«HRVATSKO PRAVO»
19. prosinac 2006
JE LI VAŽNIJI REDOSLIJED ZLOČINA OD NJIHOVE BITI?!
«Bleiburg» bio osveta za «Jasenovac», a za «Banjicu» i «Sajmište»?
Komentar govora predsjednika Mesića u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu, 15. prosinca
2006. godine, objavljen sutradan u «Novom listu» pod naslovom «Isprika prosta k'o opanak», ostao bi
možda nezapažen da novinarka Nela Vlašić nije istaknula važnost redoslijeda
zločina u Drugom svjetskom ratu koji je predsjednik-građanin spomenuo, nakon
što se bivšim komunistima još jednom ispričao zbog njegovih neoustaških ispada
1992. u Australiji.
Predsjednik Mesić je ponovio svoju prošlogodišnju originalnu
tvrdnju kojom pravda zločine, da je partizanski «bleiburški» zločin bio
«osveta» za ustaški zločin u jasenovačkom logoru. Kad bi to bilo točno, a nije,
onda bi se po toj logici moglo postaviti pitanje aktualne osvete za
komunističke žrtve golootočkog logora, a osveta bi po toj logici mogla,
primjerice, pogoditi i neke akademike koji su pozdravili Mesićev govor u
«jugoslavenskoj» Akademiji, kao na pr. akademika Eugena Pusića, koji je u
Titovoj Jugoslaviji poslije rata u nakaradnom titoističkom pravosuđu bio
socijalistički stup režima i «čovjek novoga kova» za obračun sa svima koje je
komunistička partija označila kao «narodne neprijatelje» i
«kontrarevolucionare». Ako je «Bleiburg» bio osveta za «Jasenovac», zašto su
partizani ubijali slovenske ratne zarobljenike (antikomunistički Slovenci nisu
imali logore), ili, zašto se partizani nisu osvetili Srbima zbog dva srbijanska
konc-logora u Beogradu, «Banjice» i «Sajmišta», u kojima su masovno ubijeni
srpski Romi i Židovi?
Zašto pet partizanskih «korpusa» nisu oslobodili jasenovačke
logoraše?
Kao što smo početkom godine poučili akademika Petra Strčića,
što je to antifašizam, i da predlagatelji rezolucije Vijeća Europe pod brojem
1481 od 25. siječnja 2006. o «Nužnoj
međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima» nisu bili
«desničari», nego predstavnici konzervativne demokratske Europske pučke stranke, tako ćemo sada poučiti gospođu Nelu Vlašić
o «redoslijedu zločina».
Redoslijed zločina uopće nije važan, važna je bit zločina,
tko god zločin počinio, i u ime koje god ideologije ili političkog pokreta
zločin bio počinjen. Ali, pošto je Neli Vlašić iz «Novog lista» bitan
redoslijed zločina, onda ćemo gospođu podsjetiti da je Josip Broz Tito kao
srednjerangirani komunistički aparatčik zbog zločina terorizma osuđen 1928. na
Zagrebačkom bombaškom procesu, prilikom čega je osuđenik izjavio, da ne priznaje građanski sud nego samo sud
Partije! Također treba podsjetiti na sustavne velikosrpske zločine od 1.
prosinca 1918. do 10. travnja 1941. godine, kojemu je kao žrtva bio izložen
cjelokupni hrvatski narod na čelu sa svojim oporbenim političkim vodstvom i
Stjepanom Radićem, a na dan uspostave NDH su srpski oficirski zločinci ubili
rezervnog oficira Petra Kvaternika, brata maršala Slvaka Kvaternika, koji je
proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, dok su do kraja Travanjskog rata (od 6. do
18. travnja 1941.) velikosrpski zločinci poubijali najmanje 35 hrvatskih
nenaoružanih civila, spalili i
bombardirali mnoštvo sela u Hercegovini i
Slavoniji. Isti ti velikosrpski zločinci nastavili su poslije s
terorizmom u tako zvanim «narodnim ustancima» četnika i partizana tijekom 1941.
godine, a rezultat tih ustanaka je preko 10 tisuća hrvatskih civilnih žrtava.
Tek nakon toga dolaze žrtve ustaškog konc-logora, čiji približni broj do dana
današnjeg još nije znanstveno utvrđen, niti postoje posmrtni ostaci «60 do 80
tisuća jasenovačkih žrtava», koliko navodi
Slavko Goldstein, čiju je procjenu bez ikakvog kriterija preuzeo državni
vrh na čelu s premijerom Sanaderom i predsjednikom Mesićem. I sada dolazimo do
najvažnije činjenice koju Nela Vlašić i njen predsjednik-građanin ne priznaju,
jer kao da se ponašaju poput njihova idola Josipa Broza Tita koji je priznavao
samo sud Partije! «Bleiburg» nije bio partizanska osveta za «Jasenovac» jer
partizani nisu digli ustanak zbog Židova i Roma, nego zbog Staljinove
zapovijedi o dizanju ustanka, a do tada su titoisti podržavali njemački nacizam
s kojim je komunizam od 23. kolovoza 1939. bio u ugovornom savezničkom odnosu.
Komunistima je ustaški jasenovački logor bio za vrijeme Drugog svjetskog rata
nevažan, kao i njegove žrtve, jer nikada za vrijeme Drugog svjetskog rata niti
jedna partizanska jedinica nije niti pokušala osloboditi logoraše niti je
napala logor, što je čudno ako se uzme u obzir da je u Hrvatskoj bilo pet
partizanskih «korpusa». (Što su radili partizanski «heroji» i «prvoborci»?)
Masovne likvidacije na «Bleiburgu» i «Križnom putu» nisu bile nikakva osveta, budući
da su jugoslavenski partizani izvršili 1944. – 1945. genocid nad hrvatskim
narodom, a ako Neli Vlašić i njenom
predsjedniku-građaninu nešto u vezi toga nije jasno, neka pitaju aktualnog
predsjednika Hrvatskog sabora, da li su masovne likvidacije hrvatskih ratnih
zarobljenika i zarobljenih civila bili genocid ili «osveta».
Partizani se nisu imali zbog čega osvećivati, jer ustaše
nisu 1941. srušili Jugoslaviju, nego su prvu «tamnicu naroda» srušile Sile
osovine Njemačka, Italija i Bugarska.
Partizanski ratni zločini i zločin genocida bio program
Komunističkog manifesta iz 1848. godine:
Predsjednik Mesić nije u pravu kada kaže, da treba praviti
razliku između režima zasnovanog na zločinu i onoga koji je zločin povremeno
tolerirao («Fašizam je bio zločin u ideji i realizaciji, a socijalizam utopija
pri čijoj je realizaciji bilo zločina, ali zločin nije bio program».)
Demantiramo predsjednika Mesića tvrdnjom Slavka Goldsteina koji je u «Jutarnjem
listu» 2005. izjavio, da «ustaški režim 1941. nije imao plan o istrebljenju
Židova, Roma i Srba». Komunistička partija u svom je programu imala plan o
istrebljenju «buržoaske klase», što su definirali Karl Marx i Friedrich Engels
1848. godine u «Manifestu komunističke
partije». Tko je pak pripadao «buržoaskoj klasi», o tome je odlučivala
komunistička partija, tako da je taj pojam proširila čak i na seoske
veleposjednike, a poznate su masovne likvidacije «radničke klase» za vrijeme
Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine i nadalje (primjerice, masovno
strijeljanje sudionika radničkog štrajka u tvornici oružja u ruskom gradu
Tuli). «Bleiburški» zločin nad četvrt milijuna Hrvata bio je titoistički
program, koji su titoisti počeli provoditi od 22. lipnja 1941. godine, kada su
sisački partizani pobili u vlaku mljekarice (žene-seljanke), zatim, 1942.
godine kada su srpski partizani, čiji je vrhovni komandant bio Tito, pobili
podno Kozare kraj Prijedoru 229 građana iz Prijedora i sveukupno oko 400
nedužnih ljudi iz prijedorskog okruga, samo zato što nisu bili Srbi i
partizani-komunisti, i tako dalje do kraja Drugog svjetskog rata masovne su
likvidacije bili sastavni dio «Narodnooslobodilačke borbe», i
«Narodnooslobodilačkog pokreta» koji je bio pod kontrolom komunističke partije,
tako da je svejedno, da li su komunisti činili manjinu boraca (kako je Mesić naveo) ili većinu
partizanskih boraca, jer nisu odlučivali partizani nego politbiro CK KPJ ili
«Vrhovni štab» na čelu s Titom.
Predsjednik Mesić se ispričao bivšim komunistima, a ne
antifašistima:
I na kraju, predsjednik Mesić se nije ispričao
antifašistima, nego bivšim komunistima, a komunisti nisu antifašisti zapadnog
tipa nego staljinisti istočnog tipa. Antifašist je u Drugom svjetskom ratu bio
Zagrebački nadbiskup Stepinac, a ne Josip Broz Tito! Biti antifašist danas
znači biti demokrat i antikomunist, a to bivši partizani nisu, jer oni nisu
hrvatski antifašisti iz Drugog svjetskog rata, nego su jugoslavenski boljševici
i staljinisti! I da bude jasno i posljednjem staljinistu (titoistu) u ovoj zemlji, «bleiburške» hrvatske žrtve
nisu žrtve antifašizma nego žrtve komunizma-titoizma! Dok kriptokomunisti u
Republici Hrvatskoj neprestano ponavljaju priču o ustaškim zločinima, patolozi
karlovačke bolnice nedavno su potvrdili da 350 posmrtnih ostataka ubijenih
osoba, koji su ekshumirani kraj bivše partizanske bolnice na Petrovoj gori,
predstavljaju žrtve komunizma.
(Ovaj odgovor ne šaljemo u «Novi list», jer od rezolucije
Vijeća Europe o osudi zločina komunizma nije objavio niti jedan jedini članak
ovog Centra ili demanti jednostrane (titoističke) interpretacije povijesti.
Liberalno-demokratske novine na Zapadu redovito objavljuju antikomunističke
članke, dok članke bivših nacista i komunista, i članke neofašista, ne
objavljuju.)
Goran Jurišić
Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma