LIKVIDACIJA (UBOJSTVO) JOHN F

«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

22. STUDENOG 1963. – 22. STUDENOG 1991. - 22. STUDENOG 2006.

SMRTONOSNI ATENTAT NA PREDSJEDNIKA KENNEDYA, TUĐMANOVO UHIĆENJE PREDSJEDNIKA HRVATSKE STRANKE PRAVA DOBROSLAVA PARAGE I LAŽNO SABORSKO IZVJEŠĆE JOSIPA MANOLIĆA O PADU VUKOVARA!

Dana 22. studenog 1963. godine ubijen je u gradu Dallasu, u saveznoj američkoj državi Texas, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, John Fitzgerald Kennedy (47). Dok je u otvorenoj predsjedničkoj limuzini prolazio Dealey Plazom, pokraj mnoštva oduševljenih i znatiželjnih građana, na Predsjednika je pucala streljačka skupina od najmanje dva atentatora. Predsjednik Kennedy ubijen je u zasjedi i žrtva je velike i proklete urote. Jedan od atentatora je ispalio smrtonosni metak s male uzvisine kraj autoceste koji je američkog demokratskog predsjednika pogodio sprijeda u glavu, a drugi atentator je predsjednika Kennedya i guvernera Texasa pogodio s leđa. Najvjerovatnije je pucao tim od tri skupine s po jednim snajperistom u svakoj streljačkoj skupini koji su američkog predsjednika dočekali u unakrsnoj vatri. Atentatori su predsjedniku frontalno pucali rasprskavajućim, tzv. “dum-dum” metcima iz snajpera* u grlo i glavu, a s leđa u vrat. Predsjednik Kennedy bio je smrtno ranjen. (*SNIPE (engl.)…iz zasjede pucati na nekoga s velike udaljenosti iz (automatske) puške s optičkim nišanom.) Oko 13 sati je u bolnici u Dallasu objavljena vijest da je Predsjednik Kennedy preminuo. Trag krvoprolića vodi do vrata američke i britanske tajne službe, kroz složenu mrežu organiziranih zločinačkih napadača. Tko je dao ubiti Johna F. Kennedya i zašto?

Suprotno tako zvanoj „Warrenovoj komisiji“, koju je dao osnovati Kennedyev zamjenik, potpredsjednik Lyndon Johnson, koji je na dan atentata na Kennedya položio zakletvu za novog američkog predsjednika, i za kojega neki sumnjaju da je bio umiješan u ubojstvo predsjednika Kennedya, istražno je povjerenstvo američkog saveznog parlamenta, Kongresa, tzv. Church Committee, od 1976. do 1979. ustanovilo i objavilo da se u slučaju ubojstva predsjednika Kennedya radi o uroti u kojoj su sudjelovali, u najmanju ruku pojedinci iz vojne obavještajne službe CIA.

Istraga je, naime, pokazala postojanje odjela središnje vojne obavještajne službe koji se bavio atentatima na strane državnike, kao na pr. 1970. u uroti protiv čileanskog demokratski izabranog socijalističkog predsjednika Allendea koji je u oružanom državnom udaru čileanske vojske, i uz pomoć CIA, svrgnut s vlasti. Na čelu posebnog odjela CIA nalazio se dokazani agent William Harvey, koji je u CIA bio specijalist za kontrašpijunažu. Vodio je na pr. poznati projekt izgradnje podzemnog tunela iz zapadnog u istočni Berlin, kojim su trebale biti špijunirane sve tele-komunikacijske veze komunističkog režima, s tim da je KGB unaprijed znao za postojanje tunela. Harvey je poput Hoovera (šef FBI) mrzio Kennedyeve zato što je s Robertom Kennedyem došao nakon neuspjeha u „Zaljevu svinja“ u žestoki sukob zbog čega je prebačen na beznačajno obavještajno mjesto u Rim. Na dan Kennedyeva ubojstva je CIA u Parizu dostavila svom agentu, kubanskom emigrantu pod kodnim imenom AM/LASH, oružje (smrtonosnu injekciju) kojim je trebao biti ubijen Fidel Castro. Prije nego je kongresni komitet trebao ispitati Harveya, obavještajni agent umro je od srčanog udara. Iako je povjerenstvo američkog parlamenta ustanovilo urotu u Kennedyevu ubojstvu, prestalo je s radom, navodno zbog nedostatka novca, a da nije dovršilo posao lociranja i imenovanja, pa i optuživanja osoba, upletenih u urotu i atentat na Kennedya. Američki Kongres je ministarstvu pravosuđa SAD dao u zadatak da istragu dovede do kraja, što američka vlada (do 2006.) nije učinila.

ATENTAT NA ANTU PARADŽIKA I GENERALA BLAŽA KRALJEVIĆA, I

PROGON DOBROSLAVA PARAGE OD KVAZIDEMOKRATSKIH VLASTI REPUBLIKE HRVATSKE!

Američki primjer atentata na predsjednika SAD John F. Kennedya ima svoj ekvivalent u atentatu na potpredsjednika Hrvatske stranke prava Antu Paradžika, 21. rujna 1991. godine u Sesvetama kraj Zagreba. Ante Paradžik bio je najuži suradnik predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava Parage na demokratskom projektu stvaranja hrvatske države 1990./1991. i u borbi za hrvatsku državnu nezavisnost i slobodu hrvatskog naroda. Ante Paradžik bio je predsjednik Saveza studenata Hrvatske u vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. godine i trn u oku komunističkog režima tadašnje Titove Jugoslavije. Ako netko ima trn u oku, pokušava ga izvaditi, ali totalitarnom titoističkom režimu nije uspjelo slomiti slobodarski duh Ante Paradžika, niti slobodarski duh Dobroslava Parage, kojega je titoistički režim lažno optužio na politički motiviranom i montiranom sudskom procesu u Zagrebu 1981. godine, zbog peticije za oslobađanje političkih zatvorenika u tadašnjoj Jugoslaviji, koju je tadašnji student D. Paraga sakupljao i uručio boljševicima u Predsjedništvu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Odgovor boljševika je bio da je D. Paragu zatvorio u zloglasnom koncentracijskom logoru smrti „Goli otok“, koji nije bio klasični zarobljenički logor nego koncentracijski logor kakvi su u povijesti poznati u Trećem Reichu ili u Sovjetskom Savezu (GULag). Nakon odležane logorske kazne je D. Paraga do raspada Jugoslavije 1991. godine bio praktički bez građanskih prava, i pod stopostotnom medijskom cenzurom i pod državnim terorom, kao i Ante Paradžik. Paraginog kolegu Brajdera, koji je s njim 1980. sakupljao potpise za peticiju, komunistička tajna policija ubila je za vrijeme policijske istrage u istražnom zatvoru u Zagrebu, i do danas vlasti RH nisu istražile to podmuklo političko ubojstvo. Međutim, ono što nije uspjelo jugokomunističkom režimu osamdesetih godina, hrvatski neokomunistički režim Predsjednika Republike Franje Tuđmana uspio je učiniti u roku od tri godine, od 1991. do 1993. godine: ubijen je Ante Paradžik, Dobroslav Paraga je uhićen i pred Vojnim sudom Republike Hrvatske priređen mu je 1993. politički motivirani sudski proces u staljinističkom stilu (zbog nedostatka dokaza je časni predsjednik Vrhovnog suda RH Vjekoslav Vidović oslobodio D. Paragu iz pritvora). Oporbena demokratska stranka HSP, koju je g. D. Paraga 1990. obnovio i bio od stranačkih delegata izabran za predsjednika, i na Prvom saboru Hrvatske stranke prava 1991. u Zagrebu izabran i potvrđen za predsjednika stranke, koja je jedina od svih stranaka u Republici Hrvatskoj u svom programu imala program o uspostavi hrvatske države i proglašenje nezavisnosti hrvatske države, oteta je 28. rujna 1993. od strane Tuđmanova režima i data na zlouporabu oktroiranom „predsjedniku“ otete Hrvatske stranke prava i lažnom magistru Đapiću. Program Hrvatske stranke prava iz 1991. izravno se kosio sa programom Hrvatske demokratske zajednice od 1989. do 1991. godine, koji je sadržavao program o preuređenju Jugoslavije na konfederativnom principu, i preslagivanje unutar republičkih i međurepubličkih granica jugoslavenskih republika. Kada je 1991. počela velikosrpska agresija, HSP i njeno političko vodstvo na čelu sa Dobroslavom Paragom opet je bilo trn u oku Franji Tuđmanu i vladajućoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici: D. Paraga i Ante Paradžik osnovali su oružane Hrvatske obrambene snage (HOS) za obranu Republike Hrvatske i tadašnje Republike Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije totalitarnog režima Slobodana Miloševića. Veliki problem za Franju Tuđmana je bio, kako spriječiti D. Paraga da on ne spriječi F. Tuđmana u podjeli Bosne i Hercegvine s vođom srbijanske agresije na Hrvatsku, Slobodanom Miloševićem. (F. Tuđman se u ožujku 1991. u Karađorđevu s Miloševićem dogovorio o podjeli BiH). Pošto je HOS bio antikomunistička vojska koju nisu kontrolirale strukture bivše jugoslavenske države i tajne službe, F. Tuđman se odlučio, uz pomoć svojih pomoćnika Josipa Manolića, koordinatora tajnih službi RH, i Josipa Perkovića, šefa vojne tajne službe SIS i dr., da se likvidira D. Paraga. Slučajem okolnosti ubijen je Paragin zamjenik Ante Paradžik. Dobroslav Paraga preživio je nekoliko atentata koje je organizirao Tuđmanov režim, a najglasniji atentat je bio kada je u zrak dignut stožer HOS-a u Vinkovcima(pet mrtvih i sedam teško ranjenih), i kada je Paraga slučajem okolnosti ostao živ. Kada se HOS 1992. aktivno stavio u obranu Bosne i Hercegovine, Tuđmanov režim opet uz pomoć iste ekipe ubojica, kojima se pridrižio i čelnik tzv. republike „Herceg-Bosne“ Mate Boban, likvidirao je Paragine suradnike, ovaj puta, 9. kolovoza 1992. godine generala Blaža Kraljevića, zapovjednika HOS-a u BiH i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, koji su ubijeni u atentatu, u zasjedi jedinice Hrvatskog vijeća obrane, tako zvane „Kažnjeničke bojne“ generala Ivana Andabaka i Mladena Naletilića „Tute“. Preživjeli zapovjednici obrane Vukovara nisu dobili od Franje Tuđmana čin generala Hrvatske vojske, dok je osumnjićeni švercer kokaina, i osumnjićeni atentator Andabak, koji je u hrvatskom tisku priznao sudjelovanje u likvidaciji Blaža Kraljevića i osam hosovaca, dobio od Franje Tuđmana čin generala HV.

Licemjerno izvješće Saborske komisije Josipa Manolića

Kad je 18. studenog 1991. godine Vukovar pao pod srbijansku okupaciju, nakon tromjesečne opsade i razaranja od strane tzv. „JNA“ i četnika, Tuđmanovi killeri i batinaši pod komandom zloglasnog i nečasnog Josipa Perkovića uhitili su vukvarske zapovjednike Milu Dedakovića „Jastreba, Branka Borkovića, Nikolu Totha „Feniksa“ i dr. i u podrumu zagrebačkog studentskog doma Dedakovića pretukli na mrtvo ime, tako da je jedva preživio. Iako predsjednik Republike Franjo Tuđman nakon 15. lipnja 1991. nije u Vukovar uputio niti jednu jedinu jedinicu Zbora narodne garde ili policije, dok je Dobroslav Paraga početkom rujna 1991. u obranu Vukovara uputio jedinice HOS-a, Franjo Tuđman i Josip Manolić licemjerno su nakon pada Vukovara za pad Vukovara i za izdaju optužili Dobroslava Paragu, Milu Dedakovića i druge. U tu svrhu je Tuđmanov zamjenik Josip Manolić isfabricirao lažno izvješće saborskog povjerenstva, za kojeg se sada 2006. govori da ga Sabor treba poništiti radi rehabilitacije Dedakovića i Borkovića(bivših jugooficira), ali ne i radi rehabilitacije Dobroslava Parage.

Štrajk glađu Branimira Glavaša 2006. i Dobroslava Parage 1991. u licemjernom zrcalu urednika neslobodnih medija u Republici Hrvatskoj:

Dana 22. studenog 1991. godine Predsjednik Tuđman dao je uhititi predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava Paragu koji je pritvoren u zagrebačkom zatvoru u Remetincu. U međuvremenu je Predsjednik Tuđman ovlastio svog zamjenika i boljševika Josipa Manolića da u ime Sabora Republike Hrvatske isfabricira lažno izvješće u kojemu je D. Paragu i Dedakovića „Jastreba“ optužio da su tajni agenti jugoslavenske vlade i armije (agenti KOS-a), i da su izdajice i krivci za pad Vukovara. Time su Tuđman i njegovi boljševici licemjerno sa sebe skinuli odgovornost što su Vukovar i njegove hrvatske branitelje ostavili na cjedilu i izdali, počinivši de facto veleizdaju Republike Hrvatske, kažnjivu po Kaznenom zakonu Republike Hrvatske. Pripadnici specijalne policije, naoružani do zuba, presreli su na zagrebačkim ulicama automobil u kojemu se nalazio Dobroslav Paraga, uhitili ga uz otvaranje automatske vatre i prebacili u remetinečki pritvor, na dan kada se g. Paraga trebao u tadašnjem zagrebačkom hotelu Interkontitental sastati sa glavnim tajnikom Natopakta Manfredom Wörnerom. Tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Italije, i izaslanik Europske zajednice (preteče Europske Unije), socijalist Gianni de Michelis je 6. prosinca 1991. javno čestitao Franji Tuđmanu na uhićenju D. Parage, i licemjerno prebacio krivnju za razaranje Vukovara s „JNA“ i Slobodana Miloševića na Dobroslava Paragu, tvrdeći da „Vukovar ne bi toliko bio razoren da HOS nije svoju snagu htio pokazati u Vukovaru“. Mile Dedaković „Jastreb“ u povodu 15. obljetnice pada Vukovara, kada službena Hrvatska vrši neku vrstu (polu)rehabilitacije vukovarskih branitelja, što svjedoči o visokom stupnju sramote vlasti RH od 1991. do 2006. godine, u javnim nastupima sustavno prešućuje ulogu Dobroslava Parage u obrani Vukovara i u nemilim i tragičnim događajima nakon pada Vukovara, kada su hrvatski vukovarski branitelji doživjeli progon Tuđmanova režima, i tvrdi da je on dokazao svoju nevinost u vezi optužbe za pad Vukovara na sudu, iako je istina da je D. Paraga bio prvooptuženi u lažnom Manolićevom saborskom izvješću, te je D. Paraga, zajedno sa Dedakovićem „Jastrebom“ dokazao na sudu da su optužbe bile isfabricirane i krivotvorene, i da je tužiteljstvo bilo instrumentalizirano. Zbog (državne) medijske cenzure u Republici Hrvastskoj je i 2006. godine istina o padu Vukovara ostala nerazjašnjena. Dok je (državna) medijska cenzura nad Dedakovićem „Jastrebom“ ukinuta, nad Dobroslavom Paragom režim premijera Sanadera i Predsjednika Mesića i dalje vrši represiju i drži predsjednika Hrvatske stranke prava 1861. pod cenzurom neslobodnih i instrumentaliziranih medija u Republici Hrvatskoj. Pod medijskom cenzurom ostala je i optužnica za pad Vukovara koju je 9. studenog 1991. u ime vukovarskih branitelja i civila napisao novinar Hrvatskog radio Vukovara Siniša Glavašević, kojom je predsjednika Republike Franju Tuđmana, članove tadašnje vlade RH i saborske zastupnike optužio kao krivce za pad Vukovara, i kao izdajice, navodeći da o tome postoje materijalni dokazi za nadležni sud Republike Hrvatske.

I dok se licemjerni urednici medija u Republici Hrvatskoj utrkuju koja će novina i koja nacionalna televizija više i češće izvještavati o štrajku glađu pritvorenog, za ratni zločin osumnjičenog generala HV i hrvatskog političara i saborskog zastupnika Branimira Glavaša, nitko od licemjernih urednika medija u Republici Hrvatskoj, osim Hrvatskog prava, nije izvještavao hrvatsku javnost o štrajku glađu Dobroslava Parage u remetinečkom pritvoru 1991. godine odnosno u istom zatvoru u kojemu je sada pritvoren Branimir Glavaš. Treći dan nakon Glavaševa pritvaranja i drugi dan Glavaševa štrajka glađu je optuženi doušnik KOS-a Anto Đapić, aktualni osječki gradonačelnik i Glavašev i Sanaderov koalicijski partner, licemjernim urednicima medija izjavio da Branimir Glavaš umire u pritvoru od posljedica štrajka glađu.

Međutim, 1991. godine nitko od licemjernih urednika režimskih medija nije 1991. izvještavao ili izražavao zabrinutost zbog tadašnjeg jednomjesečnog štrajka glađu Dobroslava Parage u pritvoru, za vrijeme kojega ga je totalitarni Tuđmanov režim optužio, osim za pad Vukovara, i za pokolj određenog broja srpskih zarobljenika u Gospiću 1991. godine, tako da je D. Paraga morao iz pritvora dokazivati da u vrijeme navedenih egzekucija HOS nije bio u Gospiću. (Manolićeve sotonske optužbe na Paragin račun nisu nikada pobudile simpatije ili sućut urednika medija u RH, kao što danas licemjerno strahuju za život Branimira Glavaša, bivšeg najužeg Tuđmanova suradnika.) Iako su danas poznati materijalni dokazi o lažnim optužbama protiv Dobroslava Parage, iako postoje dokazi o atentatu na Antu Paradžika i Blaža Kraljevića i dr., prokleti Sanaderov režim i dalje podržava nepravdu, plete savezništva s Paraginim dokazanim neprijateljima kao što je Anto Đapić, izdajica Hrvatske stranke prava i de facto veleizdajica Republike Hrvatske, lažni magistar i licemjer kakvi su i Sanader i njegovi i Glavaševi hadezeovci, koji su se toliko zapleli u vlastitoj mreži laži da se danas s pravom koprcaju kao ribe na suhom. Iako Interpol traži bivšeg Tuđmanova i Manolićeva suradnika Josipa Perkovića, premijeru Sanaderu (HDZ) ne pada na pamet izručenje tog za atentat na hrvatske emigrante osumnjičenog bivšeg djelatnika jugoslavenske tajne policije koji se bavio nečasnim izvansudskim likvidacijama hrvatskih rodoljuba u inozemstvu. Također Sanaderu ne pada na pamet toga zlotvora procesuirati u Republici Hrvatskoj. Zbog silnih nepravdi, danas se HDZ s pravom raspada po svim šavovima, i ako Bog da, ta komunistička boljevička antidržavotvorna partija raspasti će se u tisuću komadića i završiti će na smetlištu povijesti!

Na primjeru Republike Hrvatska vidi se kako jedna zemlja upada u tešku krizu kada se problemi, poput atentata, lažnih optužbi oporbenjaka, krivotvorenja dokumenata, pljačke i druge vrste kriminala metu pod tepih. Tako su i SAD upale u krizu nakon Kennedyeva ubojstva 1963. godine, prvo u desetogodišnjem vijetnamskom ratu, koji je Kennedy pod svaku cijenu htio izbjeći, poslije u velikoj naftnoj svjetskoj krizi 1973./1974. godine, pa u gospodarsku krizu u samim Sjedinjenim Američkim Državama, pa u iračko-iranski rat potaknut od američke vlade, pa u krizu oko pada Berlinskog zida 1989. godine, pa u rat u bivšoj Jugoslaviji, potaknut od britanske i američke vlade, pa u Zaljevski rat, potaknut od američke vlade, pa Kosovski rat, pa rat u Čečeniji, potaknut od ruske vlade, uz blagoslova američke vlade, pa ratovi na Bliskom istoku, pa pljačka narodnih gospodarstva bivših istočnoeuropskh komunističkih zemalja od strane Zapada, pa potpora bivšim komunistima u Hrvatskoj i drugim europskim bivšim komunističkim zemljama, od Baltika do Jadrana i Crnog mora, i to sve kao posljedica atentata na predsjednika Kennedya 1963. godine.

Kakve li će tek Hrvatska imati posljedice zbog atentata na Antu Paradžika i Blaža Kraljevića? Neke posljedice su hrvatski građani već otrpjeli u razdoblju od 1991. do 2006. godine, ali najteže posljedice tek kucaju na vrata, a neki, poput intelektualca s katedre za etiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. Ante Čovića, predviđaju kraj hrvatske povijesti ako nepravde u Hrvatskoj, prouzrokovane od strane vlasti RH, ostanu u našoj zemlji na snazi! (Istup dr. Čovića na NOVOJ TV, 19. studenog 2006.)

Što se tiče atentata na predsjednika Kennedya, povijesna istina je, da je američka tajna policija kao atentatora na američkog predsjednika podmetnula svog bivšeg agenta Lee Harvy Oswalda koji je glumio komunistu i simpatizera Sovjetskog Saveza, postavši žrtveni jarac “viših” interesa (za vrijeme sudske istrage Harveya je dva dana nakon što je predsjednik Kennedy smaknut, ubila mafija). Član mafije, Jack Ruby, koji je ubio Oswalda, u jednom je TV-interviewu, za dokumentarni film o ubojstvu JFK, upitan od novinarke što misli o ubojstvu Predsjednika Kennedya, odgovorio: „Da je zamjenik Predsjednika Kennedya bio netko drugi, a ne trenutni čovjek na tom položaju, Kennedy bi i danas bio živ.“ Svega nekoliko dana nakon tog razgovora je ubijen ubojica navodnog ubojice John F. Kennedya. Službeno je Ruby umro „od raka“, o kojem nikad prije Rubyeve smrti nije bilo riječi niti liječničke dokumentacije. Novinarka koja je snimila zapis u kojem Ruby daje kontroverznu izjavu, izvršila je navodno samoubojstvo kratko vrijeme nakon navedenog događaja. Sveukupno je u prve tri godine nakon Kennedyevog ubojstva umrlo ili ubijeno 18 ključnih svjedoka.

ERA JFK

John F. Kennedy, zvan Jack, bio je vjerojatno najomiljeniji državnik sa karizmom u novijoj povijesti čovječanstva, ne samo Sjedinjenih Američkih Država. (Kada se za neku osobu kaže da ima karizmu, to znači da takva osoba u zajednici ljudskog društva djeluje nadareno i sa sposobnostima koje na ljude prenosi duh Božji. U svakom slučaju karizmatična osoba zrači snagom djelovanja, u slučaju John F. Kennedya, snagom pozitivnog djelovanja.) Bio je državnik koji je 1962. spriječio nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom, sačuvao svjetski mir i hrabrom i odlučnom politikom spriječio je potencijalnu okupaciju Zapadnog Berlina od strane sovjetskih komunista. (Da je kojim slučajem pao Zapadni Berlin, moglo se dogoditi da se domino-efektom carstvo zlog komunizma proširi do Atlantika.)

Politikom iz Bijele kuće je mladi, školovani i obrazovani, pametan i razuman, hrabar i odlučan John F. Kennedy - predsjednik SAD i nada mlade generacije štitio ljudska prava bez obzira na vjeru i boju kože ljudi. Suzbijao je rasne nerede i rasnu segregaciju u južnjačkim državama SAD, rasnu segregaciju koju su provodili prorasni guverneri nekih saveznih država zajedno sa kompletnim državnim strukturama tih država, uključujući sudstvo, pravosuđe i policiju te državna sveučilišta, škole i zdravstvene ustanove, koje su stanovnicima crne boje kože branile školovanje i obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, zapošljavanje u javnim službama, i normalan život – dostojan čovjeka. Predsjednik Kennedy se nije ustručavao u pojedine američke savezne države na jugu uvesti i izvanredno stanje uz pomoć savezne vojske kako bi uspostavio demokraciju, pravnu državu i zaštitio ljudska prava.

Tijekom svoje trogodišnje predsjedničke vladavine Kennedy je podnio niz svrhovitih i humanih zakonskih prijedloga o socijalnoj zaštiti i socijalnom unapređenju društva SAD, zakone o školstvu i obrazovanju, o zdravstvenoj zaštiti i druge zakonske prijedloge, poput predsjedničkog programa o građanskim pravima iz 1963. godine, koji je masovnim prosvjedima u Washingtonu podupro borac za ljudska prava i dobitnik Nobelove nagrade, protestantski svećenik (i američki crnac) Martin Luther King. Mnogi takvi, za ljudsku zajednicu i američki narod, korisni zakonski prijedlozi nisu nažalost prošli kroz sito nekih interesnih kongresnika, senatora i lobista vojne industrije, industrije oružja, duhanske industrije i zastupnika takozvanih multi-nacionalnih, besdušnih kompanija, koje izrabljuju posloprimce, gaze po radničkim pravima te suzbijaju sindikate. Međutim, nakon Kennedyevog ubojstva državni zakonodavni sabor SAD donio je 1964. godine Zakon o građanskim pravima. Taj, u biti, Kennedyev zakon za zaštitu ljudskih prava predstavljao je najvažniju mjeru protiv rasizma u Sjedinjenim Državama, a za stvaranje uvjeta ravnopravnosti ljudi, nakon Lincolnovog oslobođenja crnaca od ropstva u vrijeme američkog građanskog rata. (Interesantno je da su oba predsjednika koji su se zalagali za ljudska prava, Abraham Lincoln i John F. Kennedy, postali žrtvama političkih ubojstava.) Na inicijativu pokojnog Predsjednika Kennedya je U.S. Kongres je donio 1965. godine Zakon o osiguranju gospodarskog napretka svih građana Sjedinjenih Američkih Država. Iste godine je, također na inicijativu ubijenog Predsjednika Kennedya donijet Zakon o poništenju sprječavanja crnaca u izbornom pravu u južnjačkim državama Sjedinjenih Američkih Država.

U vanjskoj politici je Kennedyeva administracija 1962. godine ponudila atlantsko partnerstvo SAD sa “ujedinjenom, slobodnom i demokratskom” Europom. Predsjednik Kennedy je ekonomsku pomoć za razvoj ekonomski nedovoljno razvijenih i siromašnih zemalja svijeta pretpostavio vojnoj pomoći pojedinim nedemokratskim režimima, što je inače praksa predsjedničkih administracija. U tom smislu je još u prvoj godini Kennedyevog predsjedavanja, 1961. godine, oblikovan takozvani “Mirovni zbor” u koji su ušli školovani dragovoljci za pomoć Južnoj Americi. U Predsjednički kabinet je Kennedy, pored svog školovanog i nadarenog brata i stručnjaka sa područja pravne znanosti, pozvao niz mladih stručnjaka za ministre itd. Predsjednik Kennedy uputio je javnosti urbi et orbi djelotvorne poslanice za povećanje ekonomske konkurentske sposobnosti, i dao je sniziti carine za uvoz proizvoda iz Europske Unije. Spriječio je povećanje cijena čelika, izvršio sanaciju u poljoprivredi, i demokratskim metodama spriječio štrajkove svrhovitim ustupcima radničkom staležu. U vanjskoj politici je Kennedy obuzdao sovjetsku ekspanziju pojačavanjem američke udarne vojne moći, što se pokazalo svrhovitim, jer je, na pr. Staljin shvatio američku demobilizaciju odmah nakon Drugog svjetskog rata kao znak slabosti kapitalizma i Zapada. Kennedy je vodio računa o ravnopravnom glasu vojno-političkih saveznika SAD u drugim nezavisnim državama. Jedina Kennedyeva greška, i to na početku njegova mandata, greška na koju je nasjeo kada je poslušao isključive savjete vojnog establishmenta iz Pentagona, bila je kada je odobrio neuspješnu kopnenu invaziju azilantskih kubanskih dragovoljaca na Kubu i rušenje crvenog režima Fidela Castra. Međutim, John F. Kennedy se kasnije pokazao kao izvrstan manager (upravljač) u prevladavanju teških svjetskih kriza kao što je bila nuklearno-raketna Kubanska kriza koja je svijet 1962. godine bila dovela na rub novog, Trećeg svjetskog rata i nuklearnog holokausta, a koji su Kennedy i Hruščov spriječili!

U isto vrijeme kada je prvi katolički predsjednik u SAD John F. Kennedy svojom demokratskom politikom provodio svrhovite reforme društva, Rimokatolička crkva je na II vatikanskom koncilu (od 1962. do 1965.) provela “revolucionarne” reforme (novi, pravedan odnos kršćanske Crkve i današnjeg svijeta), koje su reformatorskom, antifašističkom i antikomunističkom “poljskom” papi Ivanu Pavlu II omogućile da Božje vjernike na svijetu uputi prema pravednijem socijalnom društvu (papina socijalna enciklika i druge enciklike) i prema svijetu u miru, bez rata.

Kennedyev šarm i ugled nadilazili su jezične granice, rušili političke barijere. Bio je, ne samo najmlađi, nego ženama vjerojatno i tjelesno, i po unutarnjim vrijednostima, najprivlačniji američki predsjednik, iz bogate trgovačke obitelji Kennedy, irskog podrijetla. Kao predsjednik imao je neke ljubavne afere s nekim ljepoticama, a najpoznatija je bila afera sa poznatom i zgodnom manekenkom, pjevačicom i glumicom, inteligentnom, iako naivnom plavušom Normom Jean, poznatom pod umjetničkim imenom Merylin Monroe. Jedna ljubavnica mu je bila i ljubavnica poznatog bossa Mafije iz Chicaga. Uzrok izvanbračnim izletima leži u njegovom poprilično nesretnom braku u kojemu u svoju zgodnu, dobru, pametnu, obrazovanu i bogatu, ali i pragmatičnu suprugu Jaquelinu Bouvier nije bio toliko zaljubljen kao ona u njega, a s druge strane nikada nije prebolio svoju (jedinu pravu) ljubav iz mladosti, iz studentskih dana iz vremena prije 2. svjetskog rata, kada je na putovanju po Europi upoznao i imao ljubavnu vezu s danskom plavušom i novinarkom Inge Avard. Obavještajna služba SAD upozorila je Kennedyevog oca, tada veleposlanika SAD u Velikoj Britaniji, da je djevojka njegova sina Hitlerova špijunka, te je iz preventivnih razloga Jack Kennedy na pritisak oca morao prekinuti vezu sa ženom koju nikad nije prežalio i nikad prestao voljeti, kako ne bi ugrozio očevu i vlastitu buduću karijeru, pa i nacionalnu sigurnost. (Nikada nije dokazano da je Kennedyeva danska djevojka radila za obavještajnu službu 3.Reicha.) Kada su novinari odmah nakon vjenčanja pitali bračni par Kennedy, Jaquelineu i Johna da li njihova veza predstavlja ljubav na prvi pogled, John F. Kennedy (zvan Jack) odgovorio je negativno. John je sa Jaqueline imao dvoje djece, a treće dijete je Kennedyeva supruga u ljeto prije smrtonosnog atentata spontano pobacila. Supruga Jaquelina, popularno zvana Jacky (čitaj: Džeki) je nakon Kennedyeve smrti sa djecom odselila u Europu gdje se preudala za grčkog milijijardera Onasissa, vlasnika brodogradilišta i trgovačke flote, za kojim je pak suze prolijevala poznata operna pjevačica Maria Callas. Nakon Onassiseve smrti se predsjednikova udovica, gospođa Kennedy-Onassis, vratila u SAD gdje je sa djecom živjela u gradu New Yorku i gdje je i umrla u vrijeme ere Predsjednika Billa Clintona, koji je puno držao do Predsjednika Kennedya i poštivao njegovu politiku kao vrlo uzornu. (Međutim, ni Predsjednik Clinton nije bio u stanju skinuti zakonsku tajnu sa dokumenata o Kennedyevom ubojstvu.) Kennedyeva nećakinja, kćer Roberta Kennedya, Maria Shriver, udala se za austrijskog bodybuildera i glumca hollywoodskih akcijskih filmova Arnolda Schwarzeneggera, koji je 2003. postao gouverner Kalifornije, a (politički) nadareni Kennedyev sin John John Kennedy poginuo je u zrakoplovnoj nesreći kratko vrijeme nakon što se u 35. godini života oženio zgodnom djevojkom, i kratko vrijeme prije nego je trebao ući u politiku kao kandidat za senatora u US. Congressu. Bio je urednik jednog elitnog časopisa za kulturu. Mlađi brat ubijenog Predsjednika Kennedya, Robert Kennedy, ubijen je godine 1968. tijekom predizborne kampanje u kojoj je bio predsjednički kandidat s najvećim izgledom za pobjedom nad protukandidatom Richardom Nixonom (koji je potom i pobijedio na izborima, čak četiri godine kasnije i na reizboru, ali je zbog afere Watergate morao kao prvi Predsjednik u povijesti SAD dati ostavku na položaj američkog predsjednika). Robert Kennedy bio je u administraciji svog brata ministar pravosuđa koji je žestoko suzbijao mafiju. Treći Kennedyev brat Edward Kennedy je i dan današnji dugogodišnji američki senator, koji je kao prvi u senatorskoj službi službeno primio 1989. jednog hrvatskog političara, borca za ljudska prava Dobroslava Paragu iz Zagreba.

Malo je bilo poznato svjetskoj javnosti da su Kennedyeve navodno brojne ljubavne afere pretvorene djelomično i u legendu (izmišljotinu) jer je John F. Kennedy bio vrlo krhka zdravlja daleko prije nego li je postao predsjednik najmoćnije države na svijetu. Jednom riječju, John F. Kennedy je većinu svog života bio medicinski bolestan. Još dok je bio senator pedesetih godina 20. stoljeća je kao bolestan čovjek završio nepomičan u bolnici i u invalidskim kolicima. Skoro je umro. Imao je strahovite bolove u leđima zbog kojih je svakodnevno dobivao injekcije i pio cijeli niz raznoraznih ljekovitih tableta i tableta protiv bolova. Kad je bio Predsjednik i vodio višesatne službene međudržavne razgovore u sovjetskom veleposlanstvu u Washingtonu s komunističkim liderom Nikitom Hruščovim, popustila mu je injekcija protiv bolova u leđima i Sovjeti su skoro saznali za državnu tajnu da je Predsjednik SAD boležljiv čovjek. (Takav tajni podatak, kad postane dostupan suparničkoj strani, može ugroziti nacionalnu sigurnost.) U predizbornoj kampanji za Predsjednika SAD je Kennedyev izborni stožer „stručno“ sakrio od američke javnosti i biračkog tijela, time i od protukandidata Richarda Nixona, da je skoro pa smrtno bolestan. Boležljivo stanje predizbornog kandidata frizirano je tako da se John F. Kennedy sunčao te je tako dobio tamnoputi ten, čime je uz svoj privlačan fizički izgled još više privukao većinske glasove žena (koje skoro u svakom društvu zapadne demokracije čine nadpolovičnu većinu biračkoga tijela), tako da je u TV-dvoboju dvojice protukandidata Nixon u odnosu na mladog i mladolikog Kennedya ispao kao blijeda krpa. Kennedy je Nixona pobijedio na predsjedničkim izborima uz razliku od 0,1 do 0,2 posto glasova (50,1%) iako se nagađalo, nikad i dokazalo, da mu je pobjedu omogućio otac svojim vezama preko mafije koja je za Kennedya navodno (sa)kupila dovoljan broj glasova. Brz uspon Kennedyeve karijere ne tumači se samo zbog bogatog izvora novca obitelji Kennedy nego i zbog mišljenja samog John F. Kennedya da zbog stalne boležljivosti i krhkosti zdravlja neće dugo živjeti te, kako bi mogao ostvariti svoje vizije i ideale o boljem društvu na svijetu, mora što prije postati američkim predsjednikom. Otac dinastije Kennedy je za budućeg američkog predsjednika predvidio svog najstarijeg sina odnosno Johnovog starijeg brata, međutim, brat je kao pilot američkog ratnog zrakoplovstva poginuo u ratu na pacifičkom bojištu protiv Japanaca.

Komentar: JFK imao je sve prije nego je postao predsjednik, i u politiku nije ušao zbog karijere ili iz oportunizma, i nije u politiku ušao kako bi se obogatio. Daleko prije stupanja na dužnost predsjednika SAD bio je bogat i slavan. Osam godina je bio senator u gornjem domu nacionalnog parlamenta Sjedinjenih Američkih Država, prije 2. svjetskog rata napisao je čak i jednu knjigu, na osnovi svojega putovanja po Europi kada je upoznao i u svojoj knjizi opisao europsku demokraciju, fašizam i nacizam. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ranjen je na pacifičkom ratištu kao kapetan na američkom bojnom patrolnom čamcu u borbi protiv Japanaca. Kennedy je u politiku ušao iz ideala jer je vjerovao da jedino na položaju Predsjednika SAD može nešto učinkovito učiniti za svoju zemlju i za bolji svijet. I bio je u pravu.

Dana 7. studenog 2006. je na izborima za savezni parlament Sjedinjenih Američkih Država pobijedila Demokratska stranka, čiji je predsjednički kandidat svojedobno bio i John F. Kennedy. Pobjedi američkih Demokrata 2006. godine pridonjela je, na zamolbu bivšeg demokratskog američkog predsjednika Billa Clintona, svojom skromnom pomoći i Hrvatska stranka prava 1861., te se hrvatski građani mogu opravdano nadati boljoj budućnosti za Republiku Hrvatsku, uz uvjet da na izborima okrenu leđa dosadašnjim vladajućim i parlamentarnim strankama, i da podupru istinske hrvatske demokrate, pravaše koji su 1991. i 1992., uz nesebičnu žrtvu vukovarskih hrvatskih branitelja i dragovoljaca domovinskog rata, i omogućili samostalnu i slobodnu Republiku Hrvatsku.