«HRVATSKO PRAVO»

Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj

 

www.hrvatsko-pravo.hr

www.hrvatsko-pravo.com

 

27. studenoga 2006.

 

 

UDBAŠKO-CINKERSKA KLIKA VODI

REPUBLIKU HRVATSKUPO RUBU PONORA!

 

 

 

 

Sanader bi pod hitno morao ZAHTJEVATI uhićenje Josipa Perkovića, i kaznenI progon Đapića!

 

Branimir Glavaš u pritvoru štrajka glađu, zahtijevajući puštanje iz pritvora i odbacivanje sumnje u počinjenje kaznenih djela – vrlo vjerojatno iz straha da jednog dana od nadležnog suda Republike Hrvatske ne bude pravomoćno osuđen kao ratni zločinac, svjestan da i bez pritvora, braneći se eventualno sa slobode, teško može kao potencijalni optuženik na sudu pobiti neke svjedoke, bivše najuže suradnike, koji su u predistražnim sudskim radnjama priznali ratni zločin nad više  srpskih civila u ratnom Osijeku 1991. godine, i koji osumnjičenika Branimira Glavaša teško terete da je stajao na čelu zapovjednog lanca za kazneno djelo za koje je od strane državnog odvjetništva osumnjičen.

 

Anto Đapić brani Branimira Glavaša koji ga je instalirao na položaj osječkog gradonačelnika, i bez Glavaševe milosti Đapić  bi teško  u Osijeku bio i portir, a kamoli gradonačelnik. Podsjećamo, kako bi pomogao Glavašu, Đapić je 2005. na tiskovnoj konferenciji prokazao potencijalne svjedoke protiv Glavaša sa spiska državnog odvjetništva, i time je Anto Đapić po Kaznenom zakonu RH počinio kazneno djelo pritiska i zastrašivanja svjedoka, a nadležno državno odvjetništvo  protiv Đapića je pokrenulo predistražne radnje s tim u vezi, koje su morale odavno biti završene.

 

Neke nevladine udruge za zaštitu ljudskih prava prijavile su Đapića zbog prokazivanja svjedoka. Vodeća nevladina udruga za zaštitu ljudskih prava i promicanje demokracije u svijetu Amnesty International, uz State Department i Europsku komisiju, navode Đapića u funkciji osječkog gradonačelnika kao osumnjičenog počinitelja kaznenog djela prokazivanja svjedoka u predmetu „Glavaš“, tako da je Anto Đapić praktički postao prepreka provođenju nužne reforme pravosuđa, zbog čega je Republika Hrvatska u posljednjem izvješću Europske komisije o stanju reformi u Republici Hrvatskoj otrpjela žestoku ali opravdanu kritiku.

 

Podsjećamo da je upravo premijer Sanader sukrivac za negativno izvješće Europske komisije o Hrvatskoj, jer je, između ostaloga, blokirao glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića da protiv Đapića podigne optužnicu u slučaju prokazivanja svjedoka. (Prokazivanje je za optuženog Đapića rutinska stvar.) Sada, nakon što su se Sanader i Đapić, kao i HDZ i HSP, razišli kao koalicijski i strateški partneri, očekivati je da će glavni državni odvjetnik automatski početi postupati po pravu i ukinuti veto nadležnom osječkom državnom odvjetniku kako bi pred sudom mogao optužiti Đapića, tako da je Đapićeva najava za kandidaturu za premijera RH ne samo nemoralna, s obzirom na kontekst Glavaševa štrajka glađu i okolnost da Đapić borbu na život i smrt svoga pokrovitelja bezobzirno iskorištava za političku promociju, nego je unaprijed osuđena na propast, što predstavlja nadu za Republiku Hrvatsku.

 

 

 

Krvavi pohod Josipa Perkovića jučer i danas:

 

Bivši šef drugog odjela zagrebačke Udbe, i šef u osječkoj Udbi, te bivši drugi šef bivše vojno-obavještajne službe SIS Republike Hrvatske, JOSIP PERKOVIĆ, kojega od 11. prosinca 2005. putem policijske tjeralice bavarske policije, i Interpola, traži Bavarska služba za suzbijanje kriminaliteta (BLKA), raspisujući novčanu nagradu od pet (5) tisuća eura za informaciju koja može pridonjeti njegovu uhićenju (info@bka.de), pod sumnjom da je za vrijeme Titove Jugoslavije poticao i pomogao u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, dana 24. studenog 2006. godine, kao da se ne nalazi na tjeralici i tražilici Interpola, daje pred Županijskim sudom u Zagrebu iskaz u korist Branimira Glavaša, ne tereteći ga.

 

Istovremeno Perkovićev sin Aleksandar (Saša) radi u uredu predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića, i to na savjetovadnim poslovima nacionalne sigurnosti, a u titoistički ured na Pantovčaku navraća i Josip Manolić, Rankovićev pukovnik Udbe, Tuđmanov šef obavještajne zajednice Republike Hrvatske (UNS) i majstor svih mogućih manipulacija, kleveta, dezinformacija i propagande, kao i, od njemačkog glavnog državnog odvjetnika, osumnjičeni „majstor“ Perković Josip. Pored Perkovićeva sina u titoističkom uredu radi i Budimir „Buda“ Lončar, titoist,  koji je na položaju bivšeg i posljednjeg ministra vanjskih poslova SFR Jugoslavije izdao 1990. navodnom emigrantu Gojku Šušku iz Kanade „pasoš” (jugoslavensku putovnicu) da može bez problema doputovati u Zagreb. Inače su bivši hrvatski politički emigranti umjesto jugoslavenskog pasoša dobivali od udbaša metak u čelo ili u potiljak. Udbaš Perković Josip je Gojka Šuška svojedobno naveo kao doušnika Udbe, pomoću kojega je jugokomunistički režim u Kanadi neutralizirao „Otpor“, hrvatsku emigrantsku organizaciju. (Uz Šuška se kao doušnici Udbe navode Vice Vukojevć, aktualni sudac Ustavnog suda RH, i Antun Vrdoljak, bivši član Predsjedništva RH i glavni ravnatelj Hrvatske radio-televizije.) Kada je Predsjednik Franjo Tuđman iz nominalno hrvatske vojno-obavještajne službe SIS otpustio Perković Josipa, ministar obrane RH Gojko Šušak uzima Perkovića za svoga savjetnika u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske (MORH). Postoji utemeljena sumnja da je visoki oficir Udbe, i časnik Hrvatske vojske, brigadir Josip Perković (možda ga je predsjednik Mesić u međuvremenu promovirao u pričuvanog generala HV), iz Budimpešte, 28. lipnja 1992. godine (na srpski Vidovdan) uputio izvještaj srbijanskom ministarstvu unutarnjih poslova u Beogradu, na čelu kojega se nalazi balkanski krvnik i vođa velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, Slobodan Milošević.

 

U navedenom dopisu i dokumentu, pod naslovom „Osvrt na neosnovane optužbe i ucjene!“, Perković Josip proziva srbijanske udbaše, predbacujući im da nisu likvidirali srpskog fašistu, vođu četnika Vojislava Šešelja, dok su oni (hrvatski članovi bivše jugoslavenske Udbe) u Zagrebu likvidirali Antu Paradžika, kojega boljševik Josip Perković post mortem kleveće kao „fašista“. Perković Josip izvještava Beograd, da je njegova Udba u Zagrebu „dotukla Hrvatsku stranku prava“. Perković Josip također obavještava svoje kolege i gazde u Beogradu odnosno srbijansku i jugoslavensku vladu, čija je armija („JNA“) brutalno napala Republiku Hrvatsku i razorila Vukovar, da su sve najvažnije službe Miloševićeve Jugoslavije (SSIP, SDB, SSNO i KOS JNA) dobile od tajne službe iz Republike Hrvatske sve obavještajne podatke o oružju koje je dopremano Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. „Našom zaslugom“, nastavlja i završava svoje izvješće šef vojno-obavještajne službe SIS Republike Hrvatske, brigadir Perković Josip, „Jugoslavenska je armija na tim kanalima zaplijenila oko 70% svakojakog oružja i opreme“.

 

Nadležno državno odvjetništvo RH nikada nije protiv osumnjičenog Perković Josipa podiglo optužnicu zbog kaznenog djela veleizdaje Republike Hrvatske, i političkog ubojstva dopredsjednika Hrvatske stranke prava i načelnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Ante Paradžika, ubojstva koje ima i karakter ratnog zločina, što znači da nema pravne zastare.

 

Osnivač hrvatske vojno-obavještajne službe i njezin prvi šef ili načelnik bio je Drago Frančišković, koji je bivši obavještajac.

Frančišković je u rujnu 1990. godine ustrojio po odluci ministra obrane RH Martina Špegelja Obavještajno-sigurnosnu službu Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH). Kada u proljeće 1991. u MORH dolazi udbaš Josip Perković, izbacuje Frančiškovića i preuzima u kolovozu 1991. hrvatsku vojno-obavještajnu službu, i odmah je preimenuje u „SIS“ (Sigurnosno-informativna služba RH). Frančišković postaje načelnik kontraobavještajne službe u stožeru Zbora narodne garde, na Tuškancu u Zagrebu (poslije je stožer ZNG preimenovan u Glavni stožer Hrvatske vojske). Gospodin Drago Frančišković je u razgovoru za „Hrvatsko slovo“, od 10. studenog 2006. godine izričito naveo, da je naredbu Vojnoj policiji HV za uhićenje zapovjednika vukovarske obrane, Mile Dedakovića „Jastreba“, izdao šef SIS-a Josip Perković preko Ivana Ivankovića (vojni policajci su Dedakovića „Jastreba“ brutalno pretukli nakon njegova uhićenja 1991. godine). Frančišković je komentirao predsjednika Mesića koji je u emisiji Hrvatskog radija „S predsjednikom na kavi“, od 25. rujna 2006., branio Josipa Perkovića u vezi sumnje njemačkog državnog odvjetništva da je sudjelovao u izvansudskoj likvidaciji Stjepana Đurekovića 1983. u u Minhenu, i da je sedamdesetih godina na tlu Savezne Republike Njemačke sudjelovao u jednom drugom i neuspjelom pokušaju ubojstva (tada je Perković Josip bio šef jugoslavenske državne sigurnosti u Osijeku). Frančišković je u vezi Perković Josipa naveo i sljedeće: „(...) U novinama je prije četiri – pet godina objavljivan materijal gdje je on o svome radu podnosio izvješća Beogradu, a to se odnosilo na njegove aktivnosti u Mađarskoj (...)“. Frančišković na kraju navedenog razgovora naglašava, da Perković Josip raspolaže s kompromitirajućim materijalom bivše jugoslavenske Udbe, i da se sva ta dokumentacija nalazi na mikrofilmovima, u Beogradu, i u Zagrebu. „Kompromitirajući materijal o dotičnim pojedincima iz javnog i političkog života njegovo je /Perkovićevo/ moćno oružje i zato mu se rijetki usuđuju suprotstaviti“, naglasio je gospodin Frančišković, kazujući za Perković Josipa s pravom da se radi o „nečasnoj osobi“.

 

I dok se Perković Josip, unatoč tjeralici Intepola, nesmetano šeće Zagrebom, pružajući pri tome uslugu javnoj osobi i političaru Branimiru Glavašu (inače je Perkovićev odvjetnik izjavio da je njegov klijent bolestan, te se ne može odazvati nadležnom sudu u Njemačkoj), istoga u pritvoru posjećuje i Ivić Pašalić koji prihvaća Glavaševu ispriku za navodno krivotvorenje unutarstranačkih izbora na 7. saboru HDZ-a 2002. godine, na kojima je, po navodima Glavaša i Drmića, Ivić Pašalić pobijedio u izboru za predsjednika HDZ-a, ali je izbornom manipulacijom s 300 glasova pobjeda pripisana protukandidatu Ivi Sanaderu.

 

Istovremeno Anto Đapić najavljuje juriš na Banske dvore, a Glavaš u Slavoniji, dok Pašalić formira koalicijski blok s nekim umirovljenim generalima i nekoliko stranaka. Izmirenje Glavaša i Pašalića može se protumačiti i kao kamen-temeljac nove koalicije Pašalić-Glavaš-Đapić-Rojs i drugi. Ivić Pašalić je, inače, svojedobno, dok se pred haaškim sudom za ratne zločine sa prostora bivše Jugoslavije (ICTY) sudilo optuženom, i u međuvremeno za ratni zločin pravomoćno osuđenom Mladenu Naletiliću „Tuti“, nastupio kao svjedok obrane Mladena Naletilića „Tute“, koji je pak 9. kolovoza 1992. godine, kao zapovjednik tzv. „Kažnjeničke bojne“ Tuđmanova Hrvatskog vijeća obrane i HDZ-BiH stajao na čelu ubojstva generala HOS-a Blaža Kraljevića i osam stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga, dok je Josip Manolić, kao tadašnji šef Službe za zaštitu ustavnog poretka RH (SZUP), naredio prebacivanje tijela Blaža Kraljevića i osmorice hosovaca iz Mostara u Split na obdukciju, i vraćanje natrag u Mostar. (Politički pokrovitelji tog kapitalnog političkog ubojstva i ratnog zločina bili su šef zajednice „Herceg-Bosne“ Mate Boban,  Bobanov šef Gojko Šušak,  Franjo Tuđman i Josip Manolić. Šuškov suradnik bio je Josip Perković).

 

Cilj ubojstva Blaža Kraljevića  bio je razbiti hrvatsko-muslimansko savezništvo u borbi protiv velikosrpske agresije na BiH, da bi moglo doći do podjele BiH između Pantovčaka i Dedinja. Manolić je uoči toga ubojstva organizirao sastanak Karadžić-Boban u Grazu, gdje je dogovoreno separatno primirje između HVO i vojske bosanskih Srba. Prije toga, na dan pada Vukovara  18. studenog 1991. u Zagrebu je izdat „Akt o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne“, a početkom 1992. na Pantovčaku kod Tuđmana boravi četničko izaslanstvo na čelu sa šekspirologom Nikolom Koljevićem i dobiva od hrvatskog vrhovnika obećanje da će RH priznati fašističko-komunističku tzv. „Republiku Srpsku“.

 

Tako se udbaško-cinkerski krug pakla zatvara, s tim da je bivši šef KOS-a JNA Aleksandar Vasiljević, u postupku protiv optuženog Slobodana Miloševića na sudu ICTY, kao svjedok tužiteljstva izjavio, da mu je Stjepan Mesić odao 1991. sve tajne planove o naoružavanju Hrvatske demokratske zajednice u Republici Hrvatskoj. Ne smije se zaboraviti da se Ivić Pašalić sastao nakon tzv. promjena od 3. siječnja 2000. godine na polutajnom sastanku, odnosno, ne doduše „na kavi“, ali zato „na ručku s predsjednikom“, koji je svoju predizbornu kampanju temeljio na napadima protiv Ivića Pašalića, a svi Mesićevi medijski napadi na Pašalića, i Pašalićevi medijski napadi na Mesića, od tada do danas, predstavljaju puštanje magle i bacanje prašine u oči hrvatskoj javnosti. Bivši operativac Udbe Željko Bartolović je Mesića pak, u svojoj knjizi iz 2005. godine („Probušena mantija“), naveo kao kadrovika Udbe.

 

Na premijeru Sanaderu je, da pod hitno stane na kraj udbaško-cinkerskoj kliki, da pod hitno izda nalog Glavnom državnom odvjetniku za uhićenje Josipa Perkovića i njegovo transferiranje u Njemačku, kao i podizanje optužnice protiv Đapića. U suprotnom ga udbaški šef i optuženi kosovski doušnik mogu doći „glave“, dok udbaško-cinkerska klika izravno ugrožava ustavni poredak Republike Hrvatske! U svemu se ne smije iz vida izgubiti ni prijetnja Hrvoja Petrača, izrečena u Grčkoj na račun premijera Sanadera („Smradaner“), a unatoč Petračevoj sumnjivoj nedavnoj isprici Sanaderu,  optuženi H. Petrač ostao je pri svojoj tvrdnji da je „Ivo Sanader počinio političko samoubojstvo!“.

 

I ne dao Bog, da se i Ivo Sanader nalazi na Perkovićevim mikrofilmovima – jer Republika Hrvatska u tom slučaju može sama sebi odmah staviti ključ u bravu!