijanskog političara Čedomira Jovanovića i njegovu liberalnu stranku, bivšeg Đinđićevog zamjenika i podpredsjednika srbijanske vlade, nego službeni Zagreb podržava u Beogradu duhovne ubojice Zorana Đinđića, kao što u Hrvatskoj pdržavaju duhovne ubojice Ante Paradžika.

Sanader je prošle i ove godine dao na međunarodnim forumima ugledne Europske pučke stranke (EPP-ED) veliku podršku Koštuničinoj partiji da postane pridruženom članicom obitelji konzervativnih demokratskih Europskih pučkih stranaka, a posljednji put je takvu podršku dao na svjetskom skupu konzervativnih demokratskih stranaka u gradu Washingtonu. U međuvremenu je Koštuničina partija, zahvaljujući Sanaderovom lobiranju, postala pridružena članica Europskih pučkih stranaka. Ono što nije uspio ishoditi za otetu Hrvatsku stranku prava i uzurpatora i lažnog magistra Antu Đapića i njegove crnokošuljaše, ishodio je za svog strateškog saveznika Vojislava Koštunicu, onog istog koji je ove godine na obljetnicu «Oluje» izjavio da se radi o «zločinačkom pothvatu». (Sanader je bez velike volje neizravno demantirao Koštuničin napad na «Oluju», više da verbalno zadovolji uzrujano hrvatsko pučanstvo, kojemu i preko balkanske trgovinske unije, zvana CEFT-a, sprema novi jugoslavenski pogrebni kovčeg.) Sanader iz državnog proračuna RH ne izdvaja niti jednu lipu za antivelikosrpsku kampanju, dok se iz srbijanskog državnog proračuna izdvajaju milijuni i milijuni za velikosrpsku politiku. Nastavlja se strateško savezništvo Dedinje-Pantovčak, započeto u Karađorđevu 1991. godine sastankom Milošević-Tuđman i dogovorom o podjeli BiH. Sanader je nekoliko puta naoko zauzeo neutralni stav oko svjetskog kriznog žarišta zvanog «Kosovo» i time neizravno puhao u jedra Koštunici, jer ako netko nije protiv velikosrpske politike službenog Beograda, onda je za takvu politiku, a velikosrpska politika ujedno je i protuhrvatska politika. Srbijanska politika koja zagovara ostanak Kosova u Srbiji je velikosrpska politika. Sanader kao da je postao velikosrpski eksponent, a predsjednik Mesić kao da nikada nije ni prestao biti velikosrpski eksponent u Hrvatskoj, i to ne samo zato što je prije nekoliko dana u službeni posjet primio sinonima za velikosrpsku politiku, princa Aleksandra II Karađorđevića, unuka ubojice od Stjepana Radića, Aleksandra I Karađorđevića, koji je svoju kaznu dobio u Marseilleu.

Ne bi bilo prvi puta da su neki hrvatski političari postali eksponenti velikosrpske politike. Primjera za to ima u modernoj hrvatskoj povijesti na izvoz: najpoznatiji eksponent velikosrpske politike u Hrvatskoj bio je Josip Juraj Strossmayer, zatim Fran Supilo (koji se 1909. ogradio od Hrvatsko-srpske koalicije, koju je 1905. osnovao, i istupio iz tog velikosrpskog projekta), Svetozar Pribićević tako i tako kao tajni agent vlade Srbije, zatim, Mile Starčević i zubar Ante Pavelić (svoj ekvivalent ova dvojica izdajice imaju u Anti Đapiću), i tadašnji studenti lijeve političke orijentacije August Cesarec, Janko Baričević, Ivo Jelavić, Oskar Tartaglia i Branko Kijurina postali su čak suradnici beogradske terorističke organizacije «Crne ruke», a Luka Jukić postao udarni bombaš velikosrpske politike. Hrvatski zavedeni studenti mislili su popraviti stanje u «regiji», krivo misleći da će razbijanjem Austro-Ugarske Monarhije i stvaranjem Jugoslavije biti riješeno hrvatsko nacionalno pitanje. Mnogi slijepci kraj zdravih očiju nisu vidjeli da se iza jugoslavenske maske krije «Velika» Srbija, i da su velikosrpski političari u Srbiji koristili priču o Jugoslaviji samo kao krinku za stvaranje «Velike» Srbije. I pojam hrvatske ljevice, marksist August Cesarec, postao je zavedena hrvatska naivčina, koja je bacala bombe za račun srbijanske «braće» u Beogradu.

Stoga Hrvati, ako ste protiv velikosrpske politike i za očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa, za ostvarenje demokracije, pravnu državu, slobodu tiska, zaštitu digniteta Domovinskog rata, ako ste za obnovu hrvatskog narodnog gospodarstva, onda će te podržati Hrvatsku stranku prava 1861. u borbi protiv grobara hrvatske države i slobode hrvatskog političkog naroda!

Pozivamo sve one ljude na svijetu, koji su protiv velikosrpske politike i protiv stvaranja «Velike» Srbije, da se pridruže Hrvatskoj stranci prava 1861.

Hrvatska stranka prava 1861. ne zagovara «Veliku» Hrvatsku, jer ne traži niti pedlja srbijanskog državnog teritorija! Međutim, ako velikosrpska politika bude i dalje ugrožavala opstojnost hrvatskog naroda, morati će se u razmatranje uzeti i to da se pristupizvaođenju protektorata nad Srbijom, ako bi to ostao jedini i posljednji način da se zaštiti hrvatski narod od uništenja! Ne zaboravimo, velikosrpska politika nije samo stvaranje «Velike» Srbije, nego zagovara likvidaciju hrvatske države!

Onima koji ne znaju što je velikosrpska ideologija i velikosrpska politika preporučujemo temeljno djelo na tu temu autora Savića Markovića Štedimlije, crnogorskog patriota i Zagrepčanina, koji je do gole kože razgolitio perfidnost, diskriminaciju, rasizam i šovinizam velikosrpske ideologije i politike o stvaranju «Velike» Srbije. Štedimlijino djelo nosi naslov: «Zavjere protiv svjetskoga mira». Knjiga je objavljena prošle godine od nakladnika «Alfa», u Zagrebu, i dostupna je u nakladnikovim knjižarama i knjižarama drugih nakladnika u Republici Hrvatskoj. Kada pročitate «Zavjere protiv svjetskoga mira» od S.M. Štedmlije, sve će vam biti jasno. Do tada, ugodno čitanje «Hrvatskog prava», a oni koji ne podnose istinu, predlažemo da se prebace na čitanje nekih drugih novina u Republici Hrvatskoj, koje obiluju poluistinama i lažima, i cenzurom.