«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
25. studenog 2006.
DOSSIER “TITO”
(2/3)
Tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti
da se ne razotkriju (ne)djela njegova (Iv
3,20)
KRVAVI TRAGOVI JOSIPA BROZA «VALTERA» U MOSKOVSKOJ KOMINTERNI
- Od referenta
do prokazivača i klevetnika
Jedan od čelnika jugoslavenskih
komunista, Vladimir Ćopić, se nakon osobnog sudjelovanja u Oktobarskoj
revoluciji i «radu» Lenjinove boljševičke partije u sovjetskoj Rusiji vratio u
Jugoistočnu Europu i sudjelovao u osnivanju Jugoslavije gdje je i uhićen od
velikosrpskih i jugoslavensko-unitarističkih vlasti, ali ga je hrvatski i
jugoslavenski marksistički književnik Miroslav Krleža uspio prebaciti iz
zatvora u bolnicu iz koje bježi i vraća se u tadašnju jedinu komunističku
državu na svijetu, onu u Sovjetskom Savezu (SSSR) gdje je, naravno, kao komunist
dobio politički azil. U Moskvi je Ćopić ostvario zavidnu komunističku karijeru
kada je postao «instruktor Kominterne*» pri CK KP Čehoslovačke, predstavnik KPJ
pri Kominterni u Moskvi, i zapovjednik oružane XV. brigade «Linkoln» u
španjolskom građanskom ratu (1936. – 1939.)
*Kominterna ili Komunistička internacionala bila je međunarodna udruga ujedinjenih
komunističkih političkih stranaka iz cijelog svijeta pod vodstvom Komunističke partije Sovjetskog Saveza
(KPSS), sa sjedištem u Moskvi, koje su na kongresu odnosno III. internacionali*
u Moskvi 1919. godine, na Lenjinovu inicijativu («Otvorena pisma» radnicima
Europe i Amerike), prihvatile ekstremni politički program Lenjinove
komunističke boljševičke partije (KPSS) o «Diktaturi proletarijata» i program o
provođenju «Komunističke svjetske revolucije» kojom je rukovodio sovjetski
režim u moskovskom Kremlju; prvi predsjedavajući Kominterne bio je sovjetski boljševik i revolucionar Zinovjev, a
sekretar je bio Karl Radek (oba su bili članovi Centralnog komiteta KPSS); na II. kongresu Kominterne u Moskvi 1920.
godine se komunisti posavjetovaše o
metodama za širenje komunističke propagande, planu za uspostavu tajnih komunističkih centrala za pripremu
proleterskih revolucija u svijetu, pri istovremenoj legalnoj djelatnosti
oficijelnih komunističkih partija, a prihvatiše
Lenjinovu «21 točku» u kojima se obvezaše da će se komunističke partije držati
uzora KPSS, da će, uslijed tekućeg građanskog rata koji je tada trajao u
sovjetskoj Rusiji, braniti Sovjetsku Rusiju, da će se podvrgnuti najstrožoj
partijskoj disciplini, da će se komunističke partije boriti protiv
socijaldemokratskih stranaka i socijaldemokratskog pokreta; Hitler je stvorio
antikominternovski pakt; Staljin je raspustio Kominternu 1943. godine uslijed Drugog
svjetskog rata kako mu zapadni Saveznici Velika Britanija i SAD ne bi mogli
predbacivati da se ne zalaže samo za slom Hitlerove Njemačke nego i za
instalaciju komunizma u Europi; godine 1947. je Staljin umjesto Kominterne
osnovao praktički istovrsnu organizaciju pod nazivom Kominform ili Komunistički
informacijski biro koji je postojao do 1956. godine; preko Kominforma i
tzv. «rezolucije Informbiroa» je Staljin 1948. optužio Tita za izdaju
socijalizma i pokušao ga smijeniti sa položaja šefa KPJ i Jugoslavije. (Tito se
otrgnuo Staljinovu zagrljaju, ali je u Jugoslaviji nastavio vladati
staljjinističkim metodama.) *Socijaldemokrati, socijalisti i komunisti osnovali
su 1889. godine, na poticaj
objavljenog političkog programa Karla Marxa, Manifesta komunističke partije, takozvanu Socijalističku internacionalu
ili I.
Internacionalu koja je predstavljala međunarodno udruženje
socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka, iz kojih su se potom izdvojili
boljševici koji su osnovali zasebnu međunarodnu udrugu, III. Internacionalu, zato što se nisu slagali sa socijalistima i
socijaldemokratima o evolucijskom odnosno mirnom dolasku na vlast putem
višestranačkih demokratskih izbora, nego su (boljševici) tražili revolucionaran
nasilni dolazak na vlast.
Josip
Broz je, nakon odležane zatvorske kazne u kraljevskoj Jugoslaviji, emigrirao u
inozemstvo gdje je kao komunist dobio 1935.
politički azil u Moskvi, i, uz Ćopićevu pomoć, radno mjesto referenta u odjeljenju Kominterne za Balkan. (Prvi Brozov dolazak u Kominternu.)
Članovi i funkcioneri Kominterne bili su izravno ovisni o sovjetskim
boljševicima i o diktatoru Staljinu. Neki od njih, tako i neki jugoslavenski
komunisti, nalazili su se također u različitim oblicima suradnje s
obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio
bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i
obavještajne službe NKVD, koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu:
«Zaslužuje naše povjerenje». Najpoznatiji jugoslavenski suradnici sovjetske
obavještajne službe bili su, pored Josip Broza: Simo Marković, Petko Miletić,
Milan Gorkić (alias Josif Čižinski), Mustafa Golubić, Dragiša Vasić, Blagoje
Nešković, Ivan Krajačić (alias «Stevo»), Ivo Lola Ribar, Ivan Antonov
Srebrenjak, Josip Kopinič (alias «Vazduh»), Zdenka i Boris Kidrič i drugi, kao
na pr. oficijelni demokrat, Ivan Šubašić. (Prema nekim izvorima, Josip Broz je
od godine 1922. do 1924. pohađao visoku akademiju sovjetske obavještajne službe
NKVD u Moskvi. «Drug» Kardelj radio je
Moskvi kao predavač na učilištu Kominterne. Josip Broz (alias «Fridrih Valter»)
se iz Sovjetskog Saveza vratio u Jugoslaviju iste godine, 1936. godine, kada je Staljin pokrenuo novi val masovnih čistki među komunistima. Član KPJ, Austrijanac Karl Steiner (drug Karlo Štajner), koji je 1936. bio direktor tiskare Kominterne u Moskvi, u valu Staljinovih čistki iste je godine uhićen i na političkom procesu u staljinističkom stilu nevin osuđen na desetogodišnju robiju u koncentracijskim logorima GULag (Glavna uprava logora, pri sovjetskom ministarstvu unutarnjih poslova). Iz logora je pušten 20 godina poslije,
1956. godine - tri godine nakon Staljinove smrti.
Josip
Broz je nakon prvog boravka u Kominterni i
ilegalnog povratka iz Sovjetskog Saveza nastavio «politički rad» u
«rukovodstvu», tada u Kraljevini Jugoslaviji ilegalne, KPJ. Godine 1938.
se Josip Broz revanširao Vladimiru Ćopiću i preporučio ga za članstvo u novom
«rukovodstvu» KPJ, koje je Moskva morala imenovati poslie fizičke likvidacije šefa KPJ, Milana Gorkića («Josipa Čižinskog*), izvršena od sovjetske tajne
policije 1. studenog 1937. godine. Brozov drugi dolazak u Kominternu bio
je 19. rujna 1938. godine, i taj
boravak je «Valter» Broz iskoristio za cilj da se uključi u borbu za novog
Staljinova izaslanika za Jugoslaviju. Ponovni dolazak u Moskvu je Brozu
omogućio sovjetski obavještajac Josip Kopinič. - Ne može se ovako živjeti -
rekao je Tito Kopiniču jednog srpanjskog dana 1938. godine u Parizu. Žaleći mu
se da još nije dobio vizu za SSSR, Tito je molio Kopiniča: «Budući da si ti jedini koji imaš sovjetski
pasoš i možeš ići u Rusiju kad hoćeš, molim te idi gore i pobrini se za tu
vizu.» Poslije toga je Kopinič, prema vlastitom priznanju, «sa
200.000 franaka u džepu» otišao u Moskvu i javio se generalnom sekretaru
Kominterne Georgiju Dimitrovu. - Vize daju Rusi - rekao je Dimitrov i nastavio:
«Ja bih želio
da Valter /Josip Broz/ dođe da raspravimo sve te stvari. Netko na kraju krajeva
mora biti imenovan za šefa Partije, pa da vidimo je li to Valter ili netko drugi.» Mjesec dana nakon Titove odluke da svoje drugove «s veseljem» potjera iz KPJ i
anatemizira kao izdajice komunizma, u
Moskvi su u roku od samo nekoliko minuta 19. travnja 1939. godine strijeljana
trojica osnivača KPJ, kada su pripadnici NKVD ustrijeljili Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr. Simu
Markovića. (Josip Broz je u to vrijeme bio član politbiroa CK KPJ, ali ne i
generalni sekretar politbiroa CK KPJ.)
Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih
imena srpske ljevice u 20. stoljeću. (U Beogradu je završio Filozofski
fakultet, a u Moskvi je na kraju degradiran za pomoćnog tiskarskog radnika.) Na
osnivačkom kongresu jugoslavenske komunističke partije izabran je u njeno
najuže «rukovodstvo», a jugoslavenske komuniste zastupao je na dva kongresa Kominterne.
U Kraljevini SHS je Novaković osuđen na pet godina robije, ali je pobjegao iz
kaznionice i potražio «spas» u «prvoj zemlji socijalizma», u Sovjetskom Savezu
(SSSR). Novakoviću se crno počelo pisati kada su ga vodeći staljinisti
Kominterne optužili za «frakcionaštvo». Takva optužba je bila jedna od najvećih
optužbi u komunističkom svijetu (godine 1925. je osnivač Crvene armije, Lav
Trocki, smijenjen s položaja «ratnog komesara», jer je Trockijeva teza o
«permanentnoj revoluciji» došla u oporbu Staljinovoj tezi o «Socijalizmu u
jednoj zemlji». (Lenjin je u svom političkom testamentu pohvalio Lava Trockog,
a za Staljina se negativno izjasnio.) Dvije godine nakon toga je Staljinov
režim izbacio revolucionare Trockija i Zinovjeva iz članstva komunističke partije,
s time da je Trocki k tome još protjeran u inozemstvo, a Staljinova tajna
služba ga je 1940. ubila u Meksiku; uglavnom, od pada Trockija s vlasti su
mnogi komunisti u Sovjetskom Savezu optuživani za «frakcionaštvo» ili za
«trockizam». Novaković je u Sovjetskom Savezu uhićen 19. srpnja 1938. i
likvidiran devet mjeseci kasnije, upravo kada je Tito javio Kominterni da ga je proglasio «velikim grešnikom» i
izbacio iz KPJ koju je Novaković osnovao, dok je Josip Broz u vrijeme
osnivanja KPJ bio u sovjetskom ratnom zarobljeništvu.
Simo Miljuš bio je visokopozicionirani «organizacijski sekretar» KPJ. U SSSR je
emigrirao 1933. godine gdje je dobio ime «Ilja Georgijevič Kuburić». Uhićen je
19. srpnja 1938. godine kao predavač Međunarodne lenjinističke škole i urednik
izdavačkog poduzeća «Strani radnik» u Moskvi. I njega je Josip Broz Tito, čim se vratio u Jugoslaviju, ožujka mjeseca 1939.
godine proglasio «štetočinom» i isključio iz KPJ, a kad je taj glas stigao do
Moskve, Miljuš je odmah strijeljan. Istog dana kad i Novaković i Miljuš,
strijeljan je također jedan od osnivača jugoslavenske komunističke partije, dr. Sima Marković, jedan od generalnih
sekretara politbiroa CK KPJ. Doktorat matematike je Marković stekao 1913.
godine. Bio je zastupnik KPJ u ustavotvornoj beogradskoj skupštini Kraljevine
SHS, i jedan od rijetkih komunističkih funkcionara među Srbima koji nije
ignorirao nacionalne interese vlastitog, srpskog naroda, i koji je smatrao da
bi razbijanje Jugoslavije bila previsoka cijena za uvođenje komunizma u (prvu)
tek stvorenu jugoslavensku državu. Zbog toga je polemizirao čak i sa Staljinom,
što ga je godine 1929. stajalo članstva u KPJ, ali je u članstvo komunističke
partije vraćen 1935. godine. Odmah po dolasku na rad u Kominternu 1935. je Tito
rezidentima NKVD skrenuo pažnju da se oko Sime Markovića, «kao što je poznato,
okupljaju mnogi nezadovoljnici». Sugerirao je da u Markovića «ne treba imati
povjerenja», jer je «očigledno da nije iživio svoje frakcionaštvo». Tri godine
kasnije, kada je Sima Marković već bio uhićen u Moskvi, kumrovečki bravar je,
boreći se za sam vrh KPJ, Staljinov represivni aparat ponovo huškao na jednog
od najškolovanijih jugoslavenskih komunista, kada je krajem rujna 1938. agente
NKVD pismeno podsjetio da je Marković bio «vođa desne frakcije» i s neskrivenim
prijezirom ističe da s njime nikad nije vodio «nikakve razgovore». Istog dana
kad i trojica osnivača KPJ je 19.4.1939. uhićen i ubijen bosanski komunist Akif Šeremet koji je bio član KPJ od
dana osnivanja. Završio je Pedagoški fakultet u Zagrebu. U Kraljevini SHS je
uhićen zbog komunističke aktivnosti, ali je pobjegao i emigrirao 1930. u Beč
gdje je radio u emigrantskoj komisiji
CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske
agencije Sovjetskog Saveza (TASS), i postavljen za organizacijskog
sekretara CK KPJ. Zbog optužbi za najopasniju komunističku herezu, onu za
«trockizam», «drug» Šeremet isključen je 1931. iz KPJ i protjeran iz Europe u
Aziju odnosno iz Moskve u Kazahstan, pa u Dnjepropetrovsk i grad Alma Atu
odnosno tisuće i tisuće km istočno od Moskve, južno od Sibira. Nakon toga mu je
1935. odobren povratak u Moskvu i stavljen je na raspolaganje Kominterni, i 19.
srpnja 1938. uhićen u Moskvi. Čim je u Moskvu stigla poruka Josipa Broza
«Valtera» da je «drug» Šeremet «balast»
komunističke partije i «štetočina» koja je «varala Kominternu», «drug» Akif
Šeremet iz Bosne strijeljan je u Moskvi, 19. travnja 1939. godine.
Generalni sekretar politbiroa CK KPJ,
Josip Čižinski Milan Gorkić, biranim je
riječima preporučio početkom 1935. godine Josipa Broza Kominterni. – On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada
Čižinski, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca: «Prema njemu se
nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku, nego kao partijcu
koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih
rukovodilaca naše partije.» Josip Čižinski imao je hrabrosti da svom
predstavniku u Moskvi naredi da sve ovo «službeno kaže» čelnicima Kominterne.
Kad je Tito doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, dana 1. studenog
1937. godine strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni: «On je /Čižinski/
po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi» odnosno
partiji (KPJ). Boreći se da naslijedi tu «štetočinu», kako je u međuvremenu
počeo nazivati Čižinskog, Josip Broz je 1938. godine, čim je došao u Moskvu,
Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao: «Već 1937. godine ja sam bio veoma
nezadovoljan politikom Gorkića. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam
sumnjičav prema njemu» - kaže Broz.
Na isti način se bravar ograđuje i od svog mrtvog zagrebačkog druga Đure
Cvijića: «Nisam
imao nikakvih ličnih veza s njim i nisam govorio s njim. Smatrao sam ga
frakcionašem i nisam imao povjerenja u njega.» Broz je još
određeniji u sotonizaciji svog druga Ivana Gržetića Flajšera, predstavnika KPJ
u Kominterni, kojega je sve do njegove smrti, do kraja 1937. godine,
oslovljavao kao «dragog prijatelja»: «Predložio sam 1936. Vilhelmu Piku /jednom od lidera Kominterne/ da Flajšera skinu s rada kao partijskog predstavnika, jer je on
osramotio našu partiju svojim držanjem koje sam okarakterisao kao štetočinsko» - izvješćuje Broz, a samo neki dan prije
Gržetićeva uhićenja tvrdio je da je on «jedan od naših najsposobnijih ljudi, dragocjen za našu
Partiju».
Nakon
što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i
čelnika KPJ i ratnog druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu
uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina
ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u
Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu «Luks». Ćopić i Broz zajedno prisustvuju
sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao
zasjesti u fotelju generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Tih dana Staljinovi
boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim
dogmama i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede
Staljinovu «Bibliju» («Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)»). U
prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U
trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih
gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela «Luks»
u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod
Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela
boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog
briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici. S prstenom na ruci Josip
Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov «drug» Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom
zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega «druga» Ćopića proglašava
«štetočinom» i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici
strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke
partije, Vladimira Ćopića. (Istu fatalnu ocjenu gazdama u Moskvi je Josip Broz
dao za svoje drugove Vilima Horvaja (njemačkog podrijetla), od jugoslavenskih
drugova zvan «Milan Belić», a poznat po moskovskom pseudonimu «Stepan
Antonovič», visoki funkcionar komunističke omladine Srbije i Hrvatske, zatim,
učitelja Janka Jovanovića, vođu mačvanskih komunista i «španskog borca», i
crnogorskog ljevičara i bivšeg
generalnog sekretara KPJ, Jovana
Mališića, poznat po pseudonimu «Ivan Pavlović» koji je 1927. godine u
Lenjingradu (Sv. Petrograd) završio studij na Vojnopolitičkoj akademiji Crvene
armije, a kojega je Josip Broz «Valter» cinkario Staljinu optužujući ga za
«obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije». Za svog druga, srbijanskog komunista Filipa Filipovića,
nekadašnjeg generalnog sekretara KPJ,
Josip Broz kaže da o njemu «nije imao loše mišljenje, jer ga je malo poznavao».
Sumnjičavost prema svom zagrebačkom drugu Antunu
Mavraku Kerberu imao je i prije njegova pogubljenja u Moskvi: «Kada sam 1937.
saznao da je on bliski drug jednog trockiste, ja sam mislio da ni Kerber nije
daleko od toga» - piše Josip Broz,
svjestan činjenice da je Staljinov režim stavio trockiste na prvo, počasno
mjesto svojih najvećih neprijatelja. Nešto više muke je Josip Broz imao jedino
s mrtvim Stjepanom Cvijićem Andrejom,
s kojim se vrlo dobro poznavao iz Zagreba. Peklo ga je jedno pozitivno
mišljenje koje je svojedobno o ovom čovjeku dao u Moskvi. Zato je svoj iskaz o
njemu počeo oprezno: «Moram priznati da sam se prevario u procjeni Andreja.
Mislio sam da je on iživio svoje frakcionaške ostatke, da je predan Kominterni
i partiji.» A onda je uslijedio obrat: «(...)Nu, ja mislim da je moja greška u tomu
što ja s njim nisam radio pa ga nisam bolje poznavao pa ga nisam bolje
upoznao.» Drugim riječima, da ga je bolje upoznao sve bi bilo na svom
mjestu, NKVD ne bi «Valtera» iznenadio. Smrtnu presudu Živojinu Pavloviću je «Valter», po svemu sudeći, izrekao zbog jedne
knjige. Riječ je o knjizi «Bilanca sovjetskog termidora» u kojoj
Pavlović među prvima u svijetu razobličio lice i naličje komunističkih pogroma
u Sovjetskom Savezu. U ovoj knjizi, «posvećenoj žrtvama Staljinovog terora»
Pavlović je bio izričit: «Duboko sam uvjeren da Milan Gorkić, kao ni ostali koji su
uhićeni u Moskvi, nisu špijuni.» Pavlovićeva knjiga tiskana je 1940.
u Beogradu na srpskom jeziku (na ćirilici), ali je bila «zabranjena i još u
tiskari zaplijenjena» jer su se ondašnje jugoslavenske vlasti željele dodvoriti
Staljinu zbog pregovora o uspostavi diplomatskih odnosa između Sovjetskog
Saveza i Kraljevine Jugoslavije. (Knjiga je ipak doživjela reprint-izdanje
godine 1989. u izdanju užičkog časopisa «Međaj». Mrlju sa strijeljanja svog prethodnika, Milana Gorkiča jugoslavenski
diktator «Tito» nije skinuo do kraja svog života – 20 godina nakon
poništavanja lažnih optužbi, za vrijeme Hruščova, protiv ovog čovjeka, 1977.
godine je jugoslavenski diktator «Tito» rekao kako «mu moramo dati odgovarajuće
mjesto u historiji našeg revolucionarnog pokreta», ali, u preostale tri godine
života šef jugokomunističke partije, pod kodnim imenom «Tito» nije Gorkića dao
rehabilitirati, vjerojatno zato jer bi na taj način doveo u pitanje suštinu
vlastite oportunističke i krvave karijere.
Upravo
kada su glavni Titovi konkurenti, što njegovom prokazivačkom i klevetničkom
zaslugom, što revnošću Staljinove tajne policije, bili izbačeni iz KPJ, a
većina ubijena u istražnom zatvoru u Moskvi, u sovjetskoj metropoli se pojavio
«Valterov» najopasniji suparnik među jugoslavenskim komunistima za
jugokomunističko vodstvo: Petko Miletić.
Po najpoznatijem jugoslavenskom komunistu Miletiću zvala se čak i jedna oružana
topnička brigada u španjolskom građanskom ratu. Rođen je 1897. u selu Močila
kod Kolašina u Crnoj Gori. Majka mu je bila Toma Milošević iz Vasojevića u
Crnoj Gori, bliska rođakinja Svetozara Miloševića, oca balkanskog krvnika
Slobodana Miloševića. Prvi puta se sa komunističkim prevratničkim idejama
susreo za vrijeme boljševičke revolucije u Mađarskoj nakon Prvog svjetskog
rata, učeći tamo stolarski zanat. Za vrijeme revolucije crvenih u Mađarskoj doživio
je prvo vatreno krštenje, i prvo iskustvo u zatvoru. Skitajući Srednjom Europom
i učlanivši se u nekoliko komunističkih partija, zapao je za oko Kominterni, pa
je tridesetih godina 20. stoljeća, poslije «školovanja u Moskvi», ušao u najuže
«rukovodstvo» KPJ. U to vrijeme vodio je komunističku organizaciju Srbije i
Vojvodine. Uhićen je 28. lipnja 1932. u Mađarskoj i predan jugoslavenskoj
policiji. Po njega je u pograničnu Suboticu osobno došao najpoznatiji detektiv
antikomunističke brigade policijske uprave Beograda, Đorđe Kosmajac. Petko Miletić dobio je pečat najopasnijeg
protivnika jugoslavenskog režima dinastije Karađorđević i srpske Radikalne
partije, i kao takvome su mu u istražnom zatvoru okovali i ruke i noge
lancima i mučili ga 50 dana. Glas o mučenju Petka Miletića proširio se cijelim
svijetom. Apel za njegovo puštanje na slobodu su jugoslavenskim vlastima
uputili čak i Nehru i Albert Einstein. Upravo će mu jednogodišnje mučenje u
istrazi i suđenje doći glave, ali ne zbog torture koju je prošao i koja ga je
čekala poslije suđenja, već zbog iznenadne
klevetničke optužbe koja će na njegov račun stići 1937. od njegova druga Josipa
Broza. Uz potporu Ive Lole Ribara,
Milovana Đilasa, Moše Pijade, Rodoljuba Čolakovića i Miletićeva odvjetnika Bore
Prodanovića Josip Broz će
«isfabrikovati» nekoliko
kompromitirajućih dokumenata o svojemu suparniku, čija vjerodostojnost nikada
neće biti dokazana. Da bi Petku Miletiću slomio vrat, «Valter» će
aktivirati sve svoje veze u Kominterni i tajnoj policiji NKVD. Presudna bitka,
koja će bitno utjecati na povijest Jugoslavije u idućih pedeset godina, odigrat
će se u Moskvi, u jesen i zimu 1939./1940. godine: mjeseca listopada 1937.
godine Josip Broz fizički napad na Petka Miletića, od strane Brozova starog
partijskog druga Andrije Hebranga, u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, doživljava
kao «alarmantnu vijest». «Zar je to moguće», piše Tito «Mirotočivome» Hebrangu,
nazivajući njegov čin «antipartijskim ispadom», a Petka Miletića «našim dobrim
drugom». «Trgni
se dok nije kasno», opominje
«Valter» Andriju Hebranga, ljuteći se na njega zbog tučnjave i nazivajući ga
zbog toga «nekadašnjim drugom i prijateljem». Mjesec dana kasnije, kada je
ubojstvom Josipa Čižinskog Milana Gorkiča u Moskvi, funkcija generalnog
sekretara CK KPJ ostala prazna (tada je Staljin dao raspustiti i Centralni
komitet KPJ i obustavio financijsku pomoć ovoj balkanskoj komunističkoj
partiji), Josip Broz je Miletića najednom počeo nazivati «bezočnim lažovom i
varalicom» koji «ne preza ni od zločina u zadovoljavanju svoje bolesne
ambicije». A ta ambicija je «bolesna» zato što je Miletić pomislio isto što i
Josip Broz, da bi i on mogao postati novi šef KPJ, pa je Broz pokušaj
ostvarivanja te ambicije nazvao «zločinom». Da bi ojačao svoju kandidaturu za
generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, «Valter» je još u ljeto 1938. iz Pariza
u Moskvu poslao svojega specijalnog izaslanika, sovjetskog obavještajca
Kopiniča, koji mu je iz Moskve počeo slati vrlo nepovoljne viesti. Javljao mu
je kako je upravo Petko Miletić, kojega je «Valter» već odavno smijenio s vrha
KPJ, dok je ovaj još bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom «za sva
vremena» izbacio iz članstva KPJ, jedan od glavnih kandidata Kominterne za šefa
jugoslavenske komunističke partije. Miletić se nakon izlaska iz zatvora uputio
dana 25. srpnja 1939. godine u Moskvu. Žureći da što prije stigne u «prvu
zemlju socijalizma» Miletić je kipio od bijesa zbog nepravde koju mu je Broz
«Valter» nanio i koje su ga pogodile ravno u srce. Malobrojne Brozove pristaše u
zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom
Hebrangom, pokušale su na Miletića izvesti i oružani napad, a Broz će osobno
zaprijetiti jednom Miletićevom pristaši da će mu «malo nategnuti rebra». Za
najpoznatijeg jugoslavenskog komunista se ipak na kraju izjasnilo 85, a Josip
Broz i Moša Pijade jedva su sakupili desetak glasova. Teške optužbe na račun
Miletića stigle su u Moskvu prije nego se Miletić dokopao Moskve, 25. rujna
1939. godine, kada je Crvena armija u dogovoru s Hitlerom već tjedan dana
napadala Poljsku s istoka. Obavještajnim kanalima širene su o Miletiću klevete
tipa «licemjer i lažljivac, «frazer i neznalica», «vješt intrigant i frakcijski
maher», «licemjer i lažljivac od glave do pete»... Miletićevo herojsko držanje
pred jugoslavenskom policijom, slavljeno u ljevičarskim krugovima širom Europe,
najednom je pretvoreno u kukavičko i izdjaničko ponašanje. «Nisam odao ni jednu partijsku tajnu, niti
sam potpisao ma kakvu izjavu i ma kakav dokument u policiji» - branio se Miletić. «Policija je – precizirao je on – krivotvorila
moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila
priznanja drugih.» Ovu
Miletićevu tvrdnju verificirali (potvrdili) su i vještaci grafolozi, ali to
nitko nije htio uzeti u obzir. «Uostalom, poslije mog uhićenja policija nije uhitila nikog
od onih s kojima sam radio» - glasila je njegova obrana, koju nakon
izrečenih kleveta o njemu više nitko nije uzimao u obzir.
Nakon što je Staljin dao u Sovjetskom
Savezu ubiti 19. travnja 1939. godine čelnike Komunističke partije Jugoslavije, «drugove» Novakovića, Markovića,
Miljuša, Šeremeta, Mališića i Ćopića (prije toga Čižinskog Gorkiča), Josip Broz
«Valter» je od Staljina nagrađen funkcijom generalnog sekretara politbiroa CK
KPJ. Na toj funkciji ostao je neprekidno do svoje smrti 1980. godine odnosno 44 godine. Kominterna, kojom je rukovodio komunistički diktator i tiranin Staljin, ovlastila je «Valtera» da «rukovodi » djelovanjem KPJ u Jugoslaviji. Masakr Brozovih «drugova» u
Sovjetskom Savezu odvijao se je po njegovu odobrenju. U izdaji Staljinu, čelnika KPJ u Moskvi, Josipu Brozu su pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan
Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš, po kojemu se i danas
zove jedna tvornica čokolade u Zagrebu, tvornica «Josip Kraš».
Josip Broz
«Tito» oklevetao vlastitu mrtvu suprugu
Međutim,
u izdaji, klevetanju svoje supruge Anne König, Josipu Brozu «Valteru» «Titu»
nije trebala pomoć boljševika Josipa Kraša, Milovana Đilasa, Ive Lole Ribara
ili Edvarda Kardelja. Svoju zakonitu suprugu je «Valter» riješio sam, zato što
je bio kukavica i oportunist, bojeći se stati na stranu svoje uhićene žene u
Moskvi, iako je znao da je nedužna. Josip Broz «Tito» imao je pet službenih
(oficijelnih ) supruga, znači u vezi kojih postoje dokumenti o valjano
sklopljenom civilnom braku, dok je u svom životu bio u ljubavnoj vezi sa 16
žena (Josip Broz bio je uvjereni ateist). (Poslije Drugog svjetskog rata se
pjevalo: «Druže Tito, ja bi te upito, da l' se smije ljubiti po dvije?» Sam
«Tito» u istoj pjesmi odgovara: «Smije sedam, samo da si vredan. Pazi druže, da
te ne utuže!») Prva supruga Josip Broza bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, koja mu je rodila sina Žarka, a
Pelagijine nasljednice bile su navedena Njemica Anna König («Elza Johana Kenig»), koja je nosila komunistički
pseudonim (izmišljeno ime) «Lucija
Bauer», a Josip Broz ju je zvao nadimkom «Lusi», i s njom je bio u braku od
1936. do 1938. godine. (Posljednja Titova zakonita žena bila je partizanska
Srpkinja iz Hrvatske, Jovanka Budisavljević.) Anna König imala je iza sebe
jedan nesretni brak s visokim funkcionerom Komunističke omladine Njemačke,
budućim šefom istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI. Od svog drugog
supruga Josipa Broza bila je mlađa 21 godinu, i upoznala ga je u moskovskom
hotelu «Luks», gdje je 1935. boravio i Josip Broz, koji je u centrali
Komunističke internacionale nosio komunistički pseudonim «Fridrih Valter». Pod
optužbom da je njemački špijun, Staljinova zloglasna tajna policija NKVD
uhitila je «Valterovu» ženu 29. listopada 1937. godine, kada se «Valter»
nalazio izvan Sovjetskog Saveza. Pod istom monstruoznom optužbom uhićene su u
biti obje Brozove supruge, bivša i aktualna. U to vrijeme je u Njemačkoj na
vlasti bio nacistički pokret Adolfa Hitlera i odnosi između dva ideološka
oponenta, Staljina i Hitlera, bili su napeti s obzirom da je Hitler vodio
antiboljševičku kampanju u 3. Reichu. Stoga su u Sovjetskom Savezu montirane
optužnice za «izdaju», da je netko «fašistički špijun» i slično, bile u to
vrijeme staljinističkih čistki na dnevnom redu, tako da je Staljin optužio više
komunista kao «fašističke špijune» nego što je Hitler optužio njemačke
komuniste kao «boljševičke špijune». Nedužna Anna König strijeljana je od strane
tajne policije, u Moskvi, 29. prosinca 1937. godine. Njen suprug Josip Broz
boravio je u vrijeme likvidacije svoje proskribirane supruge u Jugoslaviji i u
Španjolskoj, gdje je sudjelovao u radu Komunističke partije Jugoslavije, i u
španjolskom građanskom ratu, da bi se 1938. godine vratio u «Meku» svjetskog
komunizma, u Moskvu, i to kao kandidat za šefa politbiroao CK KPJ, od 1937.
godine, nakon što je strijeljan šef politbiroa CK KPJ drug Milan Gorkić alias
«Josif Čižinski». Pod težinom (lažne) optužbe, zbog koje je boljševički režim u
Sovjetskom Savezu dao ubiti njegovu suprugu «Lusi», Josip Broz «Tito» se poput
najveće kukavice ogradio od svoje vlastite zakonite žene koja je likvidirana u
političkim čistkama. Inače, kao što je navedeno, Josip Broz je kompromitirajuće
podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionera sovjetske
tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi
«Špineru» Karaivanovu, i Rusu «Jakuboviču» (pravo prezime ostalo je nepoznato
odnosno šifrirano). Pod tadašnjim pseudonimom Kominterne «Fridrih Valter» Josip Broz dao je 27. rujna 1938. godine
izjavu izvršnom komitetu Kominterne o
svojoj pokojnoj supruzi, napisavši na ruskom jeziku, da «taj je brak velika
mrlja u mom partijskom životu». Pored toga kajao se «Valter» Broz: «Mislim da moj brak s Lucijom Bauer mogu da
iskoriste saboteri naše partije u borbi protiv mene». Radilo se ujedno o
izvješću Staljinovima agentima. Iako se iz Brozovih pisama svojoj supruzi
iščitava da je svoju ženu «Lusi» cijenio posebno stoga što je odgajala njegova
sina iz prvog braka, optužujući prvu suprugu da je bila nemarna u odgoju
njihova djeteta, Josip Broz se nije nimalo dvoumio da izda svoju suprugu, u
trenutku kada još nije ni znao da mu je žena skoro godinu dana mrtva. Situacija
kada se iz straha izdaje svoje vlastite «drugove», čak i životnu družicu,
svjedoči o totalitarnom sustavu zločinačkog komunizma koji pojedinca u tolikoj
mjeri indoktrinira ideologijom da čovjek izdaje nedužna čovjeka pod izgovorom
«napretka» društva. Kod Josipa Broza se, međutim radi i o njegovoj osobnoj
beskrupuloznosti, bezobzirnosti i oportunizmu, kada je bio u stanju oklevetati
vlastitu suprugu, sa ciljem da postane šef politbiroa CK KPJ, i da ne padne u
nemilost staljinističkog režima kojemu je služio kao vjeran pas, do kraja svog
života, i kojemu aktualne vlasti Republike Hrvatske, i saborska opozicija, uz
iznimke, odaje počast daleko veću nego bilo kojoj povijesnoj javnoj osobi s
područja Jugoistočne Europe.
Hrvatski centar
za istraživanje zločina komunizma, Zagreb.