Riječ je o oslobađajućoj, zasad još nepravomoćnoj presudi u slučaju »male zločinačke organizacije«, u kojoj se petoricu optuženih teretilo za vrlo teška kaznena djela - za milijunske prijevare, iznude i pranje novca. Taj je postupak bio izdvojen iz »zločinačke organizacije«, a optužnica je mijenjana nekoliko puta. Obrazlažući, primjerice, iznudu, za koju se u optužnici navodi da su optuženi »oštećenog nazivali telefonom ili da su nenajavljeni dolazili na vrata tražeći svoj novac«, sudac je rekao da bi se u tom slučaju eventualno radilo o - nepristojnom ponašanju. To je tvrdila i obrana, pokušavajući prigovorom osporiti optužnicu i prije postupka što, dakako, nije uvaženo.

Tako je prvobitno oduševljenje javnosti uspjesima Radovana Ortynskog - »hrvatskog Eliota Nessa« - koji je vodio istragu, a u međuvremenu je imenovan glavnim državnim odvjetnikom, ovakvim pravnim fijaskom pretvoreno najmanje u nevjericu. Koliko je u tom dugom, složenom, ozbiljnom i skupom procesu potrošeno novca poreznih obveznika, samo je jedno od zabrinjavajućih pitanja. To je, ujedno, samo još jedna blamaža hrvatske pravne države, čiji su zakoni otprije važeći i ne tumače se nego provode, odgovorit će pravnici. U pitanju je ili nevoljkost ili nesposobnost policije i tužilaštva, čitavog pravnog sustava, što bi trebalo uzbuniti i suce i sve pravnike. Naime, i u drugim »velikim procesima« dolazilo je do velikih obrata, puštanja iz pritvora, odustajanja tužilaštva od pojedinih kaznenih djela, pa se stječe dojam ili da su optuženi nevini, ili da su dokazi prikupljani krajnje neodgovorno. Pravni propusti postali su epidemija.

Mnogi će se uznemiriti zbog same činjenice da se komentira presuda, koja još nije ni pravomoćna. No, ne komentira se je li presuda dobra ili loša nego put kako je do nje došlo. Problematizira se pitanje dokazivosti, a ne pravorijek, komentira se pravni sustav na temelju kojeg dolazi do takve presude.