«HRVATSKO
PRAVO»
Prve
stranačke online novine u Republici Hrvatskoj
29. studenoga 2006.
JUGOSLAVIJA
– POUKA I OPOMENA HRVATIMA!
Drugi dio
Piše: prof.
Goran Jurišić, Zagreb.
„Ne srljajte u Beograd kao guske u maglu !“
HRVATSKI PUČKI TRIBUN STJEPAN RADIĆ 1918.
„(...) Istina je da su se Garašaninova velikosrpskog plana držali svi
vodeći srpski političari u Srbiji i da se je uvijek postupalo po njemu, no
riječ je o planu srpske, a nipošto nekakve južnoslavenske državničke politike
(...) Po planu „Načertanije“ nisu postupali samo srbijanski političari i
državnici, nego, prije svega, i sve znamenitije osobe iz javnog života Srbije
koje su djelovale na području kulture, prosvjetiteljstva i narodnog bića, tako
da su gotovo cjelokupna literatura i znanost Srbije, prije Prvog svjetskog
rata, stajale u službi provođenja velikosrpskog plana (...)“(Knjižni
izvor: S.M. Štedimlija: „Zavjere protiv svjetskoga mira“, poglavlje:
„Politički program Srbije“, Zagreb, 1944. i 2005.)
Djelatnost ostvarivanja plana i programa o „Velikoj“ Srbiji završila je
1918. godine, osnivanjem Jugoslavije, i 1945. godine, obnovom Jugoslavije, a
plan o „Velikoj“ Srbiji obnovljen je 1986. godine takozvanim „Memorandumom“
SANU (Srpska akademija znanosti i umjetnosti, u Beogradu)
koji je završio na stolu kabineta komunističkog diktatora Slobodana Miloševića,
pokretača velikosrpskog rata na području Hrvatske i BiH 1990. – 1995. godine.
„(...) Nemoguće je“, naglasio je Štedmilija, „u „Načertaniju“ naći i jednu
jedinu riječ iz koje bi se mogao izvući zaključak kako bi Garašaninova Srbija
svoju državnu nezavisnost i samobitnost žrtvovala u korist nezavisnosti i
samobitnosti jedne zajedničke države svih Južnih Slavena.(...)“
Ako hrvatski političari do 1911.
godine nisu znali za velikosrpski plan „Načertanije“ koji je do tada bio tajni
plan srbijanske vlade, morali su za „Načertanije“ znati nakon 1911. godine do
1918. godine kada je tajni plan „Načertanije“ objavljen, prije nego je osnovana
prva Jugoslavija, a protiv južnoslavenske ideologije upozoravao je od 1861.
godine Otac domovine dr. Ante Starčević,
dok su nakon Starčevićeve smrti 1895. godine njegovu hrvatsku državotvornu
ideju (hrvatsko državno pravo) zastupali njegovi nasljednici na čelu s Josipom Frankom, a nakon Frankove smrti
njegov nećak, hrvatski političar i saborski zastupnik Ivica Frank i Frankovi pravaši na čelu sa Aleksandrom Horvatom i
Vladimirom Prebegom.
Godine 1912. su Srbiijanci u
Prvom balkanskom ratu, kojega je potaknuo ruski car Nikolaj Romanov, osvojili
Kosovo, a u Drugom balkanskom ratu 1913. godine Makedoniju (zabivši svom
savezniku Bugarskoj nož u leđa), i još je trebalo Srbiji priključiti Bosnu i
Hercegovinu i dijelove današnje Republike Hrvatske, i Crnu Goru. U tim zemljama
je beogradski režim putem terorističke organizacije „Crne ruke“ (izvornog imena
„Ujedinjenje ili smrt“) i njezinih pomoćnih organizacija, kao na pr. „Slovenski
Jug“, „Narodna Odbrana“, „Mlada Bosna“ itd. organizirao cijeli niz bombaških
atentata i krvavih demonstracija na području Crne Gore i Austro-Ugarske, sa
ciljem razbijanja Austro-Ugarske i aneksije teritorija BiH, Crne Gore i
Hrvatske Kraljevini Srbiji, čime bi bila zaokružena „Velika“ Srbija. U Zagrebu
je pred nadležnim sudom 1909. vođen čak i antivelikosrpski sudski proces (Zagrebački veleizdajnički proces)
protiv 58 uhićenih i pritvorenih Srba iz Hrvatske, na čelu s braćom Pribićević
(Adam i Valerijan), koji su optuženi i osuđeni zbog kaznenog djela veleizdaje i
zavjere protiv Austro-Ugarske. Na Zagrebačkom veleizdajničkom procesu je srpski svjedok Đorđe Nastić dokumentima
u svojoj knjizi „Finale“ (Budimpešta, 8. kolovoza 1908.) dokazao zavjeru koju
je srbijanska vlada putem svojih tajnih i polutajnih organizacija organizirala
protiv Austro-Ugarske. Đorđe Nastić bio je bivši član zavjereničke
revolucionarne beogradske organizacije „Slovenski Jug“, koja je javno djelovala
kao kulturna organizacija, a tajno kao teroristička organizacija koju je
instrumentalizirala srbijanska organizacija „Crna ruka“ koju su vodili
srbijanski zavjerenički oficiri na čelu sa šefom odjela propagande glavnog
stožera vojske Kraljevine Srbije, Dragutinom
Dimitrijevićem „Apisom“, koji su 1903. likvidirali srbijanskog kralja.
Nastićeva knjiga dokazala je austrougarskim vlastima postojanje srbijanskih
tajnih revolucionarnih terorističkih organizacija. Još za vrijeme istrage
protiv srpskih zavjerenika objavljeno je 1908. priključenje Bosne i Hercegovine
Austro-Ugarskoj (aneksija), i političko-sigurnosna situacija bila je usijana do
vrhunca: Srbija je mobilizirala vojsku u namjeri da protiv Austro-Ugarske
objavi rat, ali je ruski car od tog suludog nauma odgovorio Petra I.
Karađorđevića, pod izgovorom da Carska Rusija još nije spremna za rat.
Austro-Ugarska, koja je od 1878. godine, na osnovi odluka međunarodnog
Berlinskog kongresa, držala BiH pod okupacijom, odlučila se Bosnu i Hercegovinu
priključiti da ne padne u ruke srbijanskog režima i zavjereničkih srpskih
oficira, koji su 1903. godine ubili srbijanskog kralja Aleksandra Obrenovića i
njegovu suprugu, uz nekoliko ministara, i na čelo Srbije doveli kneza Petra
Karađorđevića, kako bi mogli nastaviti s planom „Načertanije“, s obzirom da je
Aleksandar Obrenović bio prijateljski, odnosno saveznički usmjeren prema
Austro-Ugarskoj. (Za žaliti je što austrougarske vlasti nisu BiH stavile pod
upravu Zagreba, nego pod upravu Beča i Budimpešte, što je također dovelo do
raspada Autro-Ugarske i stvaranja Jugoslavije.) Glavnooptuženi sa Zagrebačkog
veleizdajničkog procesa Adam Pribićević je u razgovoru za list „Nova Europa“
1940. godine priznao terorističku djelatnost beogradske organizacije „Slovenski
Jug“ na teritoriju Austro-Ugarske. Za vrijeme Zagrebačkog veleizdajničkog
procesa je veći dio tiska u Zagrebu podupirao optužene teroriste i zavjerenike,
što nije čudno ako se uzme u obzir da je propaganda Kraljevine Srbije
financirala prosrpski tisak, a pogotovo sve novine na srpskom jeziku. Srpska propaganda nije ni jednog muslimana
ili pravoslavca nazivala Jugoslavenom, nego samo i jedino Srbinom, dok je svaki
Hrvat rimokatoličke vjeroispovijedi žigosan kao izdajica ako bi se izjašnjavao
samo kao Hrvat, a ne kao Jugoslaven ili Srbohrvat. Cilj je takve agresivne
propagande bio očit: Hrvate po mogućnosti denacionalizirati te im priskrbiti
tuđe ime za oznaku njihove nacionalne pripadnosti. Da bi se pridobilo određene
pripadnike hrvatske mladeži, osnivane su i udruge s „nacionalističkim“
atributom u imenu, ali je pritom zaobilaženo hrvatsko ime. Češki profesor Thomas Garrigue Masaryk žestoko je na
Zagrebačkom veleizdajničkom procesu branio optužene Srbe, članove političke
stranke „Hrvatsko-srpske koalicije“ (H-SK). Masaryk je, inače, okupljao neke
hrvatske političare, među njima i Stjepana Radića, i bio je duhovni pokretač
Hrvatsko-srpske koalicije na čelu s Franom Supilom, koji su se odrekli
političkog nasljeđa Oca domovine Ante Starčevića i krenuli dijametralno suprotnim
putom u politici, put koji će završiti 1918. u Jugoslaviji. Masaryk je
stvaranje „Velike“ Srbije vidio kao alibi za stvaranje velike Češke pod imenom
Čehoslovačke Republike. Međutim, neki naivni hrvatski političari bili su toliko
slijepi u svojoj (neosnovanoj i fanatičnoj) mržnji prema Josipu Franku, da nisu
uočili kako ih Masaryk vodi za nos. (Uz Trg
maršala Tita, u Zagrebu, nadovezuje se danas, u Republici Hrvatskoj, Masarykova ulica.) Dok su Josipa Franka
i njegove pravaše (Čista stranka prava), koji su se zalagali za hrvatsku državu
kao treću federalnu jedinicu u Austro-Ugarskoj, optuživali za sluganstvo Beču,
jugoslavenski orijentirani političari iz Hrvatsko-srpske koalicije su, što
svjesno, što nesvjesno, radili u korist Mađara i Srba odnosno u korist „Velike“
Srbije zvane Jugoslavija. I Mađari su u svojoj slijepoj mržnji prema Hrvatima
previdjeli da njihova antihrvatska politika podupiranja Srba u Hrvatskoj vodi
do razbijanja velike Mađarske.
Jugoslavenski
marksist i hrvatski književnik August Cesarec – terorist „Crne ruke“
U zagrebačkom tjedniku “Nacional” je
21.11.2006. u članku pod naslovom „Prvi
hrvatski atentatori“ prezentirana knjiga Josipa Horvata “Pobuna omladine 1911.-1914.” Riječ je u
navedenoj knjizi o nekoliko hrvatskih studenata i mladih intelektualaca, od
kojih su neki završili kao komunisti, a u navedeno vrijeme izvršili su
teroristički napad i atentat na komesara Cuvaja u Zagrebu (1912. godine). Uloga
Luke Jukića i Augusta Cesarca i drugih, međutim, potpuno je krivo predstavljena
od autora u navedenoj knjizi, jer su atentatori predstavljeni kao jugoslavenski
orijentirani omladinci. S.M. Štedimlija je u svojoj knjizi “Zavjere protiv
svjetskoga mira” dokazao povijesnu istinu da su se Jukić i Cesarec u zbilji
borili za uspostavu “Velike” Srbije, instrumentalizirani od terorističke
velikosrpske organizacije “Crne ruke” koja ih je u Srbiji, kao Luku Jukića,
obučavala u rukovanju oružjem, revolverima i bombama. (L. Jukić se u Beogradu
osobno sastao s vođom “Crne ruke”, Dragutinom Dimitrijevićem “Apisom”.) Od
optuženih pred sudom u Zagrebu, zbog (nesupjelog) atentata na komesara Cuvaja,
su August Cesarec, Dušan Narandžić, Gjuro Cvijić, Kamilo Horvatin, F.
Neidhardt, R. Horvatin, Roman Horvat, V. Badalić, Stevo Galogaža, V. Dolenc, J.
Šarinić, nakon Prvog svjetskog rata postali komunisti. Po osuđenom teroristu
Badaliću je u Zagrebu za vrijeme Titove Jugoslavije nazvana jedna ulica na
Trešnjevci, te Badalićeva ulica u Zagrebu postoji i danas u Republici
Hrvatskoj, a kult Augusta Cesarca, čija
je ulica odmah uz Trg bana Jelačića u Zagrebu, ostao je neokrnjen. (Toliko o bivšim komunistima u Republici
Hrvatskoj koji se danas zaklinju u demokraciju i pravnu državu, uz aktualni Trg maršala Tita, u Zagrebu.)
TEHNIČKA GENEZA
STVARANJA «TAMNICE NARODA » (JUGOSLAVIJE)
Dok je ideju stvaranja
Jugoslavije polovicom 19. stoljeća promovirao hrvatski političar i
rimo-katolički Đakovački biskup (njemačkog podrijetla) Josip Juraj
Strossmayer, tehnički bombaško-teroristički dio realizacije
stvaranja «Velike» Srbije pod imenom jugoslavenske države pripremila je od 1903. godine beogradska
zavjerenička organizacija «Crna ruka», uz potporu vlade Kraljevine Srbije i
kralja Petra I. Karađorđevića, koja je 28. lipnja 1914. (na srpski Vidovdan) u
Sarajevu organizirala smrtonosni atentat na austrougarskog
prijestolonasljednika Franju Ferdinanada i njegovu suprugu Sofiju, što je bio
povod izbijanju Prvog svjetskog rata.
Strossmayerova
«Narodna stranka» čija je pro-carska politika 1861. godine
Hrvatsku 1868. godine potčinila Ugarskoj i njemačkom imperatoru u Beču, a od
1905. godine «Hrvatsko-srpska koalicija» (H-SK) s «politikom novog kursa»,
gurali su hrvatski narod u propast Jugoslavije. Uz Hrvatsko-srpsku koaliciju je
za vrijeme Prvog svjetskog rata u inozemstvu, u Londonu, djelovao Hrvatski
odbor na čelu s Antom Trumbićem, koji je preimenovan u Jugoslavenski odbor.
Hrvatski stijeg razvio je 1861.
godine u hrvatskom Saboru Otac domovine Ante Starčević sa Strankom prava ali je režimskom
spletkom uz pomoć domaćih izdajica, takozvanih Strossmayerovih «narodnjaka» i
«liberala» (zvanih «obzoraši», po stranačkom glasilu «Obzor»), njegova politika
hrvatskog državnog prava paralizirana i zamrznuta.
Do istrage vaše ili naše
Godine 1905. jugoslavensku štafetu je od Strossmayerovih
«narodnjaka» preuzela hrvatsko-srpska «Koalicija» (H-SK) hrvatskog
političara Frana Supila i srpskog političara Svetozara Pribićevića.
Čudno je, da je Fran Supilo pristao na koaliciju sa Svetozarom Pribićevićem
i njegovom Srpskom samostalnom strankom, s obzirom da je u glasilu te srpske
stranke u Zagrebu, «Srbobran», objavljen 1902.
godine šovinistički članak pod naslovom «Srbi
i Hrvati», u kojemu je Hrvatima negirana njihova nacionalnost. U Zagrebu su
zbog toga izbile žestoke i opravdane antisrpske demonstracije, da bi samo tri
godine nakon toga dio utjecajne hrvatske politike ušao u kolaboraciju s domaćim
kvislinzima odnosno s petom kolonom, što je 1945. dovelo do nepregledne kolone
četveroreda hrvatskih ratnih zarobljenika koje su partizanski nasljednici
Hrvatsko-srpske koalicije vodili od Bleiburga na strijeljanje u šumu Tezno kraj
Maribora, na Kočevski rog kraj Ljubljane, u Maceljsku šumu kraj Krapine itd.,
čak i bez istrage !
H-SK nije mogla otvoreno
zastupati ideju razbijanja Austro-Ugarske Monarhije i stvaranja Jugoslavije,
tako da je jugoslavensku politiku vodila prikriveno u suradnji s mađarskim
režimom, a Mađari su iskorištavali protuhrvatsku politiku hrvatsko-srpske
Koalicije kako bi oslabili i onemogućili realizaciju hrvatske politike pravaša:
politička stranka prava se od 1894. zauzimala za ujedinjenje hrvatskih
zemalja i za samostalnu Hrvatsku u federativnoj Monarhiji.
Strossmayerovi Jugoslaveni su otvorenu jugoslavensku
politiku počeli voditi tek za vrijeme Prvog svjetskog rata:
Jugoslavensku
politiku vodio je „Jugoslavenski klub“ u Carevinskom vijeću u Beču, za
vrijeme Prvog svjetskog rata (klub južnoslavenskih zastupnika iz slovenskih i
hrvatskih zemalja i Vojvodine), ali u okviru Monarhije, dok je otvorenu
jugoslavensku politiku rušenja Monarhije vodio emigrantski „Jugoslavenski
odbor“ u Londonu. Vođa «Jugoslavenskog kluba» bio je slovenski političar
Korošec, a vođa «Jugoslavenskog odbora» hrvatski političar Trumbić.
Na čelu hrvatsko-srpske Koalicije bio je do 1909. godine Hrvat Frano Supilo, a
od tada je stvarni vođa Koalicije
postao Srbin Svetozar Pribićevć. Frano Supilo je ostavku na položaj
predsjednika vladajuće Hrvatsko-srpske koalicije dao, kako je naveo, «iz
političkih razloga», zato što je srpski dio Koalicije, po Supilovu ispravnome
mišljenju, vodio velikosrpsku politiku, za račun srbijanske vlade u Beogradu.
(Vidi knjigu S.M. Štedimlije «Verschwörungen gegen den Frieden», Zagreb, 1944.
i 2005. godine (Zavjere protiv svjetskoga
mira).
Godine 1917.
u kopernikanskom obratu se za Jugoslaviju počela zalagati stranka pokojnog Mile
Starčevića (SSP), a početkom 1918. se ta bivša pravaška stranka
(SSP), koju je počeo voditi zubar Ante Pavelić, deklarativno i otvoreno stavila
na čelo jugoslavenskog pokreta u Zagrebu. Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) također je, 1918.
godine, izdala Frankove pravaše, raskinula s njima saborsku koaliciju, i
priključila se jugoslavenskom pokretu pod imenom «Narodno vijeće Slovenaca,
Hrvata i Srba» (Narodno vijeće SHS). Kada je Stjepan Radić 24. studenog
1918. u zgradi Hrvatskog sabora, u kojemu je zasjedao središnji odbor tzv.
«Narodnog vijeća SHS», pozvao na toj sudbonosnoj sjednici delegate «Narodnog
vijeća SHS» da «u Beograd ne srljaju kao
guske u maglu», bilo je već prekasno, a bilo bi komično, da nije bilo
tragično. Na to je Stjepan Radić trebao misliti ranije, kada je primjerice,
pola godine prije toga raskinuo parlamentarnu koaliciju s Frankovim pravašima
(Stranka prava), dakle, s onima koji su bili protiv bilo kakve Jugoslavije.
Do Krfske
deklaracije 1917. se Srbija apsolutno protivila osnivanju Jugoslavije odnosno
srbijanska vlada premijera Nikole Pašića se decidirano protivila
ujedinjenju Srbije s Hrvatskom u Jugoslaviju, jer je srbijanska vlada slijedila
politički program stvaranja velike Srbije na račun Hrvatske, Bosne i
Hercegovine, Sandžaka, Kosova, Makedonije i Vojvodine. Međutim, Krfskom
deklaracijom nije definirano buduće ustavno unutarnje uređenje zajedničke
jugoslavenske države tako da je Pašić prihvatio stvaranje Jugoslavije jer je
vidio priliku da beogradska politika putem srpske dinastije Karađorđević, kao
suverena buduće zajedničke države, nametne Hrvatima veliku Srbiju pod imenom
zajedničke države Slovenaca, Hrvata i Srba.
Državni
udar ili listopadski revolucionarni prevrat 1918. godine protiv hrvatskih
interesa izvela je u Zagrebu izdajnička bivša pravaška stranka zubara Ante
Pavelića (SSP), predsjednik «Jugoslavenskog kluba» Korošec, šef srpskog krila i
potpredsjednik i stvarni vođa hrvatsko-srpske Koalicije (H-SK) Svetozar Pribićević, vođa seljačke stranke Stjepan
Radić (HPSS), Socijaldemokratska stranka Hrvatske, i predsjednik vlade
Kraljevine Srbije, Nikola Pašić. – To su one političke organizacije i
političari (zajedno s Antom Trumbićem i Jugoslavenskim
odborom u Londonu) koji su hrvatskom narodu stavili godine 1918. omču oko
vrata.
Saborska većina koju
je činila hrvatsko-srpska Koalicija (H-SK) sa 24 posto glasova na izborima iz
1913. godine, od ukupno 208 tisuća birača, izglasala je 29. listopada 1918. na
nedemokratski način odluku da Sabor prenese svoju vlast na prevratničku bandu
pod imenom „Narodno vijeće SHS“. Pri tome hrvatsko-srpska Koalicija u Saboru
1918. uopće nije raskinula personalnu uniju s habsburškom dinastijom, iako je
njemački imperator u Beču sazivao i raspuštao Sabor.
Parlamentarnim činom
od 29. listopada godine 1918. se Hrvatska samo otcijepila od Ugarske ali ne u
državno-pravnom smislu i od cara Austro-Ugarske.
Hrvatsko-srpska
Koalicija (H-SK) nije imala saborski mandat da vlast i ovlasti hrvatskog Sabora
prenosi na neko drugo, nehrvatsko, političko tijelo, iako je jugoslavenska
banda upravo to učinila, a potom je ta ista politička jugo-mafija zasjedala u
zgradi hrvatskog Sabora i donijela odluku o ujedinjenju Države SHS (u kojoj se
Hrvatska nalazila) sa Srbijom u Jugoslaviju. Sve ostalo do 1941. i od
1945. do godine 1991. tragična je povijest.
Neka za povijest bude
zabilježeno, da je na čelu jugo-mafije stajao capo di tutti capi Josip Juraj
Strossmayer, te ostali banditi iz jugoslavenske kriminalne organizacije
poput Svetozara Pribićevića, izdajice, zubara, Pavelića Ante, kratkovidnog Ante
Trumbića, velikosrbina Nikole Pašića, diktatora Aleksandra Karađorđevića,
Jugoslavena Vladka Mačeka (HSS), i partizanskog bandita, jugoslavenskog
diktatora i komunističkog tiranina Josipa Broza Tita. Josip Broz Tito
postao je Strossmayerov nasljednik, capo di tutti capi političke jugo-mafije.
KOMENTAR
I u ona tmurna i
pesimistična vremena kad je Hrvatska nakon osmanlijskih osvajanja u 16.
stoljeću predstavljala RELIQUIE RELIQUIARUM ili “ostatke ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva”, ono što je
uvijek nosilo i predstavljalo hrvatsku državnost i njen suverenitet bio je
upravo Sabor kao vrhovno zakonodavno
tijelo iznad kojega može i treba biti samo Bog!
Čak, odkad je Hrvatska
izgubila svoj međunarodni subjektivitet početkom 12. stoljeća (1101.) kad je
Hrvatska ušla 1102. u takozvanu personalnu
uniju s Ugarskom, Hrvatska ipak nije izgubila i svoju državnost, a jedan od
dokaza je postojanje Sabora kroz cijeli srednji vijek.
Tek ulaskom Hrvata u
državnu zajednicu sa Srbijom nestalo je 1918. vrhovno hrvatsko zakonodavno
tijelo, Hrvatski sabor, odnosno prestalo je kucati srce u Hrvata:
Te, 1918. godine, Hrvati
su prvi puta u svojoj povijesti postali nitko i ništa - ostali su bez Hrvatske,
bez Sabora, bez državnosti, bez suvereniteta, a međunarodni subjektivitet nisu
ni dobili, već su u svijetu bili zastupljeni od velikosrpskih seoskih đilkoša
iz čumeza beogradske čaršije.
Hrvatsko pitanje nije
riješeno, niti nakon 1. svjetskog rata, niti pred 2. svjetski rat. Nije
riješeno niti u Drugom svjetskom ratu niti za vrijeme Hladnog rata:
·
Hrvatsko pitanje značilo je pitanje, hoće li se ujediniti
povijesne hrvatske zemlje, koje su osmanlijskim osvajanjima početkom novog
vijeka pokorene, i razjedinjene pale pod nekoliko stranih vladara i država.
·
Hrvatsko pitanje obuhvaćalo je i pitanje, hoće li se
stvoriti hrvatski politički narod, bez obzira na vjeru, hrvatski narod koji je
osmanlijskim osvajanjima podijeljen na katolike, muslimane, pravoslavce itd.
·
Hrvatsko pitanje obuhvaćalo je i pitanje hoće li hrvatski
narod postati slobodan, i hoće li imati svoju državu.
·
Hrvatsko pitanje bilo je i pitanje, hoće li hrvatski narod
imati neovisnu državu i hoće li hrvatski narod imati svoj suverenitet
predstavljen hrvatskim Saborom?
Hrvatska se ujedinila i
postala samostalna i neovisna onog trenutka kada je hrvatski narod sam počeo
krojiti svoju sudbinu, i kada je Starčevićevu virtualnu Hrvatsku snagom oružja
hrvatski dragovoljac i bojovnik 1991. istrgnuo ispod mrtvačkog zagrljaja
Jugoslavije i Judinog poljupca komunizma, i to zahvaljujući političkom moralu i
hrabroj akciji Starčevićevih nasljednika.
Čak su se Hrvatima 1990.
nametnuli opet krivi vođe (Tuđman i HDZ), ali je bahatost neprijatelja
(Jugoslavena i Srba, komunista i četnika) bila razarajuća za Jugoslaviju, a
lažno “bratstvo i jedinstvo” Srba i Hrvata pokazalo se kao mjehur od sapuna.
Odlučnost Starčevićevih nasljednika u Hrvatskoj stranci prava (HSP – danas
HSP1861.) i pad berlinskog zida, doveli su do toga da je 130 godina nakon
pojave Oca domovine obranjena
(Republika) Hrvatska. Godine 1991. je obnovljena nezavisna hrvatska
država - s neovisnom Republikom Hrvatskom hrvatski narod ima suverenitet,
djelomično su se ujedinile hrvatske zemlje, etablirano je građansko društvo i
kapitalistički umjesto komunističkog sistema, proglašena je demokratska ustavna
republika, iako ne i pravna država koja u Tuđmanovom sustavu (“tuđmanizam”)
postoji samo nominalno (znači, pravna država ne funkcionira – zbog vladavine
bivših komunista). (KRAJ KOMENTARA) U posljednjem nastavku: uzaludni napori
Frankovih pravaša da spriječe osnivanje Jugoslavije, zbog izdaje Stjepana
Radića.