«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
9. studenog 2006.
SPECIJALNO IZDANJE
“HRVATSKOG PRAVA” U POVODU
17. OBLJETNICE PADA
BERLINSKOG ZIDA
Prljavim medijskim ratom
oklevetani
hrvatski antikomunisti –
u
vrijeme velikosrpske agresije komunističkog diktatora Miloševića!
Dana 9. studenog
1989. godine pao je Berlinski zid. Drugim riječima, 9. studenog je komunizam u
Istočnoj Europi doživio slom, pala je tako zvana „željezna zavjesa“, kako je
Churchill nazvao stanje duha u Europi po završetku Drugog svjetskog rata kada
se između pobjednika antihitlerovske koalicije spustila „željezna zavjesa“ i
uspostavljena granica razgraničenja između bivših saveznika, jer se nisu mogli
niti željeli dogovoriti o statusu poslijeratne Njemačke. S obzirom da je
Staljin želio u Njemačkoj vidjeti komunizam, a London i Washington zagovarali
kapitalizam, došlo je do podjele Njemačke i Berlina na zapadne i istočne
dijelove. Pošto je život ljudi bio bolji i sigurniji na Zapadu, mnogi Nijemci
su nakon 1945. napustili sovjetsku istočnu zonu i preselili u zapadnu
anglo-američku kapitalističku zonu demokracije i slobode. Kako Istočna Njemačka
(DDR) ne bi ostala bez stanovnika, komunisti su 13. kolovoza 1961. počeli
podizati zid u Berlinu, na granici istočnog i zapadnog Berlina. Kao izgovor za
gradnju komunističkog Berlinskog zida su boljševici naveli laž da zid služi „za
sprečavanje vojnog napada“ Natopakta. S obzirom da su zemlje Varšavskog
ugovora, koji je okupljao komunističke zemlje na čelu sa Sovjetskim Savezom,
imale u Istočnoj Europi 55 tisuća tenkova, a NATO 30 tisuća tenkova u Zapadnoj
Europi, pitanje tko bi koga napao odgovoreno je navođenjem statističkih
podataka. Osim toga su tajni planovi Varšavskog ugovora, objavljeni nakon pada
Berlinskog zida, predviđali napad snaga Varšavskog ugovora, sa ciljem prodora
Crvene armije do Atlantika. Tajni vojni plan saveza NATO predviđao je nuklearni
napad na snage Varšavskog ugovora ukoliko bi sovjetski tenkovi izbili na rijeku
Rheinu, dakle, na granicu s Francuskom. Padom Berlinskog zida otvorila su se
vrata integraciji podijeljene Njemačke, prisajedinjenjem Istočne Njemačke zapadnoj
Saveznoj Republici Njemačkoj, zemlji uzorne demokracije, u kojoj vlada pravna
država i socijalna pravda, dakle, vrijednosti koje su zapisane i u ustavu
Republike Hrvatske, ali koje u stvarnosti ne funkcioniraju ili ne postoje.
Protiv ujedinjenja Njemačke bila je vlada Velike Britanije premijerke Margaret
Tatcher i predsjednik Republike Francuske Francois Mitterand, a londonski tisak
je međunarodno pravo na samoodređenje njemačkog naroda popratio usporedbom s
Hitlerovom ekspanzijom. Da nije bilo sovjetskog reformatora Mihajla Gorbačova,
koji je na sastanku s američkim predsjednikom Bushom seniorom, na
zaprepraštenje nazočne vrhuške generala Crvene armije, i na iznenađenje
američkih predstavnika, obećao povlačenje Crvene armije iz Istočne Njemačke, i to
do 1994. godine, njemačko ujedinjenje došlo bi u pitanje. Pošto Bush nije
vjerovao svojim ušima što je čuo, Gorbačov je na navedenom sastanku morao
ponoviti što je rekao, da SSSR nema ništa protiv njemačkog ujedinjenja, i da
Crvena armija ne misli dalje ostati kao okupator u Njemačkoj. Pravda je
pobijedila, Njemačka se ujedinila, a komunistički sustav u istočnom dijelu
Njemačke je u cijelosti likvidiran sustavom kapitalizma, pravnom državom i
demokracijom. Svi oni njemački boljševici i pripadnici komunističke tajne
policije koji su od 1945. do pada Berlinskog zida kršili ljudska prava,
izvedeni su pred sud pravne države i procesuirani. Svi doušnici zloglasne tajne
službe STASI (njemačka „Udba“) odstranjeni su iz javnog života, ili drugim
riječima, ne smiju se baviti politikom, te mogu biti sretni ako nisu završili u
zatvoru uz služenje dugogodišnje zatvorske kazne, s obzirom da su služili
zločinačkom sustavu. Posljednji generalni sekretar Istočnonjemačke komunističke
partije „SED“, Egon Krenz, pravomoćno je osuđen zbog kršenja ljudskih prava na
zatvorsku kaznu. Njegov kolega Ivica Račan, koji je u Titovoj totalitarnoj
Jugoslaviji bio i komunistički ideolog, za razliku od „druga“ Krenza koji je
bio „samo“ funkcioner komunističke partije, može se smatrati pravim
srećkovićem, zato što ga hrvatska pravna država nije privela, niti pritvorila,
niti ispitala, niti istražila kršenja ljudskih prava od 1972. do prvih
višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine. (Račanov zamjenik, i Tuđmanov
koordinator podjele BiH, Dušan Bilandžić, sudjelovao je na posljednjem kongresu
totalitarne komunističke partije „SED“, kao izaslanik totalitarne partije
„SKH/SKJ“.) Dok su u Njemačkoj komunisti podvrgnuti zakonu o lustraciji
(ispitivanje političke prošlosti), u Hrvatskoj su lustrirani demokrati i
antikomunisti, a ne komunisti koji su unatoč padu Berlinskog zida i sloma
Titove komunističke Jugoslavije u kontinuitetu, od 1990. do danas, 2006.
godine, na vlasti, s tendencijom da će tako ostati i slijedećih godina. Stoga, u povodu obljetnice pada Berlinskog zida
komunisti iz Republike Hrvatske mogu uputiti njemačkoj obavještajnoj službi
Bundesnachrichtendienst (BND) srdačne čestitke na odličnoj suradnji i pomoći
koju su im njemački obavještajci, i njemački političari, pružili i odradili
prljavi rat protiv hrvatskih antikomunista, protiv slobode i demokracije u
Hrvatskoj.
U „Hrvatskom pravu“
već je objavljen feljton o suradnji Udbe i Bundesnachrichtendiensta, i o ulozi
Bundesnachrichtendiensta u preuzimanju zapadnih dijelova Jugoslavije pod svoje,
dakle, Slovenije i Hrvatske, dok je BiH ostala „ničija zemlja“, upravo onakva
zemlja kakva je prikazana u odličnom bosanskom filmu kojemu je filmska
akademija u Los Angelesu dodijelila najveću svjetsku filmsku nagradu za strani
film - „Oscar“. Bivši direktor Bundesnachrichtendiensta Klaus Kinkel, koji je
poslije postao Kohlov ministar vanjskih poslova u njemačkoj vladi, radio je na
povezivanju hrvatskih komunističkih disidenata i udbaša s hrvatskim
nacionalistima i emigrantima, kako bi u trenutku raspada Jugoslavije, raspad
koji su zapadne obavještajne službe predvidjele još početkom šezdesetih godina
20. stoljeća, Zapad mogao preko suradnika Bundesnachrichtendiensta na Balkanu
preuzeti svoj do kolača. Iako je Predsjednik Tuđman po nalogu Bundesnachrichtendiensta
uklonio iz javne službe boljševika Josipa Manolića i Mesića, ostao je boljševik
Tuđman, a nakon Tuđmana ostao je bivši komunistički ideolog Račan i cijela
garnitura bivših komunista, raspoređeni u raznorazne stranke na istaknutim
partijskim i državnim dužnostima, kako u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, tako
u Socijaldemokratskoj partiji, Hrvatskoj narodnoj stranci, Hrvatskoj seljačkoj
stranci, čak i u otetoj Hrvatskoj stranci prava koja je nakon Paragine
protuustavne smjene preplavljena bivšim doušnicima Udbe, KOS-a i oficirima JNA.
U svakom slučaju, Zapad ima u svakom trenutku u predstavnicima parlamentarnih
političkih stranaka Republike Hrvatske svoje pijune za igru, tako da je
šefovima u centrali Bundesnachrichtendiensta svejedno tko na poludemokratskim i
kvazi-višestranačkim izborima u Republici Hrvatskoj pobijedi, da li Račan, da
li HDZ ili SDP, da li Mesić ili Sanader, jer svi navedeni i neki drugi imaju
dvostruki zajednički nazivnik: ex-komunisti su i titoisti. Najnovija vijest iz Njemačke
je, da se gradi nova zgrada Bundesnachrichtendiensta za 700 milijuna eura. Što
će li tek sada BND napraviti na Balkanu? Kakav kaos sada gospoda iz Pullacha
misle stvoriti na ovim prostorima, nakon što su devedesetih godina stvorili
kaos nad kaosima u Republici Hrvatskoj i BiH? Za „utjehu“ je, da britanska
obavještajna i tajna služba ne zaostaje za Nijemcima u pravljenju kaosa na ovim
prostorima, možda Britanci u svemu i prednjače. Klaus Kinkel imao je svog
stranačkog šefa u dugogodišnjem njemačkom ministru vanjskih poslova Hansu
Dietrichu Genscheru, kojega Hrvati nekritički slave poput mesije, t.j. kao
onoga koji se pred Britancima i Francuzima navodno izborio za međunarodno
priznanje Republike Hrvatske. Malo je tko u Hrvatskoj, međutim, uočio da je međunarodno
priznanje RH uslijedilo s velikim zakašnjenjem, tek nakon što je u
velikosrpskoj agresiji palo 15 tisuća hrvatskih civila i branitelja i do
temelja srušen i uništen grad Vukovar, i malo tko zna da je Genscherov najbolji
„prijatelj“ na Balkanu bio Budimir „Buda“ Lončar, jugoslavenski boljševik koji
je Genschera godinama ugošćivao na svojoj sovjetskoj dači na otoku Ugljanu kod
Zadra, kada su on i Genscher imali jednom godišnje, obično ljeti, redoviti
sastanak za vrijeme titoističke diktature u Jugoslaviji. „Buda“ je poznat po
tome što je Republiku Hrvatsku 1991. osudio na smrt kada se kao jugoslavenski
ministar vanjskih poslova u Vijeću sigurnosti UN izborio za embargo na izvoz
oružja u SFR Jugoslaviju, embargo koji je pogodio samo napadnutu i razoružanu
Republiku Hrvatsku, a ne super-naoružanu „JNA“ i Miloševićev policijski režim.
I taman kada su Nijemci, kada je njemačka demokracija trebala Hrvatskoj pomoći
da se obrani od velikosrpske agresije, da oslobodi svoja područja koja je
komunistički diktator Milošević okupirao, zabili su Hrvatskoj nož u leđa, taman
potvrđujući hrvatsku poslovicu iz vremena Zrinskog, „ Viruj Nimcu kao Suncu zimcu,
od njega moć imaš kad primiš smrt tminsku!“
„Der Spiegel“ u zrcalu „Völkischer Beobachter“
U vrijeme velikosrpske
agresije, kada je trećina državnog teritorija Republike Hrvatske, i dvije
trećine državnog teritorija Republike Bosne i Hercegovine bilo pod srpskom
okupacijom, svjetski poznati, tiražni i politički utjecajni njemački tjednik
„Der Spiegel“ je 1992. žestoko kritizirao hrvatskog demokrata i antikomunista
Dobroslava Paragu, borca za ljudska prava kojega je 1989. počastio američki
Kongres i njemački predsjednik Richard
von Weizsäcker. U tjedniku „Der Spiegel“
u biti nije iznijeta kritika nego perfidna i suptilna montaža i manipulacija
kakve se ne bi posramio ni nacistički „Völkischer Beobachter“. Na članak
pod naslovom „Und morgen schon tot“ (I
sutra već mrtav) nadovezuje se odmah interview s Dobroslavom Paragom,
tadašnjim predsjednikom Hrvatske stranke prava, pod naslovom „Ein Morden wie in
Sarajevo“ (Ubijanje kao u Sarajevu),
iako novinar koji je s Paragom razgovarao nije ni riječi rekao da će uz
interview s Paragom biti objavljena i reportaža s nekim francuskim i engleskim
nacistima, te je interview s Paragom bio prijevara par excellence. U prvom
članku prikazani su dragovoljci Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) kao neki
divljaci, a u drugom članku odnosno u
razgovoru s Paragom je Dobroslav Paraga od strane uredništva „Der Spiegel“
predstavljen njemačkoj i svjetskoj javnosti, ni manje ni više nego kao
„nasljednik nekadašnjeg Hitlerova saveznika Ante Pavelića“. U oba članka,
megareportaži, ni riječi o velikosrpskoj agresiji, o kritici balkanskog krvnika
Slobodana Miloševića, o srpskim pokoljima, o opsadi Sarajeva, o uništenju
Vukovara, ni riječ potpore uredništva „Der Spiegel“ hrvatskoj obrani od
velikosrpske agresije. Članak počinje s
navođenjem kako se u jednom hercegovačkom mjestu vijori kukasti križ odnosno
zastava Trećeg Reicha, kako iz jednog kafića dopire zvuk pjesme „Lili Marleen“,
i kako na jednoj navodno rekviriranoj srpskoj vili stoji novi natpis: „Trg
Rudolfa Hessa“. Fotografija pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)
prikazuje hrvatske bojovnike s oružjem u ruci, iako nitko od njih ne diže desnu
ruku u vis, na Hitlerov pozdrav „Sieg Heil“, ali zato trojica francuskih
dragovoljaca na drugoj fotografiji pozdravljaju sa „Sieg Heil“. Jedan engleski dragovljac izjavljuje u
članku kako ga je u Hrvatsku privukla „reinkarnacija Hitlera u liku šefa HOS-a
Parage“. Sve što je Paraga rekao u razgovoru s „Der Spiegel“ pada u vodu
pred navodnom izjavom jednog engleskog idiota i trojicom francuskih mladića
koji su zamijenili zemlju, jer „Mein Kampf“ je provodio Slobodan Milošević, a
ne Dobroslav Paraga. Kad je Paraga
govorio o ujedinjenu Hrvatske, Nijemci su Paragu kritizirali kao što su Englezi
kritizirali Nijemce pri ujedinjenju Njemačke. (Princip da velika riba jede
malu ribu.) Francuski dragovoljci, pripadnici ili simpatizeri Le Penove stranke
očito su se odazvali krivoj strani u ratu, jer na Kongres Le Penove stranke
trebao je doći u Francusku Vojislav
Šešelj, dok je Dobroslav Paraga iz protesta zbog poziva domaćina četničkom
vojvodi, odmah na početku napustio taj opskurni miting, prevaren od čelnika
„Nacionalne fronte“. (Sa čelnikom „Nacionalne fronte“, Le Penom, sastao se u
Zagrebu predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman, Stipe Mesić, Josip Manolić i tajnik
HDZ-a Drago Krpina, a u Vatikanu papa Ivan Pavao II.)
No, sve navedeno i prikazano u „Der Spiegelu“ bilo je
dovoljno da njemački političari okrenu glave od Dobroslava Parage, a bivši
komunist Franjo Tuđman je članak iz „Der Spiegela“ shvatio kao zeleno svjetlo
za obračun s Dobroslavom Paragom: odmah nakon sramotnog
članka iz „Der Spiegel“, u kojemu se prepoznaje rukopis
Bundesnachrichtendiensta, nekoiko stotina pripadnika MUP-a i vojnih specijalaca
upalo je u sjedište HSP-a u Starčevićev dom i privelo Dobroslava Paragu na
saslušanje nakon čega mu je ukinut zastupnički imunitet u Hrvatskom saboru, a
Vojno tužiteljstvo pokrenulo je protiv njega istragu pred Vojnim sudom radi
rušenja ustavnog poretka.
Nakon toga, kada je HOS nasilno rasformiran, počeli su
hrvatsko-muslimanski sukobi u BiH, a Karadžićevi Srbi, beogradski eksponenti
agresije na BiH, trljali su ruke od zadovoljstva. Kada ni to nije bilo
dovoljno, vrhovnik je Paragu dao u Saboru Republike Hrvatske smijeniti s
položaja dopredsjednika saborskog odbora za ljudska prava, i pred Vojnim sudom
RH protiv Parage montirao optužnicu za rušenje ustavnog poretka Republike
Hrvatske. Kada ni to nije urodilo plodom, jer je Vojni sud oslobodio civila
Paragu od lažne optužbe, Tuđman je preko optuženog doušnika „Kontraobavještajne
službe“ JNA Ante Đapića izvršio udar na HSP, a kada ni to nije bilo dovoljno za
odstranjenje Dobroslava Parage, Franjo Tuđman je ministru Jurici Malčiću
izravno naredio da u registar tadašnjeg Ministarstva uprave, umjesto imena
Dobroslava Parage, upiše ime Borisa Kandarea kao predsjednika HSP-a a Ante
Đapića kao osobe za zastupanje i predstavljanje Hrvatske stranke prava. Nedugo
nakon toga je Kandare svoje mjesto ustupio provokatoru Anti Đapiću, čiji je
uzor bio poglavnik Ante Pavelić
–„ponosan sam što se nalazim na mjestu u HSP-u na kojem je nekada bio Ante
Pavelić“ izjavio je 1997. godine Ante Đapić a prenijeli su gotovo svi tiskani i
elektornski mediji u RH i u inozemstvu. Čudno, jer „Der Spiegel“ je lažno prikazao Paragu kao nasljednika Ante Pavelića,
čak i kao „reinkarnaciju Hitlera“. Ne samo da je pronacistički režim dao pobiti
pola Paragine obitelji u Drugom svjetskom ratu, nego se D. Paraga na Prvom
općem saboru Hrvatske stranke prava u Zagrebu, 1991. godine, dakle godinu i pol
dana pred sramotni i lažni članak u „Der Spiegel“, jasno i nedvosmisleno
ogradio od ustaškog režima Ante Pavelića.
Međutim, ako nekoga
želite ukloniti, prvo ćete ga oklevetati, a potom ako treba i ubiti i posthumno
opet oklevetati. Sjetimo se kako je završio Andrija Hebrang – vođa hrvatskih
komunista u Drugom svjetskom ratu. Tito je Hebranga prvo oklevetao kao „ustaškog
špijuna“, potom ga je dao likvidirati, i na kraju tako oklevetao da bi i
Staljin, majstor klevećenja, mogao kod svog učenika Tita „Valtera“ štošta
naučiti. Srećom, unatoč nekoliko atentata na Paragu, Tuđman nije uspio Paragu
ubiti, kao što je ubijen Paragin zamjenik Ante Paradžik 1991. godine,
predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971.
godine. No, zato je Tuđman oteo HSP i dao je u ruke uzurpatorima i
crnokošuljašima, jer je Hrvatskoj demokratskoj zajednici godila stranka koja će
predstavljati krajnju desnicu kao što je Đapić odigrao svoju ulogu desničara,
pozdravljajući pozdravom „Sieg Heil“ dok je Paraga bio predsjednik Hrvatske
stranke prava. Iako je Đapić nakon
kutinskog puča 1993. i dalje, pod portretom poglavnika Pavelića pozdravljao sa
„Sieg Heil“, to tada Tuđmanu više nije smetalo, a nije smetalo ni tjedniku „Der
Spiegel“. Razlog: Đapić, ni kada bi bio u vladi RH, ne bi ugrozio poredak
Bundesnachrichtendiensta u Republici Hrvatskoj – nacionalkomunistički poredak kompromitiranih
poslušnika i korupcionaša koji su njemačkim kompanijama i njihovim austrijskim
filijalama prodali u međuvremenu kompletno hrvatsko narodno gospodarstvo, od
Hrvatskih telekomunikacija (kao danak za njemačku potporu međunarodnog
priznanja Hrvatske), do banaka i koncesija za veletrgovine koje su Hrvatsku
pretvorile od industrijske zemlje u zemlju usluga i samoposluživanja – svatko
iz Njemačke i Austrije uzima u Hrvatskoj ono što mu se sviđa! („Der Spiegel“
nije napisao kritički članak o tome kako je „Hypo-Alpe-Adria Bank“, bliska
austrijskom desničaru Jörgu Haideru, pokupovala pola hrvatskog narodnog
gospodarstva.) Hitlerov „Völkischer
Beobachter“ (Narodno oko) divio bi se
kako je „Der Spiegel“ u stilu velikog lažljivca montirao 1992. članak-pamflet o
Dobroslavu Paragi. Da se, međutim,
negdje u Hercegovini vijorio kukasti križ, njemački fotoreporteri bi to
zasigurno primijetili, fotografirali i objavili u „Der Spiegel“. Ovako je sve
ostalo samo na riječima u članku, na lažnim riječima. I na kraju, Dobroslav Paraga je Antu Đapića dao 1993.
isključiti iz Hrvatske stranke prava, upravo zbog Đapićeva provokatorskog
neofašizma, a da je Paraga kojim slučajem reinkarnacija Hitlera (ako bi
vjerovali u reinkarnaciju), pohvalio bi Đapića i postavio ga za svojega
zamjenika, kao Hitler što je postavio Hessa za svog zamjenika, a od fotografije
navodnog „Trga Rudolfa Hessa“ u navedenom članku „Der Spiegela“ također ni
traga, samo lažnog glasa.
(Đapić
nije bio zamjenik Dobroslava Parage, jer dužnost dopredsjednika je po statutu
HSP-a bila određena samo za osobe izabrane na stranačkom saboru, a Đapić nije
na stranačkom saboru izabran za dopredsjednika nego samo za člana
Predsjedništva HSP-a, dok si je titulu „v.d. dopredsjednika“ nakon Paradžikova
ubojstva sam izmislio odnosno krivotvorio, kao što je krivotvorio svoj
magisterij.)
Nakon monstruoznog
članka u „Der Spiegelu“ protiv Parage je uredništvo iz „Der Spiegela“ poslalo u
sjedište Hrvatske stranke prava 1861. u Zagrebu svog novinara da danima boravi
blizu Dobroslava Parage, da bi 2000. godine u njemačkom tisku izašla
informacija da je dotični novinar bivši suradnik zloglasne istočnonjemačke
tajne policije STASI, kao i cijeli niz drugih novinara „Der Spiegela“, a
nedavno je izašla informacija u njemačkom tisku kako BND ima među novinarima
„Der Spiegel“ cijeli niz svojih informatora i suradnika. Da ironija ne stanuje
daleko potvrđuje najnoviji skandal koji je izbio zbog rasističkih i nacističkih
ispada pripadnika kontingenta Bundeswehra u Afganistana. Tiražni dnevnik
„Bild-Zeitung“ objavio je njemačke vojnike kako poziraju s lubanjama stradalih
Afganistanaca, i s oznakama Hitlerova Afričkog korpusa na oklopnim vozilima
Bundeswehra. O tome nije prvi pisao socijaldemokratski „Der Spiegel“ nego
konzervativni „Bild-Zeitung“. Inače, osnivač tjednika „Der Spiegel“ je bivši
član poljske komunističke tajne policije.
I na kraju, pouka
„Der Spiegelu“ i Bundesnachrichtendienstu: ako je gospodin Richard von
Weizsäcker kao bivši Hitlerov oficir, koji je 20. srpnja 1944. sudjelovao u
prevratu protiv Hitlera, mogao postati njemački predsjednik, onda je Dobroslav
Paraga kao žrtva komunizma zasigurno zavrijedio puno, puno bolji tretman od
predstavnika demokracije u Njemačkoj. D. Paraga pisao je antititoističku
peticiju za oslobođenje političkih zatvorenika u bivšoj Jugoslaviji, zbog čega
je proveo dvije godine u jugoslavenskom titoističkom koncentracijskom logoru i
dvije godine u strogom komunističkom zatvoru, uz godinu dana u istražnom
zatvoru jugoslavenskog gestapoa u Zagrebu, kao politički zatvorenik savjesti sa
19 godina, te je žrtva koju je podnio gospodin Dobroslav Paraga uzor bilo kome
na svijetu tko se poziva na demokraciju i antikomunizam i općenito na
antitotalitarizam. Zato je pravaš ili demokrat Dobroslav Paraga već dva puta
počašćen od američkog Kongresa, o čemu nacionalkomunistički balkanski suradnici
Bundesnachrichtendiensta mogu samo sanjati! A pjesmu „Lili Marleen“, koju su
pjevali engleski vojnici u Drugom svjetskom ratu, kradući tu pjesmu od
njemačkih vojnika, zaista je licemjerno navesti kao nešto po čemu bi netko bio
nacist, jer pjesma „Lili Marleen“ je u povijest glazbe ušla kao antiratna
pjesma. Samo što je to njemačkim gospodarima kaosa i slijepcima svejedno, oni u
Hrvatskoj imaju svoj hrvatski „Telecom“ i druga hrvatska narodna bogatstva, a
uz nacionalkomuniste Račana i Đapića imati će i cijelu jadransku hrvatsku obalu
i prirodne resurse u Republici Hrvatskoj. „Danke Deutschland!“ Nakon što se
je „Der Spiegel“ obračunao sa Dobroslavom Paragom u korist Tuđmana, „Der Spiegel“ se je obračunao i s Franjom
Tuđmanom. Tko je slijedeći na redu?