«HRVATSKO
PRAVO»
20. prosinac 2006.
ŠTO
JE MESIĆ PREŠUTIO O SEBI I O HRVATSKOM PROLJEĆU!
Hrvatska izvještajna
novinska agencija izvijestila je hrvatsku javnost, da je u povodu 35.
obljetnice Hrvatskog proljeća 1971. godine, Centar za demokraciju i pravo “Miko
Tripalo” organizirao 18. prosinca u sjedištu Sveučilišta u Zagrebu (na Trgu
maršala Tita – koje li tragedije i sramote) znanstveni skup o Hrvatskom
proljeću, pod pokroviteljstvom i uz sudjelovanje predsjednika Republike
Stjepana Mesića. HINA je prenijela najvažnije dijelove govora predsjednika
Mesića, ali o drugim, pogotovo znanstvenim prilozima ostalih sudionika, javnost
nije saznala ni riječi. Glavno da se zna što Mesić misli o Hrvatskom proljeću.
Što, dakle, predsjednik, ne u ostavci, nego u isprici (zbog njegovih
neoustaških ispada u Australiji 1992.) misli o Hrvatskom proljeću?
Iz Mesićevih usta
saznajemo da je Hrvatsko proljeće, nakon “(…) devijacija u tadašnjem
jednopartijskom sustavu (…)” značilo “demokratski pokret”. Vidi, vidi! Hoće li
se predsjednik-građanin sutra, zbog označavanja Hrvatskog proljeća demokratskim
pokretom, ispričavati udruzi bivših partizana-aktualnih titoista, “SAB-u”?
(SUBNOR, prethodnica “SAB-a”, pridružio se 1972. osudama hrvatskih proljećara i
zakleo se “maršalu Titu”, a 1991. je tražio državni udar “JNA” protiv
demokratski izabrane vlasti u RH.) “To je razdoblje bilo nepravedno
zapostavljeno i nedovoljno istraženo u hrvatskoj historiografiji”, rekao je
Mesić. Vidi, vidi, predsjednik-titoist priznaje da postoji hrvatska
historiografija, od koje, usput rečeno, ništa ne preuzima u svojim javnim
govorima i nastupima, posebno u vezi povijesti Drugog svjetskog rata na
hrvatskom prostoru, nego sve lažne teze s tim u vezi preuzima od jugoslavenske
marksističke (titoističke) historiografije koju prezentiraju nazovi pravnik,
ekonomista i ex-“JNA”-oficir Dušan Bilandžić “Dule”, Sorosev stipendist Tvrtko
Jakovina, publicist Slavko Goldstein itd. Kao političke protagoniste Hrvatskog
proljeća Mesić je naveo Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala. “Nažalost, pokret
/Hrvatsko proljeće/ je doživio slom, kojemu razlog treba tražiti u nespremnosti
tadašnjega jugoslavenskog političkog i vojnog vrha da prihvati promjene, kao i
u nezrelosti dijela sudionika “proljeća”, koji nisu bili na političkoj visini u
tom povijesnom trenutku”, ocijenio je Mesić. Vidi, vidi! Mesić je svoj govor
završio porukom kako su ustavne promjene iz 1974. godine, na koje je utjecalo
Hrvatsko proljeće, stvorile osnovu za razdruživanje jugoslavenskih republika i
osamostaljenje Republike Hrvatske 1991. godine. Točnije bi bilo, Mika Tripalo
je najzaslužniji što je u ustavne promjene 1974. godine implementiran amandman
o “pravu republika /SFRJ/ na samoopredjeljenje do otcjepljenja”, ali povijesna
je istina da je Tito dozvolio ovaj ustupak, ne zbog naroda, nego kako bi
učvrstio vlast komunističke partije i svoju osobnu cezarističku vlast
doživotnoga predsjednika odnosno dikatatora. Uz to, povjerenik EU i
ustavnopravni stručnjak Robert Badinter ocijenio je, da se “SFR Jugoslavija
raspala zbog rata”, a ne zbog ustava iz 1974. godine. Za primijetiti je da
Mesić nije ni jednom riječju naveo da se na čelu jugoslavenskog političkog i
vojnog vodstva 1971. nalazio jugoslavenski diktator i komunistički tiranin
Josip Broz Tito, i da je diktatorov palac okrenut u Karađorđevu 1971. prema
dolje značio smjenu Savke Dabčević-Kučar, na čije je mjesto na položaj
predsjednice Predsjedništva CK SKH došla Milka Planinc (rođena Malada), protiv
koje je nedavno Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma podnio
kaznenu prijavu zbog osnovane sumnje da je 1945. sudjelovala u ratnom zločinu i
zločinu genocida nad 30 tisuća hrvatskih I drugih ratnih zarobljenika u
Kočevskom rogu kraj Ljubljane. Preskočivši Karađorđevo 1971. u svom govoru
2006. godine, Mesić je još jednom dokazao svoju nedosljednost i sluganstvo bivšem
jugokomunističkom režimu, totalitarnom režimu koji nije u stanju nazvati pravim
imenom, da se, naime, radilo o totalitarnom,
komunističkom i titoističkom režimu. Stoji Mesićev navod da je Hrvatsko
proljeće do sada bilo nepravedno zapostavljeno, a može se pojasniti da je do
sada bilo nepravedeno zapostavljeno, kako na sveučilištima i fakultetima, tako
i u gimnazijama, u medijima, pa i u predsjedničkom uredu gdje Mesić trenutno
obavlja dužnost predsjednika Republike, jer inače za svoje savjetnike ne bi uzeo
bivše boljševike nego hrvatske proljećare-demokrate. Zašto je, međutim,
Hrvatsko proljeće do sada zapostavljano? Zato što su u Republici Hrvatskoj na
vlasti bivši komunisti, i to mahom onaj dio bivših komunista koji je sudjelovao
u režimu progona protagonista Hrvatskog proljeća, i to na čelu s današnjim
predsjednikom Republike Stjepanom Mesićem pa do predsjednika Socijaldemokratske
partije Ivice Račana, suvlasnika Europapressholdinga Ninoslava Pavića, i mnogih
novinara i urednika koji su se stavili u službu režima za prokazivanje
hrvatskih proljećara kao “nacionalista” i “kontrarevolucionara”, kao na pr.
aktualni glavni ravnatelj HRT-a Mirko Galić, nositelj jugoslavenskog “Ordena za
zasluge za narod sa srebrnom zvijezdom”. O pokojnom Šuvaru i pokojnom Josipu
Vrhovcu su novinari “Jutarnjeg lista” i “Novog lista” napisali plahte
panegirika, umjesto da su ih žigosali kao predstavnike i simbole zločina
komunizma na ovim prostorima.
Komunistički
aparatčik Stipe Mesić 1967. tražio kazneni progon za potpisnike Deklaracije o
hrvatskom književnom jeziku:
Hrvatsko proljeće nije
počelo 1971. godine, nego 1966. godine nakon pada terorističkog Rankovićeva
režima, i 1967. su hrvatski intelektualci donjeli do tada nezamislivu
Deklaraciju o hrvatskom jeziku kao alternativu dotadašnjem tzv. Novosadskom
dogovoru komunista-titoista iz 1954. godine, po kojemu je stvoren umjetni tzv.
“hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski jezik”. Deklaracija o hrvatskom jeziku bio
je intelektualni pokušaj zaštite hrvatskog jezika od srbizacije, i predstavlja
uvod u Hrvatsko proljeće. Deklaraciju o hrvatskom jeziku potpisale su
mnogobrojne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove, među njima i Matica
Hrvatska, koju je šefica reformiranih komunista Savka Dabčević-Kučar tajnom
službom dala suradničkom pomoći doušnika uhoditi. UDB-a je Savki (znanoj i kao
“hrvatska ruža”) podnjela izvješće na 500 stranica, i to sa zaključkom kako
“Matica Hrvatska predstavlja žarište kontrarevolucionarne djelatnosti i
hrvatskog nacionalizma”. (Veleposlanstvo Velike Britanije u Beogradu se pridružilo
UDB-i, nazvavši u svom povjerljivom izvješću hrvatski nacionalizam
“umobolnim”.) Na osnovi izvješća zloglasne UDB-e o Matici Hrvatskoj su
boljševici Vladimir Bakarić i Josip Vrhovec optuživali intelektualce koji su
završili na montiranim političkim sudskim procesima u Zagrebu i drugdje, uz
višegodišnje teške zatvorske kazne, koje se mjere, ne u godinama nego u
stotinama godina robije. Onaj državni odvjetnik koji tada, 1972. nije htio
sudjelovati u montiranju lažnih optužnica protiv nedužnih ljudi, bio je prvi
predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pokojni gospodin Vjeskoslav
Vidović, ali njemu predsjednik Mesić ove godine nije došao na sprovod –
vjerojatno je imao važnijeg posla. Svoju ulogu u progonu potpisnika Deklaracije
o hrvatskom jeziku je Stjepan Mesić prešutio na znanstvenom skupu. Razumijemo i
zašto. Poštovane čitateljice i čitatelji “Hrvatskog prava”, možete li zamisliti
da je predsjednik Mesić na znanstvenom skupu o Hrvatskom proljeću rekao: Dame i gospodo! Kao delegat Saveza komunista
Hrvatske u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske afirmirao sam Hrvatsko
proljeće na način, da sam 1967. tražio kazneni progon za potpisnike Deklaracije
o hrvatskom jeziku. Uz to sam potpisnike nazvao “bombašima”, i usporedio ih s
hrvatskim emigrantima, koje sam također žigosao kao teroriste. Hrvatske
akademike i intelektualce, potpisnike Deklaracije, nazvao sam tada “pijancima”
i “drogerašima”. Šta ćete, takva su bila vremena. To je nezamislivo, ali
zato je “Hrvatsko pravo” donjelo integralni govor Stjepana Mesića iz 1967.
godine, koji je prenio tadašnji Partijski medij “Vjesnik”. Možda će Mesić i za
to uskoro naći izgovor i ispriku, kako bi mu hrvatska javnost i to brzo
oprostila, što je potvrda aksioma Oca domovine Ante Starčevića koji je prije više
od 100 godina ustvrdio da hrvatski narod brzo zaboravlja nepravde koji mu druge
učiniše. Zato Hrvati toliko i pate, jer brzo zaboravljaju i praštaju, bez
iskrenog kajanja i kažnjavanja prijestupnika svake vrste. Što se može, jedan
narod u Europi izgleda mora preuzeti ulogu mazohista, pa, eto, mi Hrvati.
Stjepan
Mesić osumnjičen za veleizdaju Republike Hrvatske:
Inače, Mesićevo
obrazloženje motiva, zašto je početkom devedesetih godina 20. st. bio
“ustašoid”, nije možda ono koje je dao, da je, naime, to bio njegov nužni
ustupak ex-komunističkoj desnici, i dio antivelikosrpske propagande za vrijeme
velikosrpske agresije. Postoji, međutim, logično objašenjenje zašto je glavni
tajnik HDZ-a i predsjednik vlade RH Stjepan Mesić svojedobno imao “neoustašku”
retoriku.
HSP 1861. je već tijekom
2004. godine i kasnije u nekoliko navrata iznio vrlo utemeljenu sumnju koju
također ove 2006. godine iznosi i Miroslav Tuđmanu u njegovoj knjizi “Vrijeme
krivokletnika”, da je Mesić 1990. i 1991. godine, na položaju člana Predsjedništva
SFR Jugoslavije, vojnoj vrhuški “JNA” i
šefu tajne službe KOS, Aleksandru Vasiljeviću, intimusu Slobodan Miloševića,
otkucao ili cinkario sve planove o tajnom programu naoružavanja Hrvatske
demokratske zajednice, i složio se s generalskom beogradskom kamarilom da “JNA”
izvrši državni udar u Republici Hrvatskoj i 1990./1991. smijeni demokratski
izabranu vlast u Zagrebu. Kako bi prikrio svoju navodnu doušničku ulogu, Mesić
je od 1989. do 1994. navodno glumio neoustašu. Mesićev napad na Deklaraciju o
hrvatskom jeziku, i huškanje totalitarnog jugoslavenskog pravosuđa na državni
progon potpisnika Deklaracije, diskvalificiralo bi Mesića u demokratskom
društvu kao kandidata za predsjednika Republike, a tajno doušničko djelovanje
za neprijateljsku stranu u ratu dovelo bi svakoga, pa i Mesića, u nekoj pravnoj
i demokratskoj državi na optuženičku klupu pod optužbom za kazneno djelo
veleizdaje zemlje. Republika Hrvatska očito nije pravna i demokratska država,
nego je jedina tranzicijska zemlja u Europi koja umjesto u društvo demokracije
ide u tranziciju ka neokomunizmu. Skandali koje Mesić stvara i proizvodi,
nastavljaju se iz dana u dan, i Mesić nikad ne zna kada će koji zec iskočiti iz
šešira.