Stranci nude jednostavan recept: sporove treba rješavati bez sudovanja, što je moguće postići medijacijom, arbitražom, ranom neutralnom procjenom, procjenom spora, nagodbenom konferencijom pred sucem ili nagodbenim tjednom

ZAGREB - Ima li lijeka za 1,3 milijuna zaostalih sudskih predmeta (po nekim neslužbenim izvorima u sudskim je ormarima već milijun i pol neriješenih spisa)? Predsjednik Vrhovnog suda Ivica Crnić dao je naslutiti: rješenja su u prekovremenom radu sudaca, institutu licenciranih sudaca, vježbanju sudačke discipline kako bi se godišnji priliv (oko 1,4 milijuna sporova) rješavao bez prenošenja u novo ljeto. Ministrica pravosuđa Ingrid Antičević Marinović je vrlo diskretno navijestila prvu pravu pravosudnu reformu u Hrvatskoj. Time je ovdašnjim sudovima pripisan i tranzicijski raritet jer se u dvanaest godina na tim reformama uopće nije radilo, za razliku od, naprimjer, Mađarske, koja iduće godine privodi kraju treću reformsku fazu.

U pomoć hrvatskom pravosuđu na razne načine uskaču strane ili međunarodne pravničke asocijacije. Polazište im je upravo nemoć 1.748 aktualnih sudaca da uz pritisak novih spisa rješavaju i zaostatke. A Ivica Crnić je sa Zrinjevca poručio: dok se ne skine sramnih 1,5 milijuna zaostalih predmeta na podnošljivu razinu, pravosuđe će biti kritizirano i, što je vrlo loše po opći poredak, neće biti pomaka ni u drugim krupnim društvenim poslovima. Na dva sudačka skupa održana u posljednjih mjesec dana, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Vladimir Gredelj je podržao i ocjene i moguća rješenja što su ih predložili Crnić i ministrica.

Prvi je tzv. medijacija. Riječ je o postupku u kojem odvjetnik, sudac ili pravni ekspert u nekoj oblasti odvojeno razgovaraju sa sukobljenim stranama. Povjerljivi razgovori omogućavaju objašnjavanje strankama njihova pravnog položaja u sporu i šansi da ga dobiju u eventualnom sudovanju. Cilj je postići stranačku nagodbu koju obje strane prihvaćaju kao “presudu”. Francuzi i Nijemci čak postupkom mirenja nastoje svesti broj medijacija na prihvatljivu mjeru pretvarajući volju za izbjegavartjem sudovanja u pravni temelj za njegovo razrješenje.

Drugi institut je arbitraža. Stranke prihvaćaju pravno stajalište, uglavnom vlastitih odvjetnika, vodi se postupak sličan sudskome pred jednim ili više arbitara koji su takoder odvjetnici. Sud se pojavljuje samo kao točka na kojoj se odlučuje koji odvjetnik može, a koji ne može biti arbitrom. Odluka arbitara prethodnom voljom stranaka može biti obvezujućom ili neobvezujućom. Strana iskustva pokazuju da stranke koje sudski “provjeravaju” odluke takvih arbitara u 99 posto slučajeva prolaze upravo onako kako su im to arbitri svojom odlukom navijestili.

Treći institut je tzv. rana neutralna procjena. I taj je postupak sračunat na odmjeravanje šansi stranaka u eventualnom sudskom sporu. Sudac ili odvjetnik, nakon povjerljivih razgovora sa strankama, upoznaju se sa zahtjevima sukobljenih strana i vrednuju ih u odnosu na meritum spora. U nekim zemljama “procjenitelje” imenuje sud.

Peti institut je nagodbena konferencija pred sucem, a smisao mu je u tome da i prije rasprave sudac strankama najavi svoju vjerojatnu presudu, s obzirom na dostupne mu elemente spora.

Ključ ovih pomoćnih mehanizama izvansudskoga rješavanja sporova je u njihovoj vrijednosti, ali i u jednostavnosti razloga zbog kojih se parnica uopće vodi. Zanimljivo, i u hrvatskom zakonodavstvu je vrijednost spora naglašena dimenzija, ali analizom onih 1,3 milijuna zaostataka već prije nekoliko godina je pokazano da je oko pedeset posto parnica koje se mogu svrstati u tzv. sporove minorne vrijednosti. Dakle, oko 700 tisuća predmeta bi se moglo “izbaciti” iz sudova kad bi se kao kriterij primijenila kunska vrijednost parnice.

Kad se tome doda 300 do 400 tisuća zaostalih predmeta iz radnih sporova (logika im je hitnost, a traju godinama) sudovima bi eventualnim uskakanjem prekovremenih i licenciranih sudaca za rješavanje ostala trećina od gomile zaostataka. I odvjetnici i suci se slažu da je od tih preostalih 300 do 500 tisuća spisa jedva deset posto (dakle, oko tri do pet tisuća predmeta) ozbiljnog pravnog sporenja. Sve ostalo bi se u razmaku od šest mjeseci do jedne godine moglo riješiti redovnim sudskim postupkom.

U SAD-u, naprimjer, su veliki pritisak predmeta krajem osamdesetih godina s navedenih šest instituta umanjili. Podaci kažu, 59 posto sporova je riješeno nagodbama, od preostalog broja spisa 37 posto je otišlo u redovni postupak. No, i u toj grupaciji je na tragu prethodnih postupaka 91 posto sporova riješen onako kako su to arbitri navijestili.

Kada se zna da je u masi od 1,3 milijuna predmeta osamdesetak posto građanskih, nekoliko postotaka izvanraspravnih, a ostatak kaznenih predmeta, jasno je s koliko bi se “lakoće” mogla riješiti sramotna gomila zaostalih spisa.