«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

13. studenog 2006.

KOGA I KAKO ALEKSANDAR STANKOVIĆ CENZURIRA I KLEVEĆE «NEDJELJOM U DVA» NA GALIĆEVOJ JEDNOUMNOJ TV!

(KOMENTAR)

Emisija «Nedjeljom u 2». Voditelj: Aleksandar Stanković. Gost: Mile Dedaković «Jastreb». Glavni ravnatelj Hrvatske televizije: Mirko Galić. Godina Gospodnja 2006., 17 godina nakon pada komunističkog Berlinskog zida. Mjesto radnje: Zagreb, Republika Hrvatska. Poredak: nacionalkomunistički poredak tuđmanizma, ustavno određen kao demokracija i pravna država, cenzura ustavom zabranjena. Na vlasti: bivši komunisti, neprekinuto od uspostave demokracije 1990. godine. Predsjednik Republike: titoist Stjepan Mesić. Vođa saborske oporbe: bivši komunistički ideolog Ivica Račan. Predsjednik vlade: prodavač erotskih fotografija u vrieme demokratskih promjena. Članovi Vrhovnog suda: uglavnom bivši monteri političkih sudskih procesa u staljinističkom stilu za vrijeme Titove Jugoslavije. Pravni poredak: u stvarnosti ne postoji. Hrvatski demokrati? Lustrirani! Partizanski i komunistički krvnici? Na vlasti, ili poslovni, ugledni, istaknuti, utjecajni i bogati građani! Hrvatski branitelji? Ili u zatvoru, ili u duševnim bolnicama ili izvršavaju samoubojstva! Pravednici i borci za hrvatsku nezavisnost? Oklevetani, lustrirani, i ubijeni! Ratni profiteri? U viletinama i limuzinama! Hrvatski radnici? Na Zavodu za zapošljavanje, u birtijama ili kao robovi u «novokomponovanim» veletrgovinama, nekada s minimalcem, nekada mjesecima bez plaće! Alekandar Stanković? Super plaćeni novinar na račun gledateljstva Hrvatske televizije, obveznika plaćanja TV-pristojbe – u vrijeme Domovinskog rata? Balavac.

Ne, cijenjene čitataljice i čitatelji «Hrvatskog prava», ne radi se o nekoj futurističkoj projekciji iz nekog hollywoodskog science fiction filma, nego o hrvatskoj stvarnosti, o realnosti, bez patetike, ironije ili cinizma.

Aleksandar Stanković, kojega smo stavili u naslov ovog teksta, ne zato što je zaslužan za bilo što, nego zato što je poznat, jer ga zna cijela Republika Hrvatska, dok njegova gosta Milu Dedakovića «Jastreba», glavnog zapovjednika obrane Vukovara iz 1991. godine pamte samo hrvatski branitelji i pokoji pripadnik ondašnje generacije, dok ga mlade generacije uglavnom ne znaju. Aleksandar Stanković ima nekoliko puta veću plaću od onih koji su branili Republiku Hrvatsku u vrijeme Miloševićeve velikosrpske agresije, dok je Aleksandar Stanković bio malodobni balavac. Međutim, Stanković se ne zadovoljava samo super velikom plaćom koju dobiva na račun hrvatskog naroda, u odnosu prema primjerice prodavačici u Todorićevom «Super-Konzumu», ili nekom pravniku u hrvatskom pravosuđu, nego je toliko drzak i bezobrazan da skoro nema emisije u kojoj se barem malo ne očeše o «ustašoidnost» navodno nekoga, ili da ne spomene «ustaštvo». Pri tome se ne pamti da je ikada prozvao onoga koji je sam sebe nazivao nasljednikom poglavnika ustaškog pokreta Ante Pavelića, dakle, Antu Đapića, nego je Stankoviću Aleksandru i dalje Dobroslav Paraga onaj koji je navodno u Republici Hrvatskoj stvorio neoustaštvo, da su se bojovnici HOS-a borili pod ustaškim simbolima, da je to bila ideološka politika tadašnjeg vodstva HSP-a na čelu sa Paragom, i slične klevete koje je iznosio 12. studenog 2006. u razgovoru sa svojim gostom Milom Dedakovićem «Jastrebom», bivšim inspektorom u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS), i bivšim članom Hrvatske stranke prava u vrijeme kada je stranku vodio osnivač HOS-a, gospodin Dobroslav Paraga. Čak je i Dedaković «Jastreb» morao Stankovića Aleksandra ispraviti, da se kod bojovnika HOS-a ne radi o ustašama, nego je Dedaković rekao da se radi o izuzetnim hrvatskim braniteljima. Što se tiče okvira teme – obrane Vukovara i Tuđmanov obračun sa vukovarskim braniteljima, Aleksandar Stanković i njegov šef Mirko Galić opet su, po tko zna koji puta, primijenili totalitarnu metodu cenzuriranja povijesne istine, pri čemu su cenzorskim škarama izrezali svaki udjel Dobroslava Parage u političkim događajima iz 1991. godine. Pored toga su primijenili cenzuru u vezi sms-poruka gledateljstva, koje su puštene tek pola sata nakon što je voditelj emisije pozvao gledateljstvo da na taj način da svoj komentar.

Da Aleksandar Stanković nije imao čast osobno upoznati g. D. Paragu, još bi se njegovi ekscesi mogli tumačiti neinformiranošću, iako je upitno smije li odlično plaćeni novinar biti neinformiran o temama kojima se bavi. Međutim, A. Stanković je D. Paragu pozvao u veljači 2001. godine u emisiju, ne iz uvjerenja da treba dati šansu jednom hrvatskom političaru koji je praktički obranio Republiku Hrvatsku od velikosrpske agresije i izborio državnu nezavisnost za našu zemlju, i ne iz uvjerenja da nad navedenim hrvatskim političarem treba ukinuti protuustavnu cenzuru koju provodi medijska kuća u kojoj g. Stanković radi, nego iz prostog razloga da opali pljuska Ivici Račanu koji je u zadnji čas po drugi put otkazao nastup u emisiji «Nedjeljom u 2», pa je voditelj emisije Račanu uprkos pozvao Dobroslava Paragu, kojemu je to bio posljednji nastup na Hrvatskoj televiziji od tada do danas. Na kraju emisije je Stanković svome gostu, Paragi, poklonio bio jednu svoju knjižicu s pjesmama, i posvetom sa superlativima o Dobroslavu Paragi. Tada je lustrirani demokrat Paraga hrvatskom gledateljstvu i Stankoviću ponovo objasnio pojavu ustaških simbola u Hrvatskoj stranci prava, koje je sustavno nametao u međuvremenu raskrinkani i optuženi doušnik «Kontraobavještajne službe JNA» («KOS») Anto Đapić, da bi Paragu po zadatku kompromitirao u zemlji i u svijetu. Franjo Tuđman je tada Paragu optuživao kao navodnog pokretača «neoustaštva» u Hrvatskoj, jer je to bio vrlo jednostavan način da ga se riješi kao najozbiljnijeg svog oponenta. Poslije, kada je F. Tuđman 1993. putem državnih tijela oteo HSP i dao je na zlouporabu Đapiću, koji je zanesen svojom ulogom nasljednika poglavnika Ante Pavelića i dalje, godinama (sve do prošle godine) širio nekakav ustaški, a ne pravaški program, F. Tuđman nikada, i doslovno nikada Đapića nije optužio za neofašizam, no, zato drugi jesu, kao na pr. The New York Times, 1997. godine. Stanković zaboravlja Đapićev crnokošuljaški marš u Rijeci, prijetnje srpskoj nacionalnoj manjini, pa samim time i njemu, Stankoviću Aleksandru, poticanja na ubojstva pripadnika te manjine, zbog čega je i HHO tražio Đapićevo procesuiranje, relativiziranje povijesti, spomenik Juri Francetiću i druge Đapićeve «pothvate». Stanković ponavlja one optužbe protiv Parage koje je ove godine pred haaškim sudom kao svjedok tužiteljstva iznio predstavnik prvorazredne boljševičke organizacije, Josip Manolić, koji je HOS nazvao «prvorazrednom nacističkom organizacijom». Činjenica je, da su pojedini bojovnici HOS-a, kao i pripadnici tadašnjeg Zbora narodne garde, nosili na svojim odorama, uz službene oznake, i ustaške oznake, ali, poticani od tipova-provokatora poput Đapića i dr. Anto Đapić je pozdravljao Hitlerovim pozdravom «Sieg Heil». Fenomen nošenja ustaških simbola 1991. od nekih pojedinaca u redovima oružanih snaga RH povezuje se s tim što Hrvati između 1945. i 1990. nisu znali za drugu hrvatsku državu osim NDH, a prije 1941. godine 800 godina nije bilo hrvatske države. Međutim, nije politika Dobroslava Parage bila ustaška politika nego pravaška politika. HSP je 1990./1991. bila jedina politička stranka u Republici Hrvatskoj koja je u svom programu imala program o hrvatskoj državnoj nezavisnosti, za razliku od HDZ-a ili HSLS-a koji su imali program o stvaranju jugoslavenske konfederacije, dok je SDP imao program o jugoslavenskoj federaciji. Pola obitelji D. Parage s majčine strane je u Drugom svjetskom ratu od tadašnjeg režima ubijena. Zar bi onda D. Paraga išao protiv vlastite obitelji i promovirao takvu simboliku?

Nije Mile Dedaković «Jastreb» bio jedini kojega je Franjo Tuđman bio nepravedno optužio za pad Vukovara, dakle, optužio one koji su Vukovar branili, dok se on (F. Tuđman) družio s napadačem na Vukovar, Slobodanom Miloševićem, nego je Dobroslav Paraga bio glavnooptuženi za pad Vukovara, optužen od strane optuženog partizanskog krvnika i zlotvora Josipa Manolića, i bivšeg totalitarnog politkomesara partizanskog X. korpusa Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske. Također nije istina ni što je Dedaković «Jastreb» u navedenoj emisiji izjavio, prešušujuću u cijelosti Dobroslava Paragu, kao da ovaj živi čovjek nikada nije postojao, a kamoli bio u najmanju ruku suorganizator vukovarske obrane, nije, dakle, istina što je Dedaković «Jastreb» tvrdio da on jedini ima sudski dokaz da su optužbe protiv njega za pad Vukovara opovrgnute. Dobroslav Paraga opovrgnuo je te monstruozne optužbe onda kada se Dedaković «Jastreb» posuo pepelom, postao umjesto «Jastreba» kokoš i prilagodio se režimu tuđmanizma, kao kakav mazohist, a ne hrvatski branitelj. Aleksandar Stanković je u to vrijeme bio balavac koji očito u svom životu ništa pametnog nije naučio, osim ponavljati povijesne laži, navodeći partizanski tako zvani «Narodnooslobodilački pokret» («NOP»), u razgovoru sa Dedakovićem «Jastrebom», kao oslobodilački, bez ikakve ograde da se radi o totalitarnom komunističkom pokretu pod krinkom antifašističke borbe, i bez navođenja da je Vijeće Europe u ovogodišnjoj rezoluciji pod brojem 1481 izričito osudilo takve totalitarne komunističke pokrete kao što je «NOP», «NOB», «titoizam» i slično. Dedaković «Jastreb» pak, sramotno se ogradio u razgovoru s Aleksandrom Stankovićem 12. studenog 2006. godine u navedenoj emisiji od Hrvatske stranke prava u kojoj je nakada bio član pod vodstvom predsjednika Parage, navodeći kao upitnu pravašku ideologiju, te da je zbog toga imao samo problema u životu i slične sramotne tvrdnje ovog bivšeg oficira «JNA». Mile Dedaković «Jastreb», koji nema obraza, bez obzira što je žrtva tuđmanizma, brutalno pretučen i saslušavan nakon pada Vukovara, ne od četnika u nekom zarobljeničkom srbijanskom logoru, nego od batinaša pod udbaškom komandom Josipa Perkovića, Manolića i F. Tuđmana, u podrumu studentskog Laščinskog doma u Zagrebu 1991. godine, Dedaković je imao čast biti članom Hrvatske stranke prava i na predizbornoj listi čiji je nositelj bio Dobroslav Paraga, a ne da je HSP imala čast da major Dedaković «Jastreb» bude njen član, jer takvog bojovnika kakav je bio Dedaković «Jastreb» nije bilo u Hrvatskim obrambenim snagama (HOS) jer niti jedan zapovjednik HOS-a nije usred bitke napustio bojište kao što je Mile Dedaković «Jastreb» napustio vukovarsku bojišnicu, da bi u Vinkovcima u kamere HTV-a kukao kako Predsjednik Tuđman u Vukovar ne šalje pomoć, za vrijeme napada «JNA» i četničkih bandi. Pri tome se nakon toga nije vratio u Vukovar nego je grad-heroj ostavio na cjedilu, spašavajuću vlastitu zadnjicu, a spas može zahvaliti nesebičnoj požrtvovnosti dvojice bojovnika HOS-a Zdravku Špalju i Nikoli Bogojeviću, koji su dali vlastiti život u zaštiti Mile Dedakovića «Jastreba» prilikom proboja iz Vukovara početkom listopada 1991. godine, a kojima ovaj nije niti ove godine na zagrebačkom groblju Miroševac i u Senju, gdje su sahranjeni, zapalio svijeću na Dan mrtvih 1. studenog, niti ih po imenima ikada spominje u javnosti, pa nije niti u navedenoj emisji spomenuo da danas živi isključivo zahvaljujući dvojici bojovnika HOS-a. Treći bojovnik HOS-a koji je stradao u spašavanju Dedakovićeve zadnjice, potpuno je obespravljen i ponižen od hrvatske države, samo zato što po nacionalnosti nije Hrvat.

U navedenoj emisiji su obojica, Stanković Aleksandar, i Dedaković «Jastreb», prešutjeli da je snimak koji je u emisiji pušten, na kojoj Tuđman optužuje «Paragov HSP», također cenzuriran, i da predstavlja laž, jer je Tuđmana za izdaju optužio novinar «Hrvatskog radija Vukovara» Siniša Glavašević, a ne da su letke takvog sadržaja raspačavali suradnici «KOS JNA». Hrvatski junak i branitelj Siniša Glavašević «raspačavao» je letak-pismo na kojemu je uoči pad Vukovara prozvao Franju Tuđmana i saborske zastupnike izdajicama, koji da su Vukovar ostavili na cjedilu i izdali. I to je povijesna istina, a ne konstrukcije koje je osmislio Stanković Aleksandar i njegov šef Galić, uz asistenciju Mile Dedakovića. Četnici i vrhuška «JNA» je Sinišu Glavaševića mučila u improvoziranom zarobljeničkom logoru «Velepromet», i potom su ga na Ovčari 20. studenog 1991. zaklali odnoso ubili, zajedno sa 263 ranjenika iz vukovarske bolnice. Toliko o žrtvi hrvatskih branitelja, nasuprot oportunistima kakvi su Aleksandar Stanković i Mirko Galić, koji bojišnice nisu ni vidjeli, a sada kao kakvi povjesničari mudruju o ustaškim simbolima, dok je naša zemlja preplavljena totalitarnim komunističkim simbolima, titovkama, trgovima po krvniku maršalu i slične crvene nacističke sramote koje su prekrile i okovale našu izdanu i opljačkanu zemlju. No, povijest će se pobrinuti da svaki izdajica dođe na pravo mjesto, a možda će se za to pobrinuti i hrvatsko pravosuđe, jer još ima vremena!