Ne znamo hoće li ova godina uistinu dati prve opipljive rezultate reformi i hoće li se barem zaustaviti nezaposlenost, kako je to optimistički najavio premijer Račan prvih dana ove godine. No, ima posrednih znakova da se iza brda ipak nešto pozitivno valja, sudeći po neobičnom ponašanju najbližih SDP-ovih koalicijskih partnera, HSS-a i HSLS-a.

Zna se da Budiša predbacuje Račanu da je postao samovoljan, a i Tomčić to daje do znanja, iako diskretno. Optužuju premijera - što i nije sporno - da najbliže partnere stavlja pred svršeni čin, kao u slučaju sporazuma o Sloveniji, izručenja dvojice generala Haškom sudu, ili prilikom odluke o gradnji autoceste za Dalmaciju. Stoga najbliži partneri traže od premijera - kao uvjet za učvršćenje koalicije u drugom dijelu mandata - da prihvati Budišu ili možda Pankretića kao nove članove užeg kabineta, kako bi sudjelovali u ključnim prijedlozima i kontrolirali što se kuha u najvažnijoj “političkoj kuhinji” u državi.

Međutim, najnovija HSLS-ova i HSS-ova borba za potpredsjednike u Vladi upućuje i na nešto drugo. Više nego Račanove optimističke poruke građanima da je “najteže iza nas”, ta borba za mjesto u “kancelarovoj” blizini daje naslutiti kako bi ove godine koalicijska vlada ipak mogla požnjeti neke gospodarske rezultate i da njezini napori nisu bili posve uzaludni.

Dok većina običnih ljudi ne osjeća nikakva poboljšanja u gospodarstvu, političari prije njih znaju u kojem će smjeru stvari krenuti. Primjerice, američki građani znali su prošle godine da stvari idu nizbrdo i da će gubiti radna mjesta, ali političari i privrednici već nekoliko tjedana imaju informacije o pozitivnijim trendovima i o skorom završetku recesije u najvećem gospodarstvu svijeta. Sve dobro i loše u radu Vlade upisivat će se ponajprije na politički račun SDP-a, kao dominantne stranke u koaliciji. Znači li to da u petorki osjećaju kako se neće morati sramiti rezultata Vlade i da je počela borba za ravnomjerniju raspodjelu budućih rezultata i na ostale stranke? Ako je ta ocjena i pretjerana, ipak nema sumnje da su glavne stranke koalicije na početku drugog dijela mandata Vlade više nego prije zainteresirane za njezin uspješan nastavak posla.

Nakon svog najgoreg lanjskog poteza, a bilo je to potpisivanje sporazuma o granici sa Slovenijom - kada su mu njegovi najbliži partneri HSS i HSLS gotovo okrenuli leđa - premijer Račan ušao je u ovu godinu vidno ojačanog položaja. Umjesto što je zamalo završio u političkoj samoizolaciji, Račan je zaigrao na kartu liderstva i uspio osigurati širi društveni konsenzus za razvoj zemlje.

Preostaje još samo odgovor na pitanje kako će riješiti pitanje mogućeg povratka Budiše na čelo HSLS-a. Možda je Račan sve svoje brojne gospodarske inicijative u posljednje vrijeme počeo iznositi dijelom i zato da unaprijed primiri Budišu i zaustavi slabljenje koalicije. No, ako to i ne radi zbog Budiše, nego “zbog Hrvatske”, kako to političari vole reći, Budiši će nakon vjerojatne pobjede na veljačkom izbornom saboru HSLS-a svakako biti teško srušiti Vladu - također “zbog Hrvatske”. Malo tko bi mu oprostio ako bi tako brzo omogućio povratak HDZ-a koji prošle godine nije smogao snage čak ni glasovati za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Hrvatske i Europske unije, što je bio najgori lanjski potez HDZ-a koji se ne može opravdati niti činjenicom da taj sporazum ima velikih rupa.

Jasno je da Račan nije sklon odreći se svoga zamjenika Granića, kako to traži Budiša. Nije, međutim, sigurno da će po svaku cijenu ustrajati na ostanku Granića na dužnosti ako to ne bude u interesu dogovora s HSLS-om. Istina, premijer je ovih dana relativizirao mogući Budišin povratak i rekao da ga najviše zanima kakav će nakon veljače biti stav cijelog HSLSa prema Vladinom programu, pa i suradnji s Haškim sudom, a da ga manje zanimaju stavovi pojedinaca.

Najnovija borba za potpredsjednike u Vladi, kao i druge neprilike kroz koje je petoročlana koalicija prolazila u dvije godine, već su donijele jedno važno iskustvo koje će biti od iznimne koristi i HDZ-u kada on bude jednoga dana vodio koaliciju na vlasti. Više se ne smije dogoditi da šefovi stranaka, glavnih koalicijskih partnera, ne sjede u Vladi, kako je sada slučaj s Budišom i Tomčićem. Kako pokazuje iskustvo ostalih demokratskih zemalja, u koalicijskoj vladi moraju sjediti svi predsjednici stranaka koji je čine, ili nitko od njih, jer polovičan položaj nije održiv.