«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

20. studenog 2006.

DOSSIER “TITO”

(1/3)

Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju (ne)djela njegova (Iv 3,20)

S obzirom da je u tjedniku «Globus» 10. studenog 2006. objavljen članak o tamnoj strani Josipa Broza «Tita», na osnovi reportaže izložbe dokumenata «Tito – Staljin», otvorena 24. listopada 2006. u Arhivu Srbije i Crne Gore na «Topčiderskoj zvezdi» u Beogradu («nekadašnji, a vjerojatno i budući arhiv Jugoslavije», kako se u članku navodi), a kako je u navedenom «Globusovu» članku pod naslovom «ANNA KÖNIG: TITOVA TAJNA ŽENA», naslov koji ne odgovara istini, jer Brozova supruga Anna König nije bila njegova tajna, nego javna žena, i da je objavom članka o Titu u «Globusu» naveden samo vrh sante leda Titove tamne strane političkoga života, Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma odlučio je objaviti cijeli dosije bravara i krvnika Josipa Broza «Tita», i sve njegove terorističke i nemoralne radnje kojima se za svoga života bavio, od bombaškog procesa u Zagrebu, do klevetanja svojih jugoslavenskih komunističkih «drugova» u «firmi», kako je od milja zvao komunističku partiju u kojoj je bio «zaposlen», te ratnih zločina maršala Tita, i to prije svega zbog aktualnih titoista u Republici Hrvatskoj, jedna glasna i histerična manjina, politički i medijski vrlo utjecajna, koji su ostali iznenađeni nakon što su u «Globusu» pročitali da postoji dokument iz arhiva Komunističke internacionale u Moskvi, u kojemu je Josip Broz «Tito» oklevetao i izdao svoju suprugu Annu König «Luciju Bauer».

Titoisti u Republici Hrvatskoj, raspoređeni u svim strukturama hrvatske države koju je Josip Broz «Tito» u Drugom svjetskom ratu i u poraću uništavao, a nad hrvatskim narodom 1945. godine zapovijedio izvršenje genocida, te 1972. godine zapovijedio izvršenje političkog i kaznenog progona hrvatskih proljećara, izazvavši masovna kršenja ljudskih prava, dao 1978. ubiti vertikalu hrvatskog naroda Bruna Bušića, a od 1946. do 1960. je do smrti dao trovati Zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj dr. Alojzija Stepinca koji je propovijedao ljubav i mir, dakle, titoisti u Republici Hrvatskoj, na čelu sa predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem i vođom saborske opozicije Ivicom Račanom (SDP), uz predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa (HDZ), predsjednicu Hrvatske narodne stranke-Liberalni demokrati, Vesnu Pusić, i komunističko-boljševičke tzv. boračke SAB-SUBNOR organizacije, i drugi, restauriraju kult ličnosti zločinca maršala Tita, koji je za vrijeme svoje tiranije, od 1944. do 1980. dao ubiti oko minimalno 250 tisuća Hrvatica i Hrvata (četvrt milijuna hrvatskih žrtava komunizma), s tim da u navedenu brojku nisu uračunate žrtve jugokomunizma iz reda drugih naroda, i nije uračunato 200 tisuća hrvatskih građana koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata pali na strani ratne Hrvatske u borbi protiv Titova partizanskog ustanka i komunističke revolucije, te terorizma koji su partizani provodili protiv hrvatskih civila (na strani partizana je u borbi za uništenje Nezavisne Države Hrvatske palo 70 tisuća jugoslavenskih boraca sa područja Hrvatske). Vodeće političke stranke u Republici Hrvatskoj zloupotrebljavaju glasove biračkog tijela s ionako samo nominalno demokratskih izbora, jer ispod poruke o antifašizmu, koju upućuju građanstvu, kriju totalitarni titoizam i jugokomunizam, tzv. socijalističku revoluciju i masovna ubojstva civila i ratnih zarobljenika, krivotvore povijest, te ne poštuju osnovna demokratska pravila, jer, između ostaloga, bojkotiraju sve poruke i preporuke iz rezolucije 1481 Vijeća Europe od 25. siječnja 2006. godine koje se tiču moralno-političke osude totalitarnih režima komunističke partije, kojom je osuđen i «NOB» i «NOP» kao totalitarni pokreti pod kontrolom komunističke partije. Titoisti (jugoslavenski staljinisti) u Republici Hrvatskoj koriste i zloupotrebljavaju sve moguće poluge vlasti u sprječavanju lustracije osumnjićenih partizanskih ratnih zločinaca i počinitelja zločina protiv čovječnosti, te blokiraju dekomunizaciju (detitoizaciju) i svaku demokratsku obnovu hrvatskoga društva.

Nije čudo kako je «Tito» zločinački postupio s hrvatskim civilima, ranjenicima i ratnim zarobljenicima 1944./45. godine, kada je kao s ološem postupao sa svojim najbližim partijskim drugovima, tridesetih godina 20. stoljeća, cinkareći ih, kao doušnik sovjetske tajne policije NKVD, staljinističkom režimu u Moskvi, oklevetavši najgorim lažima svoje najvjernije drugove. Nije čudno da je poslije oklevetao i svog najvjernijeg druga iz Hrvatske, Andriju Hebranga, ratnog sekretara politbiroa CK KPH, kojega je nakon Drugog svjetskog rata dao ubiti, i ponovo oklevetati. Dok je sovjetski režim nakon Staljinove smrti rehabilitirao Staljinove žrtve, tako i sve jugoslavenske komuniste koje je Josip Broz izdao i oklevetao, tako zvani «Tito» do kraja svog života nikada, i doslovno nikada nije rehabilitirao jugoslavenske komuniste, među njima i neke hrvatske nacionalnosti, koje je totalitarna policija NKVD strijeljala na smrt u podrumu centrale NKVD u Moskvi (tako zvana zgrada «Lubjanka», koja je poslije bila centrala tajne policije KGB) tridesetih godina 20. stoljeća). Josip Broz «Tito» bio je posljednji veliki diktator, komunistički tiranin, i masovni ubojica, koji je umro u 20. stoljeću. Pretposljednji masovni ubojica i diktator preminuo je 1976. godine u Kini, a radi se o tiraninu Mao Ce Tungu, u čiji je muzej u Pekingu nedavno hodočastio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić (SDP). Mao Ce Tung kriv je za smrt 43 milijuna Kineza i pripadnika drugih naroda u Kini, za vrijeme umjetno izazvane velike gladi u Kini pedesetih godina 20. stoljeća, kao i za neviđenu torturu i progon od 1966. do 1969. godine za vrijeme tkzv. «kulturne revolucije», kada je po procjeni međunarodnih historičara nekoliko desetaka milijuna Kineza platilo glavom. Niti jedan spomenik u današnjoj «Narodnoj Republici Kini» ne podsjeća na i jednu kinesku žrtvu komunizma. (Slijedeću Olimpijadu organizira kineski komunistički režim.) To nas podsjeća na Republiku Hrvatsku, u kojoj nema niti jedan spomenik hrvatskim žrtvama komunizma koji bi bio financiran i podignut od strane hrvatskih državnih vlasti i ne postoji niti jedan muzej žrtava i zločina jugokomunizma, iako je bilo preko četvrt milijuna žrtava komunizma iz redova hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i sa današnjeg područja Republike Hrvatske. Masovne grobnice iz redova hrvatskog naroda, nekoliko stotina, nalaze se danas, neekshumirane, na području Slovenije (najveći broj), te na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i na području Srbije. Današnji titoisti u Republici Hrvatskoj, koji pozivanjem na maršala Tita pljuju po vlastitom hrvatskom narodu, predstavljaju duhovne nasljednike onih balkanskih primitivaca sa dna društvenog taloga, koji su 1944. i 1945. na području Hrvatske nastupili kao «oslobodioci». Mnogi preci današnjih titoista sve do tako zvanog «oslobođenja» 1945. godine, odnosno do boljševičke okupacije Hrvatske, nikada nisu vidjeli električni tramvaj, nikada nisu hodili po asfaltu i nogostupu, 90 posto njih bili su nepismeni ili polupismeni, i rijetko tko od njih koristio se WC-papirom. To bi ukratko bio opis predaka današnjih titoista iz Republike Hrvatske, koji se malo naoko «zgražaju» nad time da je njihov voljeni crveni «Führer» oklevetao i izdao svoju njemačku ženu, ali ne pokazuju emocije kada su u pitanju hrvatske žrtve titoizma. Predsjednik Mesić je prošle godine na skupu titoista u zagrebačkoj koncertnoj dvorani «Vatroslav Lisinski» izjavio, da «među bleiburškim žrtvama ima veliki broj zločinaca», relativizirajući povijest, iskrivljujući i krivotvoreći činjenice, te post mortem klevetajući hrvatske žrtve komunizma (titoizma), a Mesićev boljševički drug Josip Manolić, suosnivač Hrvatske demokratske zajednice, i bivši visoki dužnosnik Republike Hrvatske, izjavio je nedavno kao gost emisije «Nedjeljom u 2» kod voditelja Hrvatske televizije Aleksandra Stankovića, da «Titova Jugoslavija nije bila tamnica naroda». Možda je drug Joža čak i u pravu, jer Titova Jugoslavija nije bila (samo) «tamnica naroda», nego prije svega grobnica hrvatskog naroda!

B A L K A N S K I T E R M I N A T O R «T I T O»

(RATNI) ZLOČINAC PAR EXCELLENCE

Bravar, jugoslavenski komunist i boljševik, lažni zaštitnik radničkih prava, tlačitelj seljaštva, izdajica svojih jugoslavenskih «drugova» u Moskvi 1938. godine, pravomoćno osuđeni terorist, partizanski bandit, glavni zapovjednik proletarskih brigada i «maršal» jugokomunističke armije, ratni zločinac i masovni ubojica (DE FACTO), počinitelj genocida nad hrvatskim narodom, komunistički tiranin i diktator Jugoslavije, političar i državnik, doživotni Predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Josip Broz Tito, Kumrovec, 07.5.1892. – 04.5.1980. godine, Ljubljana. Josip Broz se zaposlio u Zagrebu kao kovinotokar, a radio je početkom 20. st. i u tvornicama u Sloveniji, Čehoslovačkoj, Njemačkoj i Austriji. U Prvom svjetskom ratu bio je kao austrougarski vojnik na raznim bojištima dok sa svojim drugom Vladimirom Ćopićem nije pao u rusko zarobljeništvo. Ćopić se pridružuje Lenjinovim boljševicima i sudjeluje u listopadskom veleprevratu 1917. i u Oktobarskoj revoluciji u Rusiji. S nekolicinom Jugoslavena u bivšoj Rusiji odnosno novoj državi, sovjetskoj Rusiji, formira i prvu jugoslavensku komunističku organizaciju koja je bila dio sovjetske boljševičke partije. Ćopić s nekoliko stotina Hrvata, Slovenaca i Srba iz bivše Austro-Ugarske kreće u proboj Solunskog ...

Capo di tutti capi političke jugokomunističke mafije: tako zvani «Tito»

... fronta i osnivanje Jugoslavije dok je Broz i dalje ostao u ruskom odnosno tada već sovjetskom zarobljeništvu. Dvije godine nakon osnivanja Jugoslavije Tito stiže u Jugoslaviju sa zarobljenim austrougarskim vojnicima u jednom teretnom vagonu. Vrativši se u Zagreb 1920. godine Josip Broz postaje član već osnovane Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunisti) (SRPJ(k)) u kojoj je «rukovodeću» ulogu imao njegov drug Vladimir Ćopić, dok je Josip Broz do 1934. bio komunistički funkcionar (aparatčik) na srednjoj partijskoj razini (jugoslavenska komunistička partija osnovana je formalno 1919. godine u Vukovaru (obnovljena je 2005. godine, također u Vukovaru). Kasnije su jugoboljševici preimenovali SRPJ(k) u Komunističku partiju Jugoslavije, KPJ. Godine 1928. je Josip Broz izabran u Zagrebu za političkog sekretara mjesnog komiteta KPJ, kada je zajedno s Andrijom Hebrangom na Osmoj konferenciji zagrebačkih komunista pobijedila tzv. «antifrakcijska struja» pod konspirativnim (tajnim) imenima Georgijević (Josip Broz) – Magdić (Andrija Hebrang). Iste godine (1928.) je Josip Broz uhićen i u Bombaškom procesu u Zagrebu osuđen na pet godina robije zbog terorizma, kazna koju je odležao u zatvoru u hrvatskom gradiću Lepoglavi. Tim procesom je lokalni jugoslavenski boljševik Josip Broz otvorio stranicu svog javnog političkog djelovanja, pri čemu je, ne samo djelom nego i izrijekom, odbacio građanski pravni poredak u ime totalitarnog komunizma: «Ne priznajem buržoaski /građanski/ sud, nego samo sud Partije!» - izjavio je optuženik Josip Broz na sudu. To da Josip Broz i zločinačka organizacija KPJ, kojoj je pripadao, ne priznaju sud pravne države, pa bila to i sudbena vlast velikosrpske Kraljevine SHS (Jugoslavije), najbolje se potvrdilo 1945. godine kada su komunisti u Jugoslaviji, s Titom na čelu, mimo (građanskog) suda, pobili, ne samo najmanje preko 100 tisuća ratnih zarobljenika nego još i desetke i desetke tisuća civila, te bez imalo građansko-pravnih i moralnih dvojbi, a držeći se suda komunističke partije, zaposjedali i oduzimali tuđu privatnu imovinu.

Josip Broz nakon «bombaškog procesa» i odslužene zatvorske kazne postaje politički emigrant odnosno ilegalno odlazi u inozemstvo kako bi izbjegao daljnji progon režima (u kraljevskoj Jugoslaviji prije Drugog svjetskog rata je KPJ od državnih vlasti, zbog ekstremnog političkog programa KPJ i povezanosti s Oktobarskom revolucijom, zabranjena nedugo nakon osnivanja KPJ i održanih prvih višestranačkih izbora u Kraljevini SHS za ustavotvornu beogradsku skupštinu 1920. godine). U Beču je Josip Broz 1934. «kooptiran» u Politbiro CK KPJ. (Kurir za vezu emigrantskog jugokomunističkog «rukovodstva» u Beču i KPJ u Kraljevini Jugoslaviji bio je skojevac Ivan Supek, rektor Sveučilišta u Zagrebu u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine.)

Prvi Brozov dolazak u moskovsku Kominternu bio je 1935. godine. Pod pseudonimom «Valter» je Josip Broz radio u Komunističkoj internacionali (Kominterni*) u Moskvi (SSSR) od 1935. do 1936. godine te je kao doušnik zloglasne i zločinačke sovjetske tajne političke policije i obavještajne službe NKVD* bio izuzet od Staljinovih čistki.

(*Komunisti, posebno oni komunisti koji su u svojim matičnim zemljama dolazili pod udar pravne države, često su se radi vlastite osobne zaštite od uhićenja koristili zamjenskim imenima, tzv. pseudonimima, kako vlast ne bi razotkrila njihov pravi identitet; pseudonimi su komunistima nakon dolaska na vlast nerijetko postali nadimci kojima su se međusobno zvali; *jugoslavenski suradnici NKVD su, osim Josipa Broza, bili visoki sovjetski obavještajci Josip Kopinič, iz Slovenije, i Ivan Krajačić «Stevo» iz Hrvatske; agent NKVD, Krajačić, je za cijelo vrieme Drugog svjetskog rata imao tajno skrovište u Zagrebu otkud je radio-vezom komunicirao s Moskvom.)

Naprotiv, Josip Broz «Valter» sudjeluje u Staljinovim čistkama (odstranjenje ili lustracija osumnjićenih komunista iz javnog i političkog života, a najčešće fizička likvidacija nedužno osumnjićenih i optuženih komunista od strane Staljinovog režima), tako da se kumrovečki bravar u Moskvi bavi otpremanjem bivšeg «rukovodstva» KPJ pred streljački vod represivne sovjetske tajne policije NKVD, kako bi se riješio konkurencije u borbi za mjesto šefa politbiroa CK KPJ.