«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
27. studenoga 2006.
UDBAŠKO-CINKERSKA KLIKA VODI
REPUBLIKU HRVATSKUPO RUBU PONORA!
Sanader
bi pod hitno morao ZAHTJEVATI uhićenje Josipa Perkovića, i kaznenI progon
Đapića!
Branimir Glavaš u pritvoru štrajka glađu,
zahtijevajući puštanje iz pritvora i odbacivanje sumnje u počinjenje kaznenih
djela – vrlo vjerojatno iz straha da jednog dana od nadležnog suda Republike
Hrvatske ne bude pravomoćno osuđen kao ratni zločinac, svjestan da i bez
pritvora, braneći se eventualno sa slobode, teško može kao potencijalni
optuženik na sudu pobiti neke svjedoke, bivše najuže suradnike, koji su u
predistražnim sudskim radnjama priznali ratni zločin nad više srpskih civila u ratnom Osijeku 1991. godine,
i koji osumnjičenika Branimira Glavaša teško terete da je stajao na čelu
zapovjednog lanca za kazneno djelo za koje je od strane državnog odvjetništva
osumnjičen.
Anto Đapić brani
Branimira Glavaša koji ga je instalirao na položaj osječkog gradonačelnika, i
bez Glavaševe milosti Đapić bi
teško u Osijeku bio i portir, a kamoli
gradonačelnik. Podsjećamo, kako bi pomogao Glavašu, Đapić je 2005. na
tiskovnoj konferenciji prokazao potencijalne svjedoke protiv Glavaša sa spiska
državnog odvjetništva, i time je Anto Đapić po Kaznenom zakonu RH počinio
kazneno djelo pritiska i zastrašivanja svjedoka, a nadležno državno
odvjetništvo protiv Đapića je pokrenulo
predistražne radnje s tim u vezi, koje su morale odavno biti završene.
Neke nevladine udruge za zaštitu ljudskih
prava prijavile su Đapića zbog prokazivanja svjedoka. Vodeća nevladina udruga
za zaštitu ljudskih prava i promicanje demokracije u svijetu Amnesty
International, uz State Department i Europsku komisiju, navode Đapića u funkciji
osječkog gradonačelnika kao osumnjičenog počinitelja kaznenog djela
prokazivanja svjedoka u predmetu „Glavaš“, tako da je Anto Đapić praktički
postao prepreka provođenju nužne reforme pravosuđa, zbog čega je Republika
Hrvatska u posljednjem izvješću Europske komisije o stanju reformi u Republici
Hrvatskoj otrpjela žestoku ali opravdanu kritiku.
Podsjećamo da je upravo
premijer Sanader sukrivac za negativno izvješće Europske komisije o Hrvatskoj,
jer je, između ostaloga, blokirao glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da
protiv Đapića podigne optužnicu u slučaju prokazivanja svjedoka. (Prokazivanje
je za optuženog Đapića rutinska stvar.) Sada, nakon što su se Sanader i Đapić,
kao i HDZ i HSP, razišli kao koalicijski i strateški partneri, očekivati je da
će glavni državni odvjetnik automatski početi postupati po pravu i ukinuti veto
nadležnom osječkom državnom odvjetniku kako bi pred sudom mogao optužiti Đapića,
tako da je Đapićeva najava za kandidaturu za premijera RH ne samo nemoralna,
s obzirom na kontekst Glavaševa štrajka glađu i okolnost da Đapić borbu na
život i smrt svoga pokrovitelja bezobzirno iskorištava za političku promociju,
nego je unaprijed osuđena na propast, što predstavlja nadu za Republiku
Hrvatsku.
Krvavi pohod Josipa Perkovića jučer i danas:
Bivši šef drugog odjela
zagrebačke Udbe, i šef u osječkoj Udbi, te bivši drugi šef bivše vojno-obavještajne
službe SIS Republike Hrvatske, JOSIP PERKOVIĆ, kojega od 11. prosinca 2005.
putem policijske tjeralice bavarske policije, i Interpola, traži Bavarska
služba za suzbijanje kriminaliteta (BLKA), raspisujući novčanu nagradu od pet
(5) tisuća eura za informaciju koja može pridonjeti njegovu uhićenju (info@bka.de), pod sumnjom da je za vrijeme Titove
Jugoslavije poticao i pomogao u ubojstvu
hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, dana 24. studenog 2006. godine, kao da se ne nalazi na tjeralici i
tražilici Interpola, daje pred
Županijskim sudom u Zagrebu iskaz u korist Branimira Glavaša, ne tereteći
ga.
Istovremeno Perkovićev
sin Aleksandar (Saša) radi u uredu predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića,
i to na savjetovadnim poslovima nacionalne sigurnosti, a u titoistički ured na
Pantovčaku navraća i Josip Manolić, Rankovićev pukovnik Udbe, Tuđmanov šef
obavještajne zajednice Republike Hrvatske (UNS) i majstor svih mogućih
manipulacija, kleveta, dezinformacija i propagande, kao i, od njemačkog glavnog
državnog odvjetnika, osumnjičeni „majstor“ Perković Josip. Pored Perkovićeva
sina u titoističkom uredu radi i Budimir „Buda“ Lončar, titoist, koji je na položaju bivšeg i posljednjeg
ministra vanjskih poslova SFR Jugoslavije izdao 1990. navodnom emigrantu Gojku
Šušku iz Kanade „pasoš” (jugoslavensku putovnicu) da može bez problema
doputovati u Zagreb. Inače su bivši hrvatski politički emigranti umjesto
jugoslavenskog pasoša dobivali od udbaša metak u čelo ili u potiljak. Udbaš
Perković Josip je Gojka Šuška svojedobno naveo kao doušnika Udbe, pomoću kojega
je jugokomunistički režim u Kanadi neutralizirao „Otpor“, hrvatsku emigrantsku
organizaciju. (Uz Šuška se kao doušnici Udbe navode Vice Vukojevć, aktualni
sudac Ustavnog suda RH, i Antun Vrdoljak, bivši član Predsjedništva RH i glavni
ravnatelj Hrvatske radio-televizije.) Kada
je Predsjednik Franjo Tuđman iz nominalno hrvatske vojno-obavještajne službe
SIS otpustio Perković Josipa, ministar obrane RH Gojko Šušak uzima Perkovića za
svoga savjetnika u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske (MORH). Postoji
utemeljena sumnja da je visoki oficir Udbe, i časnik Hrvatske vojske, brigadir
Josip Perković (možda ga je predsjednik Mesić u međuvremenu promovirao u pričuvanog
generala HV), iz Budimpešte, 28. lipnja
1992. godine (na srpski Vidovdan) uputio izvještaj srbijanskom ministarstvu
unutarnjih poslova u Beogradu, na čelu kojega se nalazi balkanski krvnik i vođa
velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, Slobodan Milošević.
U navedenom dopisu i
dokumentu, pod naslovom „Osvrt na
neosnovane optužbe i ucjene!“, Perković
Josip proziva srbijanske udbaše, predbacujući im da nisu likvidirali srpskog
fašistu, vođu četnika Vojislava Šešelja, dok su oni (hrvatski članovi bivše
jugoslavenske Udbe) u Zagrebu likvidirali Antu Paradžika, kojega boljševik
Josip Perković post mortem kleveće kao „fašista“. Perković Josip izvještava Beograd, da je njegova Udba u Zagrebu
„dotukla Hrvatsku stranku prava“. Perković Josip također obavještava svoje
kolege i gazde u Beogradu odnosno srbijansku i jugoslavensku vladu, čija je
armija („JNA“) brutalno napala Republiku Hrvatsku i razorila Vukovar, da su sve
najvažnije službe Miloševićeve Jugoslavije (SSIP, SDB, SSNO i KOS JNA) dobile od
tajne službe iz Republike Hrvatske sve obavještajne podatke o oružju koje je
dopremano Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. „Našom zaslugom“, nastavlja i završava svoje izvješće šef
vojno-obavještajne službe SIS Republike Hrvatske, brigadir Perković Josip,
„Jugoslavenska je armija na tim kanalima zaplijenila oko 70% svakojakog oružja
i opreme“.
Nadležno državno
odvjetništvo RH nikada nije protiv osumnjičenog Perković Josipa podiglo
optužnicu zbog kaznenog djela veleizdaje Republike Hrvatske, i političkog
ubojstva dopredsjednika Hrvatske stranke prava i načelnika Hrvatskih obrambenih
snaga (HOS) Ante Paradžika, ubojstva koje ima i karakter ratnog zločina, što
znači da nema pravne zastare.
Osnivač hrvatske
vojno-obavještajne službe i njezin prvi šef ili načelnik bio je Drago Frančišković, koji je bivši
obavještajac.
Frančišković je u rujnu
1990. godine ustrojio po odluci ministra obrane RH Martina Špegelja Obavještajno-sigurnosnu službu
Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH). Kada u proljeće 1991. u MORH
dolazi udbaš Josip Perković, izbacuje Frančiškovića i preuzima u kolovozu 1991.
hrvatsku vojno-obavještajnu službu, i odmah je preimenuje u „SIS“
(Sigurnosno-informativna služba RH). Frančišković postaje načelnik
kontraobavještajne službe u stožeru Zbora narodne garde, na Tuškancu u Zagrebu
(poslije je stožer ZNG preimenovan u Glavni stožer Hrvatske vojske). Gospodin
Drago Frančišković je u razgovoru za „Hrvatsko slovo“, od 10. studenog 2006. godine izričito naveo, da je naredbu Vojnoj
policiji HV za uhićenje zapovjednika vukovarske obrane, Mile Dedakovića
„Jastreba“, izdao šef SIS-a Josip Perković preko Ivana Ivankovića (vojni
policajci su Dedakovića „Jastreba“ brutalno pretukli nakon njegova uhićenja
1991. godine). Frančišković je komentirao predsjednika Mesića koji je u emisiji
Hrvatskog radija „S predsjednikom na kavi“, od 25. rujna 2006., branio Josipa
Perkovića u vezi sumnje njemačkog državnog odvjetništva da je sudjelovao u
izvansudskoj likvidaciji Stjepana Đurekovića 1983. u u Minhenu, i da je
sedamdesetih godina na tlu Savezne Republike Njemačke sudjelovao u jednom
drugom i neuspjelom pokušaju ubojstva (tada je Perković Josip bio šef
jugoslavenske državne sigurnosti u Osijeku). Frančišković je u vezi Perković Josipa naveo i sljedeće: „(...) U novinama je prije četiri – pet
godina objavljivan materijal gdje je on o svome radu podnosio izvješća
Beogradu, a to se odnosilo na njegove aktivnosti u Mađarskoj (...)“. Frančišković na kraju navedenog razgovora
naglašava, da Perković Josip raspolaže s kompromitirajućim materijalom bivše
jugoslavenske Udbe, i da se sva ta dokumentacija nalazi na mikrofilmovima, u
Beogradu, i u Zagrebu. „Kompromitirajući
materijal o dotičnim pojedincima iz javnog i političkog života njegovo je
/Perkovićevo/ moćno oružje i zato mu se rijetki usuđuju suprotstaviti“,
naglasio je gospodin Frančišković, kazujući za Perković Josipa s pravom da se
radi o „nečasnoj osobi“.
I dok se Perković
Josip, unatoč tjeralici Intepola, nesmetano šeće Zagrebom, pružajući pri tome
uslugu javnoj osobi i političaru Branimiru Glavašu (inače je Perkovićev
odvjetnik izjavio da je njegov klijent bolestan, te se ne može odazvati
nadležnom sudu u Njemačkoj), istoga u pritvoru posjećuje i Ivić Pašalić koji prihvaća Glavaševu ispriku za navodno krivotvorenje
unutarstranačkih izbora na 7. saboru HDZ-a 2002. godine, na kojima je, po
navodima Glavaša i Drmića, Ivić Pašalić pobijedio u izboru za predsjednika
HDZ-a, ali je izbornom manipulacijom s 300 glasova pobjeda pripisana
protukandidatu Ivi Sanaderu.
Istovremeno Anto Đapić
najavljuje juriš na Banske dvore, a Glavaš u Slavoniji, dok Pašalić formira
koalicijski blok s nekim umirovljenim generalima i nekoliko stranaka. Izmirenje Glavaša i Pašalića može se
protumačiti i kao kamen-temeljac nove koalicije Pašalić-Glavaš-Đapić-Rojs i
drugi. Ivić Pašalić je, inače,
svojedobno, dok se pred haaškim sudom za ratne zločine sa prostora bivše
Jugoslavije (ICTY) sudilo optuženom, i u međuvremeno za ratni zločin pravomoćno
osuđenom Mladenu Naletiliću „Tuti“, nastupio
kao svjedok obrane Mladena Naletilića „Tute“, koji je pak 9. kolovoza 1992.
godine, kao zapovjednik tzv. „Kažnjeničke bojne“ Tuđmanova Hrvatskog vijeća
obrane i HDZ-BiH stajao na čelu ubojstva
generala HOS-a Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih
obrambenih snaga, dok je Josip Manolić,
kao tadašnji šef Službe za zaštitu ustavnog poretka RH (SZUP), naredio
prebacivanje tijela Blaža Kraljevića i osmorice hosovaca iz Mostara u Split na
obdukciju, i vraćanje natrag u Mostar. (Politički pokrovitelji tog
kapitalnog političkog ubojstva i ratnog zločina bili su šef zajednice
„Herceg-Bosne“ Mate Boban, Bobanov šef
Gojko Šušak, Franjo Tuđman i Josip
Manolić. Šuškov suradnik bio je Josip Perković).
Cilj ubojstva Blaža
Kraljevića bio je razbiti hrvatsko-muslimansko
savezništvo u borbi protiv velikosrpske agresije na BiH, da bi moglo doći do
podjele BiH između Pantovčaka i Dedinja. Manolić je uoči toga ubojstva
organizirao sastanak Karadžić-Boban u Grazu, gdje je dogovoreno separatno
primirje između HVO i vojske bosanskih Srba. Prije toga, na dan pada
Vukovara 18. studenog 1991. u Zagrebu
je izdat „Akt o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“, a početkom 1992. na
Pantovčaku kod Tuđmana boravi četničko izaslanstvo na čelu sa šekspirologom
Nikolom Koljevićem i dobiva od hrvatskog vrhovnika obećanje da će RH priznati
fašističko-komunističku tzv. „Republiku Srpsku“.
Tako se
udbaško-cinkerski krug pakla zatvara, s tim da je bivši šef KOS-a JNA Aleksandar Vasiljević, u postupku protiv optuženog
Slobodana Miloševića na sudu ICTY, kao svjedok tužiteljstva izjavio, da mu je Stjepan Mesić odao 1991.
sve tajne planove o naoružavanju Hrvatske demokratske zajednice u Republici
Hrvatskoj. Ne smije se zaboraviti da se Ivić Pašalić sastao nakon tzv. promjena
od 3. siječnja 2000. godine na polutajnom sastanku, odnosno, ne doduše „na
kavi“, ali zato „na ručku s predsjednikom“, koji je svoju predizbornu kampanju
temeljio na napadima protiv Ivića Pašalića, a svi Mesićevi medijski napadi na
Pašalića, i Pašalićevi medijski napadi na Mesića, od tada do danas,
predstavljaju puštanje magle i bacanje prašine u oči hrvatskoj javnosti. Bivši operativac Udbe Željko Bartolović je
Mesića pak, u svojoj knjizi iz 2005. godine („Probušena mantija“), naveo kao
kadrovika Udbe.
Na premijeru Sanaderu je, da pod hitno stane na kraj
udbaško-cinkerskoj kliki, da pod hitno izda nalog Glavnom državnom odvjetniku
za uhićenje Josipa Perkovića i njegovo transferiranje u Njemačku, kao i
podizanje optužnice protiv Đapića. U suprotnom ga udbaški šef i optuženi
kosovski doušnik mogu doći „glave“, dok udbaško-cinkerska klika izravno ugrožava ustavni poredak Republike
Hrvatske! U svemu se ne smije iz vida izgubiti ni prijetnja Hrvoja Petrača,
izrečena u Grčkoj na račun premijera Sanadera („Smradaner“), a unatoč
Petračevoj sumnjivoj nedavnoj isprici Sanaderu, optuženi H. Petrač ostao je pri svojoj tvrdnji da je „Ivo Sanader
počinio političko samoubojstvo!“.
I ne dao Bog, da se i Ivo Sanader nalazi na
Perkovićevim mikrofilmovima – jer Republika Hrvatska u tom slučaju može sama
sebi odmah staviti ključ u bravu!