Potpredsjednica Antunović ovaj je put dijelom u pravu. Naravno, ne u prigodnon glancanju Vlade ni u izmišijanju njenih uspjeha. Niti u bezobraznoj tvrdnji da se narod, za razliku od vlasti, nije spreman suočiti s realnošću. U pravu je kad kaže da je siromaštvo objektivno mjerljiva činjenica, ali je u tome vrlo bitan i subjektivni osjećaj.

Ovih četiri posto siromašni su po kriterijima Svjetske banke. Onih 70 posto, koji za sebe takoder tvrde da su siromašni, kaže Antunovićka, osjećaji varaju i to samo zato jer su prije živjeli bolje. Objektivno ne može biti da je u Hrvatskoj sirotinja samo četiri posto građana. Svjetska banka bijedu mjeri po kriterijima koji po prilici vrijede za zemlje trećeg svijeta. Hrvatska je ipak navikla na neke drugačije standarde. Uostalom, u zemlji u kojoj četvrtina radno sposobnog stanovništva nema posla, većina umirovljenika prima crkavicu a pučke su kuhinje krcate, siromaštvo nije rijedak izuzetak, više je pravilo.

Subjektivni osjećaj siromaštva - i tu je Antunovićka u pravu - pojačanje činjenicom da su Ijudi prije živjeli bolje. Rušenje standarda, naravno, primaju kao guranje u oskudicu i bijedu. Ali relativiziranje sirotinjskog statusa ne može se uzimati kao olakotna okolnost. Zadatak je svake vlasti da poboljšava život naroda. Po tome se mjeri njena uspješnost. Po tom kriteriju sadašnjaje ekipa jednostavno neuspješna. Živi se gore, a ne bolje, ma što Vladini čelnici o tome govorili.

Drugi razlog zbog kojeg se Hrvati osjećaju siromašnijima nego što objektivno jesu ogromne su socijalne razlike koje su društvo podijelile na krezovski bogatu elitu i pauperiziranu većinu. Među tranzicijskim zemljama Hrvatska je rekođer po socijalnoj rascijepljenosti društva, što je također posljedica Tuđmanova desetljeća. Kraj prekonoć izraslih tajkunskih carstava obični se Ijudi moraju osjećati kao teška sirotinja.

Pogotovo jer ta skorojevićka elita voli paradirati svojim bogatstvima. Nevjerojatnu količinu socijalnog autizma manifestirao je ovih dana buket hrvatskih političarki, koje su jednom dnevniku otvorile svoje ormare i dušu. Javnost je tako mogla saznati da Adlešićka najviše troši na donje rublje, preferira Palmers, omiljene su joj, kao i Mintasici, cipele Piacotti, kojih nema ispod 500 maraka, Ožboltica se najbolje opušta u jacuzziju... Pozirajući s krcatim vješalicama u rukama, naše su dame slijedile ženu bivšeg američkog ambasadora u Zagrebu, Lynn Montgomery, koja hrvatsku javnost sada svakotjedno fila podacima o lumperajkama po Beogradu, s detaljnim opisom svoga plesanja po stolovima, dok joj suprug escajgom po stražnjici udara ritam.