Hrvatska ima previše vojske koju treba smanjiti i provesti niz kvalitativnih strukturalnih promjena. Za sve je potrebna politička volja i precizan dogovor o brzini provođenja vrlo bolnih reformi bez kojih nema ni ulaska u NATO, niti svrstavanja u red ozbiljnih kandidata za primanje u EU / Uz smanjivanje vojske Hrvatska treba poraditi i na modernizaciji vojne opreme

ZAGREB, 3. siječnja – Rekonstrukcija vojnog ustroja u Hrvatskoj jedan je od ključnih zadataka hrvatske vlade u 2002. godini. Analize i planovi koji su napravljeni u Ministarstvu obrane Republike Hrvatske (MORH), te naručene studije uglednih međunarodnih agencija i instituta koji se bave vojno-sigurnosnom problematikom gotovo su jedinstveni u zaključku: Hrvatska ima previše vojske koju ne samo da treba smanjiti nego i provesti niz kvalitativnih strukturalnih promjena. Za sve je, naravno, potrebna politička volja i precizan dogovor o brzini provođenja vrlo bolnih reformi bez kojih nema ni ulaska u NATO, niti svrstavanja u red ozbiljnih kandidata za primanje u Europsku uniju.

U NATO-u procjenjuju da hrvatske oružane snage, uključujući i civilno osoblje u MORH-u, trenutno imaju 58.300 ljudi u aktivnoj službi (od toga 18.000 do 20.000 novaka), kao i još 140.000 osoba u pričuvnom sastavu. Najveće promjene doživjet će kopnena vojska koja prema zapadnim računicama 2002. godinu dočekuje sa 50.700 časnika, dočasnika i vojnika.

Krugovi u NATO-u zaduženi za vojno planiranje i personalne poslove misle da je predviđeni tempo prespor, a rok za rekonstrukciju oružane sile predug. No, teoretičari i vojni administrativci u Bruxellesu moraju uzeti u obzir da su društveni i socijalni uvjeti u Hrvatskoj drukčiji od, na primjer, onih u Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj, koje su munjevito skratile tranzicijsko razdoblje i bržom prugom ekspresno ušle na glavni kolosijek NATO-a.

Zapadni standardi, koji i te kako vode računa o uspješnosti tijekom vojne karijere, ukupnom obrazovanju (osobito onom vojnom), znanju stranih jezika, starosnoj dobi i sl., u pogođenim skupinama dočekuju se »na nož« i često ocjenjuju »izdajom«. NATO uopće nije impresioniran takvim pojedinačnim ili širim protivljenjem. Bruxelles će nam pred nosom držati zatvorena vrata sve dok se i kod nas ne napravi ono što su morali učiniti svi ostali.

Uz smanjivanje vojske Hrvatska treba poraditi i na modernizaciji vojne opreme. Poznato je da je većina teškog naoružanja u kopnenoj vojsci jugoslavensko-ruskog porijekla, da su mnogi tipovi oružja i druge opreme i ranije rabljeni (ni najbolje održavanje više im ne može produžiti vijek trajanja). Ono što je bilo dobro u Domovinskom ratu, za NATO je samo zastarjelo željezo kojeg se što prije treba riješiti.

Problemi u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu su akutni. Zrakoplovi (helikopteri i lovci Mig-21) sposobni za let mogu se prebrojati na prste obje ruke, pa se hitne kupnje u inozemstvu, pri čemu se misli i na letjelice i rezervne dijelove, više ne mogu zaobilaziti. Najbolje bi bilo kada bi se hrvatski piloti zauvijek oprostili od Migova i prešli na daleko suvremenije letjelice.

Ostaje nejasno zašto je godinama podgrijavana namjera da se oni zamijene rabljenim F-16, kada u Europi, primjerice u Njemačkoj, Francuskoj ili Švedskoj, postoje borbeni avioni koji ne zaostaju za američkima, a mogu se povoljno kupiti i to ne samo kao već korištena nego i kao potpuno nova vojna sredstva, uz svu tehničku potporu i servis iz nama bližeg zemljopisnog prostora. U ovom slučaju očito je politika (i odnos prema SAD-u) jača od vojne praktičnosti i funkcionalnosti.

Dakle, na vojnom planu hrvatska vlada (sadašnja ali i neka buduća) suočava se sa dva vrlo teška problema. Prvo, želi li u daljnjih pet do 10 godina doista kako treba reorganizirati vojni ustroj zemlje, mora potrošiti najmanje 2,5 milijardi kuna samo na otpremnine za 18.000 prekobrojnog vojnog osoblja i prilagodbu NATO-vim standardima, ne računajući nabavu naoružanja. Drugo, posao bi bio daleko lakše obavljen kada dio hrvatskih građana ne bi (iracionalno) smatrao da ništa ne može stajati na putu njihovim u ratu stečenim povlasticama, pa makar se radilo i o dugoročnim strateškim državnim interesima. Tu više nije riječ samo o inatu ili političkom stavu nego i o mentalitetu.

Fran Višnar