Vjesnik: 08

Vjesnik: 08. 01. 2002.

U kakvoj su vezi Ustav iz 1974., Badinter i hrvatska neovisnost

Kada se suočila s raspadom Jugoslavije, Badinterova je komisija imala već gotovo opće načelo afirmirano u toj presudi, i ona ga je u Mišljenju br. 3 izrijekom citirala. Ali iz više drugih važnih razloga ona nije ni mogla odlučiti drukčije. Kada bi bilo drukčije, u Europi bi prva došla u pitanje njemačko-poljska granica, napose stoga što je Berlin udaljen od Poljske samo osamdesetak kilometara / Unutarnju logiku međunarodnih odnosa jedini nije mogao shvatiti hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Prema svjedočenju Marija Nobila on je smatrao da načela Arbitražne komisije nisu primjenjiva na Bosnu i Hercegovinu koja nije država »matičnoga naroda« nego, navodno, umjetna tvorevina. Taj je povjesničar tvrdio da je Bosna i Hercegovina kolonijalna tvorevina Turske koju su obnovili komunisti. Hrvatska je zbog te politike imala više teškoća nego što ih je mogla podnijeti

VLADIMIR-ĐURO DEGAN

Na nedavnom znanstvenom skupu o hrvatskom proljeću u »Školskoj knjizi« u Zagrebu, neki od aktivnih sudionika toga pokreta vratili su se njima dragom objašnjenju da bez njega ne bi bilo Ustava SFRJ iz 1974., a time i do mišljenja Badinterove komisije iz 1991. i 1992., koja uzimaju važnima za stjecanje hrvatske neovisnosti.

Stvarnost je najvjerojatnije bila obratna. Titu je taj pokret u Hrvatskoj trebao kao protuteža otporima prihvaćanju ustavnih amandmana iz Srbije. Vjerojatno odmah nakon što su 30. lipnja 1971. ti amandmani bili prihvaćeni, odlučio je skršiti hrvatsko proljeće, i to je obavio na zloglasnom sastanku u Karađorđevu početkom prosinca te godine.

Možda se na trenutke i kolebao, ali njegovu politiku valja promatrati i kroz prizmu njegova instinkta za samoodržanjem. Više od navodnih pritisaka Brežnjeva ili Nixona, za održanje na vlasti bili su mu potrebni lojalnost unitaristički nastrojenih vrhova armije i vodstava iz svih drugih republika. Ipak te pojedinosti ovdje nisu najvažnije.

Oni političari koji su slijedili »Titov put« i odlučivali o osobnoj sudbini svojih poraženih protivnika, također smatraju da napose bez Ustava iz 1974. ne bi bilo razvoja koji je vodio hrvatskoj neovisnosti.

U tom se smislu izjasnio i Josip Vrhovec u Globusu od 21. prosinca 2001. Tako je oko toga pitanja nastao novi hrvatski mit, koji dijele i sudionici i protivnici hrvatskoga proljeća, da bez toga Ustava Badinter ne bi mogao izreći svoja mišljenja.

Iz toga objašnjenja proizlazi da je Badinterova komisija, temeljeći se na Ustavu iz 1974. stvorila novo pravilo međunarodnoga prava, čiji su korisnici bile Hrvatska i druge države proizišle iz raspada SFRJ.

Taj zaključak nema, međutim, osnove u tekstovima. Mišljenja te komisije, a demantiraju ga i povijesna kretanja. U pitanju je načelo uti possidetis. Kao pravno načelo ono je prvotno nastalo da bi riješilo sasvim konkretnu situaciju, ali davno prije 1991. godine.

Sve je počelo 1808. u Španjolskoj gdje je »silnik Napoleon«, kako ga je nazivao naš Josip Pliverić u studiji još iz 1876. zbacio »legitimnoga« kralja Karla IV. iz burbonske dinastije. Na prijestolje je postavio svoga starijega brata Josepha Bonapartu. Protiv francuskih trupa narod se u Španjolskoj digao na prvu »guerillu« i tu je povijesnu epizodu, ovjekovječenu na Goyinim slikama, naš akademik Franjo Tuđman uzeo za jednu od osnova svoje knjige »Rat protiv rata«.

Ali su za nas najznačajnije posljedice tih zbivanja u Južnoj i Srednjoj Americi.

Najprije se 1810. pobunjena hunta u Argentini, na poticaj iz Britanije, odvojila od »nelegitimnoga« kralja i proglasila je neovisnost od Španjolske. Taj se pokret neovisnosti potom širio čitavom Južnom Amerikom. Ustanički generali José de San Martin i poznatiji od njega Simon Bolivar, bez mnogo krvi likvidirali su jednu za drugom španjolske posade. U prvih dvanaest godina proglašena je neovisnost gotovo svih država Južne Amerike osim Brazila.

Ali mnoga od tih područja bila su početkom 19. stoljeća još neistražena. Nakon svrgavanja Napoleona prijetila je opasnost da ih kao ničije područje (res nullius) europske kolonijalne sile okupacijom prisvoje.

Da bi tu opasnost izbjegle, ustavnim aktima i ugovorima, nove države u Južnoj Americi potvrdile su svoje granice prema razgraničenjima koja je prije bilo provelo španjolsko kolonijalno carstvo između svojih upravnih jedinica: vicekraljevina, provincija i biskupija, a koja su vrijedila u trenutku stjecanja njihove neovisnosti, najčešće u 1810.

Na isti su način potom i nove države Srednje Amerike prihvatile načelo uti possidetis iz 1821. Ono je potom bilo osnova za rješavanje sporova o granicama putem arbitraže.

I emancipirane kolonije u Africi prihvatile su nakon Drugoga svjetskog rata sasvim isto načelo. Iako su posljednjih dvadeset godina 19. stoljeća europske kolonijalne sile za konferencijskim stolom povlačile najneprirodnije granice koje su se dale zamisliti, sve su nove afričke države ipak priznale tako povučena razgraničenja, bilo ona između negdašnjih posjeda različitih europskih sila ili ona koja je neka kolonijalna vlast određivala na svojim prostranijim posjedima.

U međunarodnoj sudskoj praksi ostala je najznačajnija presuda Vijeća Međunarodnoga suda od 22. prosinca 1986. u sporu o granicama između Burkine Faso i Malija. U njoj je načelo uti possidetis proglašeno načelom općeg međunarodnog prava, te izrazom dužnosti poštivanja prijašnjih granica u slučaju sukcesije država.

Prema mišljenju Vijeća Suda, ono je »opće načelo, logički povezano s fenomenom stjecanja neovisnosti ma gdje do njega dolazilo. Njegov očit cilj jest da se izbjegne opasnost da se neovisnost i stabilnost novih država ugroze bratoubilačkim ratovima koji mogu proizići iz sporova o granicama nakon povlačenja države upraviteljice«.

A da se Italija nije držala toga načela, njena je vojska kao od šale potkraj 1991. mogla ušetati u Istru i Rijeku. Također je znakovito da ni Albanija nije nikada postavljala zahtjeve prema Kosovu ili zapadnoj Makedoniji.

Tu unutarnju logiku međunarodnih odnosa jedini nije mogao shvatiti hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Prema svjedočenju Marija Nobila on je smatrao da načela Arbitražne komisije nisu primjenjiva na Bosnu i Hercegovinu koja nije država »matičnoga naroda«, nego navodno umjetna tvorevina. Taj je povjesničar tvrdio da je Bosna i Hercegovina kolonijalna tvorevina Turske koju su obnovili komunisti. Hrvatska je zbog te politike imala više teškoća nego što ih je mogla podnijeti.

A svako pozivanje na Ustav SFRJ iz 1974. kao na odlučujući čimbenik demantira sama Arbitražna komisija. U Mišljenju br. 1 ona je zauzela jasno dualističko stajalište o odnosu međunarodnoga i unutarnjega prava, navodeći: »da su u svrhu primjene tih kriterija oblik unutarnje političke organizacije i ustavne odredbe proste činjenice, iako ih je nužno uzeti u obzir da bi se ocijenio utjecaj vlasti na stanovništvo i teritorij«.

Pozivanje u Mišljenju br. 3 i na članak 5 Ustava SFRJ, prema kojemu se teritoriji i granice između republika nisu mogli mijenjati bez njihova pristanka, supsidijarnoga je značenja. Da te ustavne odredbe nije bilo, Komisija se na nju ne bi mogla pozvati, ali bi svi njeni drugi ovdje iznijeti zaključci ostali isti, jer se na njoj ne zasnivaju.

Na kraju valja primijetiti da nitko nikome ne može zabraniti da slijedi i pjesničke verzije povijesti svoga naroda. Ali bi ih pritom valjalo upozoriti na mitove naše braće Srba o caru Lazaru i carici Milici, koji su u ljeto 1989. kulminirali nošenjem mošti »cara Lazara« po parkiralištima, manastirima i crkvama Srbije i istočne Bosne. Bio je to uvod u tragičan, ali konačan gubitak Kosova, koje su Albanci još prije toga demografski bili osvojili. Stoga se uvijek bolje oslanjati na višestruko provjerene činjenice.

Autor je doktor znanosti, profesor međunarodnoga prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i voditelj Jadranskoga zavoda HAZU-a u Zagrebu