«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

VUKOVAR 1991.

(1/3)

18. studenog 1991. – 18. studenog 2006.

TKO SU HRVATSKI BRANITELJI, TKO SU IZDAJICE?

“Predsjednik Tuđman i saborski zastupnici isti su kao četnici!”

(Siniša Glavašević)

«Hrvati moraju iseliti ili umrijeti (...) Mi ne želimo nijednu drugu nacionalnost na svome teritoriju i borit ćemo se za naše prave granice.» (Četnički vojvoda Vojislav Šešelj u izjavi britanskim novinama)

Tajna i otvorena potpora britanske politike komunističkom diktatoru Slobodanu Miloševiću i njegovim boljševicima imala je cilj preko male ali zavjereničke Srbije opet spriječiti širenje njemačke trgovine I utejcaja na zemlje dunavskoga bazena, kao i preko Beograda kontrolirati zemlje Jugoistočne Europe, posebno zemlje bivše Jugoslavije. Povijest se ponavlja. I 1914. je Velika Britanija stala iza male ali zavjereničke Srbije, koja je ubojstvom austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanada izazvala Prvi svjetski rat, spriječivši širenje njemačke trgovine i utjecaja na Balkanu, te je zavjerenički beogradski režim kao nagradu za potporu velikoengleskim svjetskim ambicijama dobio u Prvom svjetskom ratu jamstvo za stvaranje «Velike“ Srbije na Balkanu, zvana Jugoslavija.

Američki istraživač povijesti F. William Engdahl u svojemu je djelu „Stoljeće rata“ naglasio da iza ogromnih nemira i ratova u Jugoistočnoj Europi tijekom desetljeća prije 1914. godine, uključujući Prvi balkanski rat protiv Osmanskog Carstva 1912. godine, i iza neprestanih nemira u tome području, stoji engleska ruka-vodilja koja je aktivno poticala sukobe i ratove, sa ciljem uništenja veze između Berlina i Istanbula, a osobito sa ciljem da dođe do prekida izgradnje željeznice Berlin-Bagdad, kojom se za njemačke potrebe ekonomske autarhije trebala prevoziti nafta iz sjevernog Iraka (mosulska nafta), s obzirom da je «Deutsche Bank“ krajem 19. st. od sultana ishodila koncesiju za crpljenje svjetskih zaliha nafte. Crnogorski istraživač povijesti i Zagrepčanin S.M. Štedimlija je, sa svoje strane, dokazao utjecaj Carske Rusije na poticanje balkanskih ratova, s obzirom da je ruski car Nikolaj Romanov podupirao zavjereničkog srbijanskog kralja Petra I. Karađorđevića u njegovu nastojanju da napadne osmansko Carstvo, sa ciljem ostvarivanja ruskog utjecaja na zapadnom Balkanu (preko Bugarske je Rusija imala utjecaj na istočnom Balkanu).

Engdahl navodi da je pao Berlinski zid (9. studenog 1989. godine), a s njim i temelji polustoljetnog Hladnog rata između Istoka i Zapada, ali da time ni izdaleka nije svanula nova era razumijevanja među ljudima i otvaranja bivših komunističkih ekonomija u Europi, tako i u Hrvatskoj. Umjesto toga, bili smo svjedoci propadanja, osiromašenja, i u Jugoistočnoj Europi, od prošlog ratnog stanja od 1991. do 1999. godine, navodi gospodin Engdahl.

Jugoistočna Europa (Balkanski poluotok) ponovo je 1991. godine, kao i 1914. godine, postala poprište strateških tenzija i ratovanja za tuđe interese, ratovanja između postojećih središta moćnih političkih interesa jako udaljenih od Zagreba, Sarajeva i Prištine. Postoji sablasna i jeziva paralela između Sarajeva godine 1914., Vukovara 1991. i Sarajeva 1992. godine.

Ubojstvo habsburškog nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. obično se u većini povijesnih knjiga prikazuje kao djelo usamljenog anarhističnog srpskog fanatika. Međutim, pomno istraživanje pozadine Gavrila Principa, kao što je to precizno učinio znanstvenik Štedimlija u svojemu djelu “Zavjere protiv svjetskoga mira”, otkriva, i po Engdahlovim navodima, njegova tajna putovanja u London i Pariz u tjednima prije tog ubojstva, koje je pokrenulo cijeli lanac događaja poznatih pod nazivom Prvi svjetski rat. Godine 1914. su zemlje na Balkanskom poluotoku bile pijun u daleko većoj šahovskoj igri globalnih središta moći. Srbija se u toj šahovskoj igri prošvercala na sunčanu stranu svijeta, dok su Hrvati ostali, do 1990. godine, u «tamnici naroda», zvanoj Jugoslavija, a u stvarnosti u “Velikoj” Srbiji. Kako treba shvatiti neuspjeh vlada zemalja članica Europske Unije 1991./1992. i godine 1999. u sprječavanju izbijanja velikosrpske agresije i brutalnog i besmislenog krvoprolića na svojim jugoistočnim granicama, pita gospodin Engdahl. Odgovor na to pitanje daje prvo desetljeće 20. stoljeća koje su opisali Štedimlija, Engdahl i Coleman.

Napad na Vukovar 1991. predstavlja projekt obnove “Velike” Srbije

“Velika Srbija” raspala se krvavim raspadom Titove SFR Jugoslavije 1991. godine, a ratni vihor ili tzv. “jugoslavenska kriza”, kako se rat u bivšoj Jugoslaviji i na hrvatskom području nazivao u metropolama Zapadne Europe i Sjeverne Amerike, predstavljala je pokušaj da se “Velika Srbija” restrukturira, bez Slovenije. Srbija je Daytonskim sporazumom djelomično nagrađena za ratnu agresiju, ali je širenje “Velike Srbije” i zaustavljeno Daytonskim sporazumom, a od 1995. do danas nastavlja se raspad “Velike Srbije” koja je ostala, dakle, bez Hrvatske, bez pola Bosne i Hercegovine, bez Kosova, bez Makedonije, i ove, 2006. godine i bez Crne Gore, bivšeg srbijanskog saveznika koji je na referendumu 2006. izabrao državnu nezavisnost. Međutim, samo naivni hrvatski političari, i pored zdravih očiju slijepi političari Europske Unije, misle da je s projektom “Velike” Srbie završeno. Ne, projekt “Velike Srbije” nije napušten, niti u Beogradu, niti u Londonu. Paralelno s raspadom “Velike Srbije” i njezine rekonstrukcije slijedi povratni proces stvaranja “Velike Srbije” ili Dušanova carstva, zvan i Jugoslavija, koji je već započeo. S jedne strane birokratska Europska Unija, nekompetentna da riješi ijednu krizu na svojim jugoistočnim granicama, podupire stvaranje balkanske trgovačke unije, pod izgovorom nastavka trgovačke unije zvana CEFT-a. S druge strane je Srbija nedavno na referendumu prihvatila novi ustav koji Kosovo definira kao neotuđivi dio Republike Srbije, nakon formalnog proglašenja srbijanske nezavisnosti, kada je Crna Gora napustila državni savez Srbije i Crne Gore (SICG), stvoren nakon raspada Miloševićeve “Savezne Republike Jugoslavije” iz 1993. godine. Po najnovijem srbijanskom ustavu je Kosovo integralni dio srbijanske države. Ako London i Rusija budu stali iza Srbije, onda će srbijanski ustav dobiti potvrdu, a kosovski Albanci se u tom slučaju mogu oprostiti od državne nezavisnosti svoje kosovske republike i otcjepljenja od Srbije. (Rusija je već najavila da zbog čečenskih separatista neće tolerirati kosovske separatiste.) Kosovo je psihološki važno za velikosrpske političare, jer, bez Kosova tako zvana “Velika” Srbija gubi svoje srce, a bez srca nema života, odnosno nema “Velike” Srbije. Za primijetiti je da se aktualni predsjednik Republike Hrvatske Mesić i premijer Sanader postavljalju prema kosovskom problemu neutralno, sa tendencijom podržavanja srbijanskog premijera Vojislava Koštunice, zvanog “Kalašnjikov” (za vrijeme rata slikao se na Kosovu s automatskom puškom tipa Kalašnjikov, kada je podupirao Miloševićev osvajački velikosrpski režim). Sanader i inače, pod izgovorom stabilizacije “regije”, podupire Vojislava Koštunicu i njegovu velikosrpsku Demokratsku partiju, i to bezrezervno, pomažući Koštunici da svoju partiju i srbijanske institucije integrira u tijela Europske Unije ili da Srbi dobiju potporu za europske integracije. Ne treba podsjećati da je Srbija vodila rat protiv Hrvatske, da se službena Srbija nije ispričala za velikosrpsku agresiju, da relativizira rat, tvrdeći da se radilo o građanskom ratu zbog hrvatske secesije, i potvrđujući time tezu međunarodne zajednice o “građanskom ratu”, kako Srbija ne bi bila kažnjena zbog ratne agresije, zbog izazivanja i vođenja osvajačkog rata, koji je kažnjiv po međunarodnim zakonima OUN. Na dan obljetnice hrvatske oslobodilačke akcije “Oluje” je premijer Republike Srbije, Vojislav Koštunica, izjavio 2006. da “Oluja” predstavlja “zločinački pothvat”, ponavljajući takvu (dis)kvalifikaciju koju za “Oluju” navodi Glavna tužiteljica međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY), a istovremeno štiteći de facto ratne zločince i zločince protiv čovječnosti Ratka Mladića, i Radovana Karadžića. Sanader je doduše Koštuničinu izjavu o “Oluji” od ove godine neizravno demantirao, ali vrlo neuvjerljivo, i bez prave volje i državničke veličine, tek onako reda radi da smiri hrvatsku javnost.

«U prvoj fazi provedbe britanskoga plana, područje do zamišljene zapadne velikosrpske granice Virovitica-Karlovac-Karlobag pregazile su paravojne snage pobunjenih hrvatskih Srba i paravojne snage četničkog (nacističkog) vođe Vojislava Šešelja, uz pomoć «Jugoslavenske narodne armije». Šešelj je, nakon što je počinio ratne zločine svih vrsta, londonskim novinama izjavio: «Hrvati moraju iseliti ili umrijeti (...) Mi ne želimo nijednu drugu nacionalnost na svome teritoriju i borit ćemo se za naše prave granice.» Na sve to CIA je zatvorila oči, kao i Bushova vlada (Bush senior). Da su Sjedinjene Američke Države u ključnim trenucima 1991. godine poduzele odlučnu akciju, ne bi više bilo etničkog čišćenja. Može li netko zamisliti da CIA i vlada SAD zatvore oči pred protjerivanjem crnačkog stanovništva u Južnoafričkoj Republici?» (Američki istraživač povijesti dr. John Coleman.) Licemjerje američke i britanske vlade u odnosu prema žrtvama velikosrpske agresije bilo je ogavno. Na putu Miloševićeve Srbije do zapadne granice «Velike» Srbije našao se Vukovar.

Vukovar, grad-heroj, kako ga Hrvati s pravom nazivaju, zaista je bio grad hrvatskih junaka, ravnih hrvatskim junacima Zrinskoga Sigetskoga u borbi protiv silnog Osmanskog Carstva u 16. stoljeću. I dan danas Europa i svijet, na opću sramotu, nemaju odgovor na pitanje: Zašto se dogodilo razaranje Vukovara?

No, sramotan odgovor na pitanje, zašto je Vukovar razoren, imao je socijalistički talijanski političar Gianni De Michelis, koji je izjavio, da «je Vukovar razoren, zato što je HOS htio pokazati svoju snagu». Vukovar je prvi grad u Europi koji je u cijelosti razoren nakon Drugog svjetskog rata! Vukovar je također prvi grad u Europi koji je nakon Drugog svjetskog rata opkoljen sa svih strana i stavljen od neprijateljske vojske u čelični obruč. Posljednji grad koji se prije toga nalazio u obruču i pod (trogodišnjom) opsadom bio je Lenjingrad (današnji Sveti Petrograd u Rusiji) u Drugom svjetskom ratu. Poslije Vukovara je «JNA» pod trogodišnjom opsadom držala grad Sarajevo, i gradove Srebrenicu na Drini i Bihać na Uni. Dresden je razoren 1945. godine, Vukovar je razoren 1991. godine.

Dresdenski sindrom na primjeru Vukovara

U pozadini razaranja Dresdena i Vukovara stoji tajna diplomacija: britanski premijer Winston Churchill pravio je pritisak na Amerikance da britansko i američko ratno zrakoplovstvo razori njemački grad na rijeci Labi kako bi svojemu boljševičkom savezniku poslao jasan signal da antifašistički zapadni Saveznici ne namjeravaju s njemačkim nacistima dogovoriti separatno primirje na zapadnom frontu. Staljin je postao sumnjičav prema Churchillu nakon obavještajnih obavijesti da američka obavještajna služba pregovara s vrhom SS-organizacije o predaji njemačke armije u Sjevernoj Italiji i predaji planova o njemačkom tajnom super-modernom oružju (mlazni zrakoplovi i rakete, i najnoviji tip njemačkog tenka) u zamjenu za separatno primirje Zapada s Njemačkom i aboliciju nacističkog vrha, posebno zločinačke SS-organizacije. U ožujku 1945. su Amerikanci postigli dogovor s vrhom SS-organizacije koja je američkoj vojsci predala obavijesti o točnim položajima njemačke armije u Sjevernoj Italiji i sve planove o tajnom oružju, a aboliciju su dobili svi pripadnici iz vrhuške SS-organizacije, osim generala Kaltenbrunnera i Hitlerova zamjenika Himmlera, posebno svi važniji pripadnici njemačke obavještajne službe prešli su na rad u američku obavještajnu službu.

Dresden je razoren u vojnoj akciji pod šifrom «Gomorra», po uzoru na biblijsko razaranje gradova Sodome i Gomore. U Dresdenu nije bilo vojne industrije Trećeg Reicha, niti su bile stacionirane postrojbe Wehrmachta. Dresden je pretrpio najveće razaranje u svojoj povijesti, na Valentinovo 1945. godine, kada je zapaljivim fosfornim bombama uništena kompletna srednjovjekovna gradska jezgra Dresdena. U jednodnevnom zračnom bombardiranju poginulo je po procjenama angloameričke historiografije oko 35 tisuća stanovnika (civila), dok je Hitler na svoj stol dobio procjenu njemačke obavještajne službe da je u Dresdenu poginulo oko 300 tisuća stanovnika. (Njemačka historiografija navodi brojku od 100 do 150 tisuća stradalih civila. U bombardiranju Nagasakija atomskom bombom poginulo je oko 100 tisuća stanovnika.) Mnogi stanovnici Dresdena koji su nastradali zbog zračnog bombardiranja nikada nisu ni sahranjeni, jer su, ili izgorjeli na licu mjesta (mnogi su se ugušili u podzemnim skloništima), ili su posmrtni ostatci pokopani pod ruševinama i zajedno s ruševinama. Kada je istočnonjemačka komunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata u Dresdenu uklanjala ruševine, kosti stradalih civila su pomiješane s ostatcima ruševina, prekopane i pokopane pod betonom i asfaltom. Novi Dresden obnovljen je na kostima ljudi i materijalu ruševina. U Vukovaru je bilo slično kao u slučaju Dresdena, s jednom razlikom što je Dresden bio grad u fašističkoj Osovini, dok je Vukovar grad u antifašističkoj Republici Hrvatskoj kojega je napala komunistička Srbija i Jugoslavija – uz pasivnu asistenciju demokratskoga svijeta, izuzev Njemačke i Vatikana.

Vukovar je stradao zato što su vlade Velike Britanije (konzervativni premijer John Major i ministar vanjskih poslova Douglas Hurd) i Sjedinjenih Američkih Država (administracija predsjednika Busha seniora i državni tajnik James Baker) dali komunističkom diktatoru Slobodanu Miloševiću 1991. zeleno svjetlo da silom oružja preuredi unutarnje granice bivše Jugoslavije odnosno da na ruševinama Jugoslavije stvori «Veliku» Srbiju. Vukovar se Miloševićevim četničkim hordama i posrbljenoj «JNA» našao na putu do zapadne granice «Velike» Srbije na crti Virovitica-Karlovac-Karlobag. Dok su Milošević i njegovi boljševici tražili od glavnog zapovjedništva Titove armije «JNA», od titoista Veljka Kadijevića (hrvatski Srbin i «Jugosloven») i Blagoja Adžića (bosanski Srbin i «Jugosloven») da tenkovske snage «JNA» zaobiđu Vukovar i nastave prodor prema Vinkovcima, Osijeku, Đakovu, Slavonskom Brodu i Zagrebu, predstavnici sovjetske vojne škole Kadijević i Adžić krenuli su ravno na Vukovar – i polomili zube! Vukovar su napadale elitna beogradska tenkovska gardijska brigada «JNA», zatim, tzv. «Novosadski korpus JNA», i snage Ministarstva unutarnjih poslova Socijalističke Republike Srbije i srbijanska specijalna policija, te četničke horde Vojislava Šešelja, «Beli orlovi» i tzv. Srpske narodne obnove četnika Mirka Jovića (koljača iz Lovasa), uz tzv. «Arkanove tigrove» i tzv. «teritorijalce» odnosno određenog broja srpskih građana Vukovara koji su napadali i razarali vlastiti grad. Uz to je hrvatski grad na Dunavu napadalo i bombardiralo jugoslavensko ratno zrakoplovstvo, i riječna jugoslavenska ratna mornarica, bombardirajući Vukovar s Dunava. Grad su od velikosrpske agresije branili vukovarski građani, dakle, civili, uz policiju Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske iz Vukovara, zatim, mala posada Zbora narodne garde (ZNG) Republike Hrvatske (hrvatska vojska), i dragovoljci-bojovnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), također hrvatska vojska, čiji su se pripadnici borili i branili Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. (U sljedećem broju feljtona o Vukovaru pročitajte o Bedemu ljubavi, o invaziji «JNA» na Hrvatsku...)