Najteži dio puta je iza nas, pa se sad možemo upustiti i u rezove u pravosuđu i vojsci, izjavio je znakovitoga trećeg siječnja premijer Račan, sumirajući polovicu u mnogim aspektima ugluho proćerdanoga mandata svoje Vlade. Kratki rezovi Roberta Altmanna odavno su antologijsko mjesto celuloidne povijesti; Račanovi i Antičevićkini kratki pravosudni rezovi koji se ovih dana grlato najavljuju mogli bi im se lako svrstati uz bok, i po tegobnoj socijalnoj auri i po polučenim deprimirajućim efektima. Razlog je vidljiv već u premijerovu lakonskom obrazloženju zašto je sporna materija po njegovu sudu konačno zrela za "rezanje": stvar će, tvrdi, ići s puno manje otpora nego što je to bio slučaj u prvoj polovici našega mandata. Frigaj ga, bunili su se, nije se moglo brže!

Bez iluzija da je pravosudni sektor blagdanska torta u čiju se smjesu impregniranu hadezeovim strančarenjem i pašalićevskim kadroviranjem može uroniti bez straha da će se polomiti zube, građanin domesticus - hrvatski obični - Račanove isprike za dosadašnje pravosudno nečinjenje ipak s punim pravom može okrstiti pukim pozerskim lajanjem na mjesec. Jaz između reformske dinamike i hrvatske pravosudne tragike pune je dvije godine, naime, zatrpavan predanim terenskim aktivnostima prošlorežimskih rasova i ustrašenom demagogijom kolebljivih vlastodržaca – što je manje tragična dimenzija drame – ali i i te kako opipljivim ljudskim sudbinama, frustracijama i traumama, a nerijetko i golim životima. Okoštala struktura prekaljenih kočničara (umjesto kolovođa) pravde već dvije godine blokira put k pravnoj državi u tako masovnim razmjerima da indikacije stanja – od neprocesuiranja pretvorbenoga kriminala, ratnih zločina, do novčanih pronevjera i političkih ubojstava – daju i temeljni ton općoj društvenoj klimi.

Već slučaj samo jednoga, splitskoga, suda zvučno se kosi s pučkoškolskim poimanjem pravde i palače koja je dužna provoditi: tu iz sudskih sefova, bez ikakvih sankcija, nestaju krunski dokazi jednoga okrutnog ubojstva; tu na sudskim hodnicima mučitelji iz Lore nesmetano prijete i utječu na svjedoke unezvjerene mučenjima i dugogodišnjim zastrašivanjima; tu još uvijek sude i presuđuju suci s neskrivenim rasističkim i šovinističkim habitusom; tu – što nužno proizlazi iz gore navedenih pravosudnih "standarda" – iznebuha nestaju čak i spisi od metra i pol visine, pa se isto tako iznebuha u sud i vraćaju. Apsurdna i tužna splitska razglednica samo je mali detalj u kolažu hrvatske pravosudne zbilje. Koja je u svojoj dvogodišnjoj punini, sa svim zavlačenjima, zastarama, podzemnim igrama, sucima, glumcima, "reformistima" i gredeljima – pogolema septička jama čija otrovna isparenja tek sad dopiru do premijerova senzibilnog nosa.

Odavno je poznato kako nema gore nepravde od spore pravde i da je bez ispravljanja starih nepravdi lako počiniti nove. Bez pravne sigurnosti kao sidra svake stabilne zemlje, svaka plovidba – i ekonomska i razvojna i socijalna – put je bez jasnog cilja. Upravo zbog Račanova otpremanja pravosuđa u rezalište s dvogodišnjim zakašnjenjem cijenu svih dosadašnjih Vladinih reformi nisu platili stvarni krivci, nego oni najslabiji. Hrvatski građani.