«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

14. studenoga 2006.

VUKOVAR 1991.

(drugi dio - 2/3)

18. studenog 1991. – 18. studenog 2006.

TKO SU HRVATSKI BRANITELJI, TKO SU IZDAJICE?

“Predsjednik Tuđman i saborski zastupnici isti su kao četnici!”

(Siniša Glavašević 1991.)

«Vukovar ne bi tako stradao niti bi bio razrušen da nije bilo HOS-a koji je htio dokazati svoju hrabrost.»

(Socijalist Gianni De Michelis, ministar vanjskih poslova Republike Italije, u Rimu, 6. prosinca 1991.)

Javnost Republike Hrvatske nije uopće očekivali da će se Vukovar tako žestoko braniti, zato što se Vukovaru susjedni hrvatski grad Ilok predao bez ispaljenog metka, nakon ultimatuma «JNA» da će grad bombardirati ukoliko se ne preda. U roku od nekoliko sati su Iločani morali s najlon vrečicama napustiti svoj grad. Time je etničko čišćenje koje su srpski ekstremisti, komunisti i četnici, provodili bilo perfektno. Hrvatska javnost je pomislila da će Vukovar proći na isti način kao i Ilok. Međutim, već na početku napada na Vukovar se Tovarnik, rodno mjesto pravaša i hrvatskog pjesnika Antuna Gustava Matoša, žestoko branio. Tovarnik je pao, ali uz borbu! U ostalim dijelovima Hrvatske nije se očekivalo da će se Vukovar braniti, zato što je u Vukovaru nakon prvih višestranačkih izbora 1990. pobijedio Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena, odnosno, buduća Račanova Socijaldemokratska partija (SDP). Značajka prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj je bila, između ostaloga, da su pripadnici srpske nacionalne manjine najviše glasovali za Račanovu partiju (SKH-SDP), čak u većem postotku nego za «Srpsku demokratsku stranku» («SDS»). Vukovar je velikosrpsku agresiju dočekao, kao i ostali dijelovi Hrvatske, u cijelosti razoružan, a Vukovarci su poput ostalih stanovnika Hrvatske, osim Srba, bili doslovno «goloruki narod», iako je Miloševićeva propaganda širila velike laži da su «Srbi goloruki narod». Monstruozne laži koje je širila tadašnja «TV Beograd» (današnja Radio-televizija Srbije) i «TV Novi Sad» širile su ratnu propagandu da su žrtve na ulicama Vukovara navodno srpske žrtve koje da su hrvatske «Zenge» zaklali, kako su srpski ekstremisti i fašisti (četnici) s mržnjom zvali hrvatske branitelje («Zenge» kao sinomin u srpskom žargonu za pripadnike Zbora narodne garde). Istina je da se radilo o hrvatskim žrtvama na ulicama Vukovara, koje su ubijene uslijed topovskog granatiranja grada i zračnog bombardiranja, a u prva 24 sata nakon pada Vukovara je srpska soldateska ubila na porušenim vukovarskim ulicama najmanje 1500 hrvatskih civila, kao osvetu iz mržnje za pogibiju najmanje sedam (tisuća) srpskih vojnika koji su pali u borbi prilikom napada na grad i tromjesečne opsade. Vukovar je uoči velikosrpske agresije bio razoružan zato što su komunistički ideolozi iz Hrvatske, «drugovi» Stipe Šuvar i Ivica Račan pomogli «Jugoslovenskoj narodnoj armiji» u razoružavanju Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske. Šuvar je kao član Predsjedništva SFR Jugoslavije 1990. digao svoju ruku prilikom glasovanja o prijedlogu vrhuške «JNA» da se oružje Teritorijalne obrane SRH izmjesti iz hrvatskih poduzeća u skladišta i vojarne («kasarne») JNA. Tako je hrvatsko oružje završilo, primjerice, u vojarni «Maršal Tito» u Zagrebu, iz koje je «JNA» prijetila gradu Zagrebu svojim tenkovima i topovima, čije je cijevi okrenula prema stambenim naseljima. Ivica Račan je kao tadašnji šef CK SKH odnosno SKH-SDP bio suglasan s premještajem oružja TO. Cijela akcija razoružavanja Hrvatske odvijala se između dva izborna kruga prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj u svibnju 1990. godine. Na taj način se na području bivše Jugoslavije, u vrijeme «jugoslavenske krize», poremetila ravnoteža snaga između Srba i Hrvata u Jugoslaviji. Srbi su bili naroužani do zuba, dok su Hrvati bili razoružani – do gaća. Oružje TO, preko 200 tisuća pušaka i automatskih pušaka, tone municije i nekoliko bitnica lakih topova i minsko-eksplozivna sredstva, koja su platili porezni obveznici Hrvatske, opljačkani su od «JNA» koja je s tim otetim oružje naoružala pobunjenu srpsku manjinu u Hrvatskoj, tzv. kninske četnike, koji su 17. kolovoza 1990. godine, niti tri mjeseca nakon dolaska na vlast Hrvatske demokratske zajednice, naoružani oružjem TO SRH, započeli u Kninu pobunu, koja je u povijest ušla kao tzv. «balvan-revolucija», jer su srpski ekstremisti rušili stabla drveća i balvane postavljali na prometnice, gdje su uspostavljali ilegalne kontrolne točke koje su nadzirali srpski milicajci odnosno četnici. Na takvim kontrolnim točkama samoproglašene «SAO Krajine» su srpski pobunjenici ubili 70 hrvatskih policajaca. Na sam dan velikosrpske pobune 17. kolovoza 1990. je zapovjednik kninskog korpusa «JNA», pukovnik Ratko Mladić, dijelio na ulicama hrvatskog kraljevskog grada Knina oružje srpskim civilima. Poslije je Ratko Mladić dao razoriti hrvatsko naselje Kijevo kraj Knina, a 1992. započeo je krvavi pohod po Bosni i Hercegovini, da bi 10. srpnja 1995. stigao kao general bosanskih Srba u krvavi finale i postao de facto ratnim zločincem i zločinac protiv čovječnosti kada je dao pobiti minimalno osam (8) tisuća ratnih zarobljenika iz Srebrenice i Žepe, bošnjačke muške osobe, najvećim dijelom zarobljene civile. Glavni zapovjednik napada na Vukovar, general «JNA» i, srećom, posljednji ministar obrane SFR Jugoslavije, Veljko Kadijević, rodom iz hrvatskog grada Imotskog i podrijetlom iz miješanog hrvatsko-srpskog braka, bio je u Drugom svjetskom ratu «komandant» partizanske dalmatinske brigade koja je na kraju rata počinila ratni zločin nad hrvatskim ratnim zarobljenicima. Pošto komunist odnosno boljševik Veljko Kadijević nije bio kažnjen za ratni zločin iz Drugog svjetskog rata, počinio je ponovo de facto ratni zločin, jer nije dobio pouku! Nakon rata u bivšoj Jugoslaviji je Veljko Kadijević dobio od američkih vlasti aboliciju, te od Haaškog suda ICTY nije optužen za ratni zločin, nego ga je tužiteljstvo ICTY samo navelo kao sudionika zločinačkog pothvata u predmetu suđenja optuženom Slobodanu Miloševiću, srbijanskom i jugoslavenskom predsjedniku. Amerikanci su za Kadijevića pokazali interes zato što je kao načelnik «Generalštaba JNA» bio detaljno upoznat sa planovima vojno-industrijskog kompleksa Sadamova Iraka koji je svojevremeno izgrađivala Titova Jugoslavija – «uzorna» divlja zemlja koja je podržavala međunarodni terorizam i diktatorske režime u svijetu!

Tko je bio tko za vrijeme velikosrpske agresije na Vukovar 1991.?

Treba naglasiti da je današnji premijer Republike Hrvatske, Ivo Sanader (HDZ), bio u vrijeme velikosrpske agresije na Vukovar 1991. tek došao natrag iz Austrije gdje je nabavljao erotske fotografije koje je prodavao bivšem zagrebačkom tjednom magazinu «START».

Ivica Račan (SDP) je u to vrijeme liječio rane povijesnog izbornog poraza svoje komunističke partije, i vjerojatno likovao što je Hrvatska bila razoružana, dok se usprotivio hrvatskoj samostalnosti, tako da su Račan i njegovi saborski zastupnici 25. lipnja 1991. godine (izuzev jednog zastupnika SKH-SDP), kada je Sabor Republike Hrvatske proglasio otcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije i hrvatsku nezavisnost, demonstrativno napustili sabornicu. Program Račanove partije predviđao je obnovu jugoslavenske federacije, tako da je SDP bio čak toliko nazadan da nije u svom programu imao niti ono što su imali HSLS i HDZ, naime, program o stvaranju jugoslavenske konfederacije.

Program Hrvatske stranke prava pod vodstvom Dobroslava Parage o stvaranju samostalne hrvatske države bio je za Račana nezamisliv tada, 1991. godine, kao i danas!

Vesna Pusić (HNS-LD) bila je u vrijeme velikosrpske agresije na Vukovar čas u inozmestvu a čas na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i predavala ono što je naučila od komunističkog ideologa Stipe Šuvara, u čijem je povjerenstvu za vrijeme komunističke Jugoslavije radila na ukidanju gimnazija i pojačavanju marksističko-titoističkog pranja mozgova hrvatskim učenicima.

Đurđa Adlešić (HSLS), Zlatko Friščić (HSS) i Ivan Jakovčić (IDS) nisu zabilježeni da su pak išta u to vrijeme radili na planu obrane hrvatskih interesa u Republici Hrvatskoj.

Anto Đapić je u vrijeme velikosrpske agresije 1991. doslovce dezertirao iz Osijeka i došao u Zagreb, gdje se preko jednog komunističkog agenta infiltrirao u HSP. Dok je Vukovar padao, Anto Đapić, današnji «lider» lažnih pravaša iz otete Hrvatske stranke prava, optužen je od hrvatske vojno-obavještajne službe SIS, da je bio doušnik «Kontraobavještajne službe JNA» (KOS) koja je i osmislila napad na Vukovar i na cijelu Republiku Hrvatsku.

Dobroslav Paraga je 1991. stvorio antivelikosrpsku koaliciju Zagreb- Ljubljana-Sofija-Tirana- Priština, dobio podršku konzervativnog dijela vladajuće Republikanske stranke SAD-a za raspad Jugoslavije, organizirao Hrvatske obrambene snage (HOS) i hrvatske dragovoljce, nabavljao oružje za obranu RH od velikosrpske agresije i trpio režimske udare prvoga predsjednika RH Franje Tuđmana i njegovih zamjenika, boljševika Josipa Manolića i Stjepana Mesića.

Dok je predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga brinuo o obrani Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. godine, Franjo Tuđman (HDZ) se s vođom velikosrpske agresije Slobodanom Miloševićem dogovarao 1991. o podjeli Bosne i Hercegovine, a Tuđmanovi obavještajci, redom bivši udbaši iz totalitarne jugoslavenske tajne policije, smišljali su paklene i sotonske planove kako ukloniti Paragu i njegova stranačkog zamjenika Antu Paradžika, načelnika Hrvatskih obrambenih snaga i dopredsjednika Hrvatske stranke prava, jer, cilj hrvatskog državnog vrha nije bio slobodna Hrvatska, nego «Tuđmanova Hrvatska», proširena za zapadnu Hercegovinu, i u konfederaciji s «Velikom» Srbijom Slobodana Miloševića. Gospodarstvo Hrvatske je Tuđman pak mislio podijeliti između 200 najpovjerljivijih obitelji stranačkih dužnosnika Hrvatske demokratske zajednice i njezinih povjerenika. Zamišljeno i učinjeno! (Paradžika su «hrvatske» snage sigurnosti ubile 21. rujna 1991. godine, a Zakonom o privatizaciji 1993. su Tuđman-Manolić-Mesićevi hadezeovci opljačkali banke i poduzeća, poput biblijskih skakavaca.)

Bedem ljubavi

Osim Dobroslava Parage i njegovih dragovoljaca, bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i vukovarskih branitelja, uz hrvatsku Policiju i ZNG je jedini djelatni i moralni doprinos obrani hrvatskog naroda za vrijeme velikosrpske agresije dala humanistička i patriotska organizacija „Bedem ljubavi“ koja je 1991. nastala spontano kao udruženje majki čiji su sinovi ostali zatočeni na odsluženju vojnog roka u „Jugoslovenskoj narodnoj armiji“ (JNA) u vrijeme kada je „JNA“ počela napadati Republiku Hrvatsku. Bedem ljubavi bio je hrvatski mirotvorni pokret kojega je 15. listopada 1991. utemeljila gospođa Slavica Bilić i bila prva predsjednica ovoga udruženja koje je iz uzništva „JNA“ na slobodu izvuklo tisuće mladića i spasilo tisuće mladih života. Gospođa Bilić bila je medicinska sestra iz Zagreba. Iako je rat na prostoru bivše Jugoslavije bio počeo, majke su odlučile uputiti se u središte agresije na Hrvatsku, u Beograd gdje je unatoč barikadama kod Šida i zadržavanju na ulazu u glavni grad Srbije (i tadašnje Jugoslavije) u toj mirotvornoj misiji doputovalo 52 autobusa iz gotovo svih dijelova tadašnje Jugoslavije. Majke su jugoslavenske i srbijanske vlasti potrpale na sajmište gdje su dolazili visoki oficiri „JNA“ sa zadatkom da psihološkim ratom majke odvrate od nauma da kući vrate svoje sinove. Pojedinim ženama nuđeni su truli kompromisi da im se vrate njihovi sinovi u zamjenu za uskraćivanje podpore Bedemu ljubavi i odustajanje od cilja da se vrate sinovi svih majki, a ne samo pojedinci. („Pusti njih, gdje ti je sin, ja ću da ti ga dam ?!“) I neke žene bi odlazile. Slavica je odlučila ostati, čak i kad je jedan vojnik nasrnuo na žene. Tek kad je čula glasine kako će te noći „kiša saprati krv“, ...

... odlučila je popustiti i žene odvesti na Topčider – u glavnu „kasarnu JNA“ i osinje gnijezdo. Dva dana su arogantni generali „JNA“ Negovanović i Gvero, bez znaka emocija, majke uvjeravali da su im sinovi dobro. Međutim, majke su im skandirale: Ubojice, ubojice!“ Bilo je mučno, žene su bile iscrpljene, bez hrane, u dvorani je bilo pakleno. Popadale su po podu i zaspale. One koje su izašle u park nisu puštali natrag unutra. Neizvjesnost je trajala 48 sati, a potom su ih, uz provokacije, prepratili do granice s Republikom Hrvatskom. Nakon toga je Bedem ljubavi svjedočio istinu pred moćnicima Europe, što je bio slatko-gorki trijumf. 15 godina nakon dramatičnih događaja organiziran je u Zagrebu znanstveni skup na temu Bedema ljubavi i održana je počast žrtvama. Skupu su osim Bedema ljubavi i znanstvenog instituta „Dr Ivo Pilar” sudjelovale i članice udruženja Vukovarske majke i Udruga žena Srebrenica-Žepa. Posebna gošća bila je Patricia Alonso, tajnica udruge Madres de Plaza de Mayo iz Argentine, koja je obilježavala 30 godina otpora argentinskoj vojnoj hunti za čijeg je režima nestalo tisuće argentinskih mladića i djevojaka, protivnika nedemokratskog režima.

Destabilizacija Republike Hrvatske i invazija Srbije i Jugoslavije na Hrvatsku:

Destabilizaciju Hrvatske je Miloševićev režim, zajedno s tajnom službom «KOS» JNA i jugoslavenskom armijom, provodio mjesecima i tjednima prije proglašenja hrvatske nezavisnosti od 25. lipnja 1991. godine: došlo je do organizirane pobune Srba u Plitvicama (Uskrs 1991. godine) i Borovu selu kraj Vukovara (2. svibnja 1991. godine, pokolj hrvatskih redarstvenika), u Kostajnici, Pakracu i drugdje. Dan poslije proglašenja hrvatske nezavisnosti su pobunjene srpske paravojne jedinice krenule 26. lipnja 1991. godine, u 4.15 sati ujutro u napad na policijsku stanicu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske u gradu Glini, na Banovini. U ovom terorističkom napadu sudjelovalo je 445 srpskih terorista koje je naoružala tzv. «JNA». U četverosatnoj obrani, u kojoj je sudjelovalo 16 hrvatskih redarstvenika (policajaca) poginuo je hrvatski redarstvenik Tomislav Rom, iz Viduševca kraj Gline, a ostali su odvedeni u ratno zarobljeništvo u tadašnje pobunjeničko središte Knin. Jedna stotina pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko (ATJ) MUP RH još je isti dan uspjela osloboditi zauzetu policijsku stanicu u Glini, no, ovaj srpski napad predstavlja početak velikosrpske agresije na nezavisnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, odnosno početak agresije Srbije i Jugoslavije na Hrvatsku.

Invazija «JNA» i Srbije na Hrvatsku započela je 29. lipnja 1991. godine, kada je prva velika kolona vojnika i ratne tehnike JNA krenula iz Beograda prema Hrvatskoj, i to sa 17 autobusa rezervista «JNA». Druga kolona «JNA» krenula je iz Beograda i Srbije prema Hrvatskoj 3. srpnja, i to sa 180 oklopnih vozila. Drugi dio te kolone u jačini 200 oklopnih vozila «JNA» stigao je do kopnene granice nezavisne Republike Hrvatske, južno od Dunava, a raspored «JNA» neodoljivo podsjeća na raspored partizanskih snaga Jugoslavenske armije prilikom proboja Srijemskoga fronta 1945. godine. Istovremeno su, dakle, 3. srpnja 1991. godine oklopno-mehanizirane trupe «JNA» prešle most na Dunavu kod Batine i ušle u hrvatsku Baranju, a njima se pridružio veći broj baranjskih četnika. «JNA» je zauzela i okupirala hrvatsku Baranju.

Na pritisak međunarodne zajednice i predstavnika Europske Unije, tako zvane «trojke», je predsjednik Tuđman na Brijunima 7. srpnja 1991. potpisao sporazum kojim je zamrznuo hrvatsku deklaraciju o nezavisnosti i za tri mjeseca je Tuđman odgodio otcjepljenje Republike Hrvatske od SFR Jugoslavije, pod izgovorom traženja miroljubivog rješenja «jugoslavenske krize». Za vrijeme «miroljubivog traženja rješenja jugoslavenske krize» je započeo sveopći napad Miloševićevih četnika, srpskih terorista i posrbljene «JNA» na Vukovar. Grad i njegovi stanovnici doživjeli su nevjerojatne patnje i proživjeli su agoniju bez presedana, s tim da su se Vukovarci, hrvatski branitelji Vukovara, junački branili i borili za slobodu, ne samo Vukovara, nego cijele Republike Hrvatske! (U posljednjem broju feljtona o vukovarskoj epopeji, čitajte o Bitci za Vukovar, i o Tuđmanovom mizernom odnosu prema obrani Vukovara.)