«HRVATSKO PRAVO»
Prve stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
27. studenoga 2006.
POLITIČKO UBOJSTVO U ZAGREBU!
Hrvatsko političko rukovodstvo od pokojnog predsjednika
Tuđmana, preko Račana do Mesića i Sanadera snosi veliku političku i moralnu
krivicu jer su svjesno i zlonamjerno prikrili ubojice hrvatskog Židova Ernesta
Brajdera, koji je ubijen 1980. u istražnom zatvoru u Zagrebu. Vrlo licemjerno
zvuče riječi isprike i pokajanja za nedužne žrtve Holokausta izrečene danas na
otvaranju nove postave Spomen muzeja u Jasenovcu od Mesića, Šeksa i Sanadera
dok zločin nad Zagrepčaninom Brajderom ne samo da je ostao nekažnjen već se
njegovi počinitelji nalaze u samim vrhovima državnih i sigurnosnih sturktura
Republike Hrvatske, premda je zločin nad zagrebačkim Židovom osudila najšira
međunarodna javnost i mnogi vodeći
političari ,dok je američki Senat, zahtjevao provođenje sudske istrage i javno
objavljivanje njezinih rezultata od bivše jugoslavenske vlade a što se izravno
proteže na današnju hrvatsku vladu. Razlozi ortakluka sa Brajderovim ubojicama
dobro su nam poznati, ali onog dana kada će ubojice i njihovi današnji
pomagači sjesti na optuženičku klupu,
nikakvi im izgovori da nisu znali, neće biti olakotna okolnost. U spomen na
žrtvu Ernesta Brajdera, koji je položio svoj život za slobodu i ljudska prava
drugih, dok mu grad Zagreb i RH nisu odali nikakvo posthumno priznanje niti
iskazali bilo kakvu zahvalnost, pa čak niti raznorazna društva političkih
zatvorenika, objavljujemo razgovor iz tjednika “Nacional” posvećen uspomeni na
ovog inteligentnog i hrabrog čovjeka, čiju je žrtvu prije prepoznao cijeli demokratski
svijet, nego li njegov hrvatski narod,
čija ga vlast i danas sramotno prešućuje a s njegovim ubojicama objeručke
surađuje . Narod bez povijesnog pamćenja nema budućnosti!
.
"Vjerujem
da bivši udbaš Zdravko Mustač, koji je i danas na vrlo visokom položaju u
hrvatskoj tajnoj službi, dobro zna kako je to moj prijatelj Ernest Brajder
skočio s petog kata i preminuo bez povreda" !
Nadnaslov: Dobroslav Paraga ,predsjednik HSP-a 1861.,otkriva tko je 1980. uhitio njega i
njegovog prijatelja Ernesta Brajdera zbog skupljanja potpisa u
prilog političkih zatvorenika, kako je tekla istražna procedura,
nakon koje je Brajder nadjen mrtav ispred svoje kuće - o čemu
su istragu zatražili američki Senat i 38 američkih kongresmena
- a on osobno bio osudjen na četiri godine robije na Golom otoku.
Podnaslovi:
* U istražnom zatvoru Ernesta Brajdera i mene saslušavali su
Vladimir Ivasović i Mišo Deverić-Ćos, koji je deset godina kasnije
postao šef 6. odjela, zadužen za osobnu sigurnost predsjednika
Tudjmana
* Neposredni medicinski uvidjaj o Brajderovoj smrti potpisala je
liječnica Hitne pomoći dr. Katja Tomašević, koja od straha
nikada nije htjela o tome progovoriti ni riječi
Jedna od fotografija: Faksimil dopune krivične prijave tužilaštvu
u kojoj se traži dopunsko saslušavanje Ernesta Brajdera i Dobroslava
Parage sa vlastoručnim potpisom Načelnika Zdravka Mustača.
Dopuna je dio službene bilješke saslušavanja tada, najvećeg živućeg
hrvatskog pjesnika Dobriše Cesarića. Dobriša Cesarić je tada već umirao od
bolesti -
umro je doslovce okružen sa udbaškim agentima, jedan mu je čak
sjedio na krevetu, koji su od tog hrvatskog velikana tražili da povuče
svoj potpis sa peticije za obustavljanje mučenja hrvatskih političkih
zatvorenika.
Druga fotografija je s obiteljskog groba Ernesta Brajdera (rodjenog
1949. - ubijen 1980. kad je imao 31 (slovima: trideset i jednu godinu)
a pokopanog u obiteljskoj grobnici sa roditeljima Ernestom Brajderom
(1897 - 1961) i Mirom Brajder rodjenom Goldoni (1916 - 1967) i Parage
kraj groba ubijenog prijatelja, hrvatskog Zidova i rodoljuba.
Treca fotografija je prozor na petom katu zgrade u ulici Braće Radić
br. 4 u Novom Zagrebu s kojeg je navodno skočio Ernest Brajder .
Četvrta fotografija pokazuje Franju Tudjmana u maskirnoj uniformi u
obilasku bojisnice 1991. s Mišom Deverićem-Ćosom prvim s lijeva do
njega.
..."Nacional": Razgovor s Vladimirom Ivasovićem potaknuo vas
je na evociranje slučaja vašeg prijatelja Ernesta Brajdera. Kada ste posljednji
put vidjeli Brajdera?
Posljednji put sam ga vidio 24. studenog 1980. godine na hodniku
zagrebacke Udbe u Djordjicevoj ulici, kad su me vodili na saslušanje.
Povod našeg uhićenja bila je Predstavka za amnestiju politickih
zatvorenika u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Brajder i ja
uputili smo tu peticiju Predsjedništvu tadašnje Jugoslavije, na tragu
Konferencije o sigurnosti i suradnji u Evropi koja se tada održavala
u Madridu. Bilo je ukupno 43 potpisnika Predstavke, medju njima
i Fran Kršinić, Dobriša Cesarić, Ivan Supek, Živko Kustić, Novak Simić,
Andrija Maurović, Franjo Tudjman, Vlado Gotovac, Ivan Zvonimir Čičak i tako
dalje.
Svi potpisnici bili su saslušavani. Brajder i ja smo
skupili potpise, a
ja sam osobno izričito tražio amnestiju za sve političke zatvorenike,
ne samo za pocinitelje "verbalnog delikta", sto me stavilo pod
posebno tešku kvalifikaciju režima, kao da tražim oprost za teroriste.
Udba je pobjesnila kad je čula da je Predstavka stigla u Madrid, i
pokrenula je brutalnu represiju.
Racije, pretresi,
"samoubojstva"....
"Nacional" : Kako je izgledalo vase uhićenje?
Po mene je došao Vladimir Ivasovic s
ekipom, osam sati su pretrazivali
stan mog oca i zatim me
odveli u samicu, u kojoj sam proveo prvih sedam dana. Rekli su da
odlazim na nekoliko sati, ali svoj dom nisam vidio nekoliko godina.
"Nacional" : Tko vas je saslušavao?
Ivasović i mnogi drugi, medju njima i
jedan čovjek kojeg sam ponovno
vidio tek deset godina kasnije, ali tada na položaju šefa 6. odjela
zaduženog za osobnu sigurnost predsjednika Tudjmana. Radi se o
Miši Deveriću-Ćosu. Saslušavao nas je niz anonimnih ljudi, ali
Ivasović je potpisao dokumente o oduzetim predmetima, i njegovo
smo ime saznali odmah.
"Nacional": Kad je Brajder
uhićen?
Uhićen je 24. studenog 1980., tri dana
poslije mene, u stanu u ulici
Braće Radić 4 u Novom Zagrebu. Iznenadio sam se kad sam ga vidio
u onome hodniku u zatvoru. Bio je vezan lisičinama, kraj
njega su
stajala dva agenta. Nema sumnje da su nas na tom hodniku namjerno
suočili, kako bi obojicu omekšali u daljnjim saslušavanjima. Agentima
sam odmah rekao da je Brajder bolestan, imao je kroničnu upalu
pluca, i da paze kako s njim postupaju.
"Nacional" : Udba se tada nije ograničila samo na vas dvojicu, nego je
vršila racije i pretrese po cijelom Zagrebu?
Tocno, nekoliko puta su pretresli stan
moga oca, pretresli su
ured odvjetnika Tomislava Jugovica u Martićevoj, ordinaciju
profesora Dušana Katunarića i tako dalje. Istražni sudac
Bakula je od Dobrise Cesarica na samrtnoj postelji u bolnici iznudjivao
izjavu da je
peticiju potpisao ne znajući u stvari što potpisuje. Taj Bakula uvijek me je
saslušavao vezanog lisičinama, u nazočnosti dvojice stražara.
"Nacional": No, što se poslije dogodilo s Brajderom?
U ćeliji sam se popeo na drvenu ležaljku da bih kroz prozor uhvatio
malo zraka, i na prozoru ćelije tri kata više - iz žablje perspektive
- spazio sam svog brata Domagoja kako gleda na dvorište. Nisam
ni znao da je i on uhićen. Pozvao sam ga « Domagoj, Domagoj »,
on je shvatio da ga zovem i rekao mu:"Doveli su Ernesta". Tada je
obitelj prvi put dobila obavijest da je Brajder priveden. Kad je brat
pušten, odmah je otišao do Brajderovog
stana, koji je Udba vec zapečatila, i ništa nije mogao saznati.
Ernest je živio sam, a nitko od susjeda nije htio govoriti o tome što
se u medjuvremenu dogadjalo. Da je Ernest mrtav, to je na bizaran
način saznao tek moj otac. Moj otac ima naviku da redovito i
minuciozno prati domaći i strani tisak, pa je tako 3. prosinca
1980. u maloj "Vjesnikovoj" rubrici "Umrli" potpuno
slučajno ugledao
ime Ernesta Brajdera. Moj otac i brat stigli su u zadnji trenutak
na pogreb.
Pokušali su tada pokrenuti istragu,
saznati kako je Brajder umro,
ali nailazili su svugdje na zid šutnje. Od kolega odvjetnika jedini
im je pomogao Slobodan Budak. Na kraju su ipak uspjeli doći do
prijepisa sudskog zapisnika o Brajderovoj smrti, u kojem se vidi da je
Zavod za sudsku medicinu na Šalati, uz potpis dr. Josipa Škavića,
konstatirao kako je uzrok smrti bilo iskrvavljenje uslijed razdora
aorte, bez vanjskih povreda. Buduci da je Brajder "nadjen" ispod
prozora
svog stana, zanimljivo je da se moze skociti s petog kata bez
vanjskih ozlijeda...
Zagonetna Brajderova smrt
"Nacional" : Kad je javnost prvi put službeno
saznala za Brajderovu smrt?
Tek u svibnju 1981. godine, kad je
Djordje Licina (u "Vjesniku" objavio svoj komentar moje presude u
povodu "Predstavke", kojom sam osudjen na pet godina zatvora. Tu
je opisano kako je Brajder uhicen, objavljena je i njegova fotografija,
jedina za koju znamo - a Ličina posprdno govori o "jednom
promašenom životu, koji je završio na promašeni način",
samoubojstvom s visine nakon povratka sa saslušanja u policiji. Kad
su Brajderov i moj brat poslije nekoliko mjeseci u pratnji policije
usli u Brajderov stan, našli su tamo "Sportske novosti" - koje Ernest
u
životu nije pročitao - i cigarete "Winston", iako Ernest nije pušio
zbog bolesti pluća, koje su agenti u medjuvremenu podmetnuli kao
nekakav "dokaz" da je Ernest tu boravio u vrijeme kad se
zapravo
nalazio u zatvoru. Vjerujem da je Ivasoviću i Deveriću, kao i Zdravku
Mustaču, koji je kao nacelnik SDS-a bio nadležan za istragu,
savršeno jasno što se zapravo dogodilo s Ernestom Brajderom.
"Nacional" : Kako je na sve to reagirala Brajderova obitelj?
Brat je u silnom strahu doputovao u
Zagreb neposredno uoči pogreba,
i Udba ga je obavijestila da se Ernest ubio. Nikome nije bilo
dopušteno da vidi Ernestovo tijelo, na pogrebu je bio lijes zapečaćen.
Bilo je jedino dopušteno vjerovati u Ličininu verziju, po kojoj je
Brajder skočio s petog kata. Zanimljivo je da ni taj skok - koji se
prema policijskom zapisniku što su ga potpisali Milenko Stojić i
Ivan Randić - zbio 27. studenog 1980. u osam sati ujutro, iz zgrade
u kojoj živi stotinu ljudi, nitko osim Udbe nije vidio. Neposredan
medicinski uvidjaj potpisala je liječnica Hitne pomoći dr. Katja
Tomašević, koju je kasnije potražio Slobodan Budak. Dr. Tomašević
od straha nikada, medjutim, nije htjela progovoriti ni jedne riječi o
tome sto se stvarno zbilo u Novome Zagrebu. Zanimljivo je da u
njenom uvidjaju stoji kako je Ernest, kad su ga našli, bio još na
životu, i da je preminuo tek u kolima hitne pomoci.
"Nacional" : Tko je, zapravo, bio Ernest Brajder?
Zagrepcanin, iz obitelji hrvatskih
Židova koja se još za vrijeme stare
Jugoslavije doselila iz Sente, iz Vojvodine. Njegova oca komunisti su odmah
nakon rata zatvorili na deset godina u Lepoglavu, pod optužbom
da je prenosio pismo nadbiskupa Stepinca. Umro je 1961. godine
i Ernest ga nije stigao ni dobro upoznati. Kad je Ernest pokopan
u grobu svojih roditelja, policija mu na nadgrobni križ nije stavila
ni ime, tako da ga se zamjenilo s ocem, koji se zvao isto kao i on.
Prva vijest o Brajderovoj zagonetnoj smrti pojavila se u pariskom
"L' Expressu" pod naslovom "Smrt u zatvoru" za Božić
1980. godine, zatim u "Washington Postu", i to je, kao i moje
obraćanje nizu američkih senatora i
kongresmena, pomoglo da State Departement i Senat u jednom
trenutku zatraže rasvjetljavanje okolnosti oko njegove smrti. Senat
je to 1989. od Jugoslavije zatražio službenom rezolucijom. Poslije
je isti zahtjev pismeno postavilo i 38 američkih kongresmena.
Hrvatska, kao nasljednica, ima pravnu, moralnu i političku obvezu da
udovolji tom zahtjevu. Za pomoć oko Brajderove pogibije obratio
sam se i Simonu Wiesenthalu, ali on mi je odgovorio kako se
kod svojih prijatelja u Jugoslaviji raspitao o Brajderovima i dobio
obavijest da oni nisu bili članovi Židovske općine u Zagrebu,
i da se preko tog slučaja "širi neprijateljska propaganda".
Wiesenthal je, dakako, lagao, jer su ga prevarili oni kod
kojih se je raspitao. Brajderov otac je bio član Židovske općine još od prije
Drugog svjetskog rata, ali Wiesenthalu nije odgovaralo da se i Židove
prikaže kao borce za hrvatsku stvar,
pa se zato radije držao svojih beogradskih izvora informacija.
"Nacional" br. 21. - 12. travnja 1996., razgovor
vodio Srećko Jurdana.